Najbolje od Telesporta u 2020.

Za kraj godine, izbor tekstova koje ste možda propustili

Zadnja izmjena: 30. prosinca 2020. Vizual Vladimir Šagadin/Telesport

Niko Kranjčar, utakmica Hajduka i Zvezde odigrana 1950. i Football Manager.

Pitate li se što je Telesportovim čitateljima obilježilo 2020., spomenuto troje bilo bi sasvim relevantan odgovor; riječ je, naime, o temama triju daleko najčitanijih tekstova na našoj stranici tijekom godine koja se približava samom svom kraju. Možda biste mogli nadodati i Zvonimira Bobana, Houstonovu sječu centara ili legendarnog Asima Ferhatovića, jer i to nam se sve našlo među najpopularnijim sadržajima tijekom 2020.

Taj podatak nam govori najmanje dvije stvari. Prvo, da Telesport zaista jest ‘drugačiji’, kako smo u samom početku, već prilikom pokretanja, najavili da će biti; i drugo, da onda nema pretjeranog smisla raditi klasični pregled godine, sa svim najznačajnijim događajima i protagonistima. Da, pokrili smo mi sve to, nastojali smo i znatno više nego ranije biti aktualni i pravovremeni, ali ako je takav pregled generalno primjeren za sportsku publiku, nije i za onu Telesportovu. Nju prije svega zanimaju kvalitetni tekstovi; priče, analize i kolumne s izraženijim autorskim pristupom, ne nužno i ne uvijek o onome o čemu svi drugi u isto vrijeme pišu i govore.

Osim što nam potvrda takvog stanja stvari pričinjava zaista veliko zadovoljstvo, ona nam je i uvelike pomogla tijekom onih dugih, mrtvih mjeseci bez sporta, jer smo i usred lockdowna i apstinencijske krize bez većih problema uspijevali održavati više-manje redovni ritam objavljivanja članaka. Takva kriza potaknula nas je da budemo dodatno kreativni i razmišljamo još više izvan uobičajenih okvira, a vi ste nas u tome slijedili i bili nam podrška. Ipak, toplo se nadamo da se takva situacija neće skoro ponoviti i da će godina pred nama biti svjetlija, veselija, bogatija.

U međuvremenu, nudim vam urednički izbor (po)najboljih tekstova naših autora u 2020. — naravno, sasvim subjektivan i kronološki poredan, ali prilično opsežan i raznovrstan. Mahom su u pitanju tekstovi s dužim ‘rokom trajanja’ u kojima podjednako možete uživati i sada, kao što ste mogli i onda kad su izvorno objavljeni. Neki od njih su bili vrlo popularni, a neki su možda nezasluženo prošli pomalo ispod radara. Evo, dakle, nekih od najboljih stvari koje ostaju iza Telesporta u 2020.

Ivan Mlinarić: Posljednja finta Nike Kranjčara

Povukao se što je neprimjetnije mogao. I možda je sad vrijeme da ga pustimo na miru

Niko je prodao svoj posljednji lažnjak, svoju posljednju milimetarski točno odrezanu dugu loptu, svoj posljednji zadnji pas. I na našu žalost, takve stvari više neće dijeliti s nama. Uostalom, iako smo ga na razne načine svojatali svih ovih godina — što u pozitivnom, a jako puno i u negativnom kontekstu — Niko nikad nije pripadao nama.

I možda je najbolje da ga jednostavno pustimo da iščezne.

Josip Korda: Grobari hrvatskog nogometa

Analiziramo brojke iza domaćih sudaca i njihova nestajanja s europske scene

Nameće se zaključak kako je UEFA-ino nepovjerenje izravna posljedica toga što naši suci prilično slabo drže kontrolu nad utakmicom i da često uništavaju ritam igre manjkom talenta.

Kvaliteta nogometa u domaćem prvenstvu opasno pati stalnim sjeckanjem igre kojim suci sami sebi daju alibi, neujednačenim kriterijem i nedostatkom sudačkog autoriteta. Sve ono što smo dosad imali priliku gledati i nagađati o razmjerima problema, sada smo potvrdili jasnim podacima.

Mihovil Topić: 350 dana autodestrukcije

Problem s hrvatskim rukometom

Autodestrukcija je sastavni dio naše svakodnevice sadržan u malim stvarima i naizgled običnim odlukama koje donosi HRS, a atmosfera traljavosti i površnosti nije okruženje u kojem se talenti mogu razviti u elitne igrače.

Otprilike 15 dana siječnja rukomet je bitan sport, a ostalih 350 dana godišnje se guši u vlastitoj autodestrukciji u kojoj su najbolji klubovi oslobođeni domaćeg natjecanja koje se tako sustavno slabi i obezvrjeđuje.

Hrvoje Frančeski: NBA košarka je negledljiva

Liga mora napraviti sve da prilagodi ritam igre novim generacijama

Gledati uživo NBA polako postaje ozbiljan test strpljenja, osobito na geografskim dužinama na kojima vremenska razlika ionako testira gledatelja. Većina mojih poznanika prebacila se na gledanje snimki preko League Passa. U SAD-u sve više gledatelja konzumira NBA preko highlightsa ili se uključuju u utakmice u zadnjoj četvrtini. Nitko nema strpljenja potrošiti 15 minuta na tri minute igre. Nisu 1980-e ili 1990-e pa da nemate izbora, pa ako ugasite utakmicu možete samo ležati na krevetu, preslušavati London Calling ili Odbranu i posljednje dane po 76. put s izlizane kazete ili se glasno žaliti svima kako je dosadno.

Dosada je eliminirana, internet ju je ubio, bar na onaj način na koji je postojala do prije 15 godina. NBA mora shvatiti da se natječe za pozornost svojih gledatelja.

Mihovil Topić: Najteži posao u nogometu

Kako stoperska uloga vuče evoluciju čitavog sporta

Osim što brani i do 10 puta veću površinu terena nego što je to bio slučaj prije samo desetak godina, danas vrhunski stoper mora biti i organizator igre. Mora biti zvijer u obrani, ali i odličan s loptom u nogama jer napadi se oslanjaju na to da će stoperi pripremiti situaciju u prvoj fazi distribucije. Oni su ti koji moraju razigrati veznu liniju u kojoj je jako malo mjesta i vremena na lopti, tako da ta dodavanja iz obrane moraju biti nevjerojatno precizna i s dobrim tajmingom kako bi vezni igrač već u primanju mogao stvoriti višak i kako bi se spriječilo suparnika da zatvori presing zamku.

Ukratko, danas je biti stoper vjerojatno najteži posao u nogometu. Ili sigurno najteži ako gledamo koliko su se u samo desetljeće ili desetljeće i pol promijenili zahtjevi.

Bernard Jurišić: Bobanovi principi

Zašto se Zvonimir Boban nikad nije uhvatio hrvatskog nogometa?

Zvone Boban bi u hrvatskom nogometu prošao jednako kako je prošao i u hrvatskom novinarstvu. Vjerojatno još brutalnije.

Jer u našoj realnosti divlji tjeraju pitome. Glasni utišavaju pametne. Nemoralni ismijavaju poštene. Konjušari se rugaju ratnicima.

Aleksandar Holiga: Što je ‘pravi’ nogomet

O cholismu, patnji, evoluciji i stvarnom životu

I dok je taj — sasvim kolokvijalno nazvani — napadački nogomet na sliku i priliku današnjeg društva, onaj defenzivni i pragmatični ima svoje uporište u samoj evoluciji. On je zapravo instinktivan i prirođen čovjeku.

Jer najjača pokretačka sila u evoluciji čovjeka bio je strah — taj osjećaj mu je omogućio da ne ulazi u konflikte s jačim od sebe nego da se pritaji i čeka svoju priliku ‘iz kontre’. Ne bi ljudska vrsta preživjela niti dogurala do toga da igra Ligu prvaka i raspravlja o tome što je proper football da nije u pradavnim vremenima, daleko prije osvita civilizacije, usvojila osnovne principe defenzivne i reaktivne borbe. Naši preci su bili lovci i borili su se protiv nadmoćih suparnika u obliku velikih životinja; davno prije ratarstva, pisanja, čitanja i šutiranja najprije kožnog, pa onda sintetičkog mjehura morali su naučiti kako namamiti životinju u klopku, prepustiti joj terensku inicijativu, pritajiti se i onda joj u kontranapadu zadati precizan smrtonosni udarac.

Juraj Vrdoljak: Zmijavci, mala priča o velikoj ljubavi

Nogometno čudo u Imotskoj krajini

Kada su domaćini malo došli do zraka i izašli po loptu, jedan pripadnik Noćnih jahača, Croatijine navijačke skupine koja je prati i na tako udaljenim gostovanjima, revoltirano je povikao prema vlastitoj klupi. “Capello! Alo, Capello!”, vikao je gospodin treneru Režiću. “Pa jebemu, nismo se mi došli ovdje branit”, dovršio je misao, aludirajući da je bilo kakav predah u tempu nagla izdaja stilskih ideala i prelazak na, valjda, nekakvu omraženu varijantu catenaccija.

“Sve što smo tu u Zmijavcima napravili, stvorili smo ponajprije iz ljubavi prema klubu, prema nogometu i ljudima koji žive za te dvije stvari. Ja to zovem pravom ljubavnom pričom”, završava predsjednik Mrkonjić.

Goran Pećanac: Harry Greb, bog influence

Borac protiv španjolske gripe

Najveći problem u većini velikih gradova bile su zakašnjele mjere karantene ili otvoreno opiranje njima gradskih vlasti. Neki su gradovi nastavili s organizacijom velikih sportskih događaja tobože zbog morala nacije, ali problem je bio, kao što uvijek i jest, u pojedinačnoj odgovornosti. Ljudi su izbjegavali prijavljivati zarazu dok im nije postajalo toliko loše da bi umirali na pragovima bolnica, a ilegalni kafići i mjesta za druženja učinili su karantenu neučinkovitom.

Neadekvatna reakcija grada na pandemiju bila je preduvjet da jedan od njegovih najpoznatijih građana ostvari nevjerojatan sportski podvig. Po mišljenju gotovo svih posvećenih historiografa sporta on je i jedan od 10 najboljih pound for pound boksača svih vremena i vjerojatno najbolji boksač srednje kategorije (ako ne računamo SugarRaya Robinsona kao middleweighta). Harry Greb je između početka 1918. i kraja 1920. odboksao 92 boksačka meča. Izgubio je samo jednom.

Luka Marin Vuco: Dječak koji je trebao biti heroj

Dario Šarić navršava 26. Je li postao sve što je mogao biti?

“Ti si taj!”, dobacivali su mu i poznati i nepoznati: “On je taj!”, vrištali su naslovi po novinama i portalima. Šarić je taj koji će cjelokupnu hrvatsku košarku izvaditi iz govana, osoviti je na noge i vratiti joj stari sjaj. Danas je jasno da Šarića ni u ludilu ne možemo uspoređivati s Jokićem ili Dončićem — po brojkama mu je mnogo bliži, recimo, Ersan İlyasova. Dario Šarić nije postao superstar, daleko od toga, ali je postao jako dobar igrač kakvog Hrvatska na njegovoj poziciji godinama nije imala.

Međutim, izgleda da i on sam smatra kako to nije dovoljno, što se itekako vidi u utakmicama reprezentacije u kojima su se lomila koplja. Tužno je to, zaista, da se igrač koji je po prirodi glue-guy pretvara u strano tijelo u momčadi zato što pokušava biti nešto što nije. Ili bolje rečeno, taj koji nije.

Toni Lazarušić: Kako nestaju ‘pravi’ playevi

Uloga razigravača u NBA ligi prolazi kroz stalnu evoluciju

Najniži igrač više ne mora organizirati igru, a najviši čuvati obruč. Najviši na parketu danas je možda najbolji šuter. Krila čuvaju obruč kao nekada centri. Najniži su prve napadačke opcije. Klasična podjela na play, bek šuter, nisko krilo, visoko krilo i centar praktički više ne postoji. Danas u ligi postoje tri pozicije: bek, krilo i visoki. Svaki od njih mora biti sposoban odrađivati više uloga na parketu: šuter, ball-handler, screener, post igrač, sekundarni kreator, pouzdani obrambeni igrač u switch obrambenom sistemu.

Košarka bez pozicija kao nova evolucijska faza prvo je, dakako, udarila na poziciju playa. Dok su slijedili trend i uzimali sve veći dio kolača u potrošnji napada, istovremeno su prosječni ligaški razigravači lagano počeli gubiti primat u kreiranju napada. Sve više momčadi ulogu glavnog ball-handlera dodjeljuje svojim najboljim igračima, bez obzira na to koju poziciju igraju i koje su visine.

Luka Marin Vuco: Zašto još ne smijemo trenirati?

Odluka Središnjeg državnog ureda za sport diskriminira velik broj sportaša

Zašto je izvrsnost (i to selektivna izvrsnost, zbog odluke vezane za ekipne sportove) postala kriterij po kojem se odlučuje tko smije trenirati u javnim sportskim objektima, a tko ne? Bilo kakvi kriteriji osim epidemioloških su apsolutno neprihvatljivi kao razlog za represiju. Zamislite da je Stožer donio odluku da s radom mogu nastaviti samo oni frizerski saloni koji se statistički nalaze u 20 posto onih s najviše prometa. Ili samo oni lanci trgovina koji su dobili nagrade za najbolji omjer cijene i kvalitete. Ili, pak, da su dopušteni vjerski obredi, ali samo u katoličkim crkvama. Sve to bi se nazvalo pravim imenom — diskriminacijom, a upravo se ona odvija u sportu.

Model po kojem je bavljenje sportom postalo privilegij (i koji bi, što najviše užasava, mogao postati standard za potencijalne buduće krize) naprosto je nepravedan, izopačen i truo u samoj srži.

Vladimir Šagadin: Toni Kukoč i ples mrtvaca

Reakcije domaće javnosti oko The Last Dancea su vrhunac ironije

Zamislite vi taj licemjerni obrat. Svih ovih godina Hrvati su ‘mjerili lice’ Toniju Kukoču točno onako kako su se bavili košarkom. Neuspješno. I ne treba biti ne znam kakav stručnjak pa da shvati zašto se javnost tako uzburkala; nije nama do Tonija niti do ispravnog vrednovanja njegove karijere. Mi želimo čuti zašećerenu priču o nama, nešto zbog čega ćemo dan-dva o sebi misliti bolje i ljepše. Nije nama do dokumentarca i istine, nama je do tipične sportske onanije i odvratnog pretvaranja jednine u množinu. U toj množini smo svi mi igrali u Bullsima. Kao što smo mi bili drugi u Rusiji. Ili kako smo mi osvojili rukometno zlato u Ateni. Ili kako smo konačno mi osvojili Wimbledon ili one četiri olimpijske medalje u Salt Lake Cityju.

Ne Goran, ne Ivano, ne Janica. Mi.

Dino Milić-Jakovlić: Sretan ti rođendan, Formulo 1

Na današnji dan 1950. održana je njena prva utrka. Ovo je priča o samom početku natjecanja

Formula 1 toga je dana (popit ću zato slavljeničko piće na oba datuma, svaka isprika za to je dobra…), osam dana nakon prve utrke, počela ispisivati one fascinantne stranice radi kojih sam se — kao, vjerujem, i većina vas koji ovo čitate — u nekom mnogo kasnijem trenutku i ja navukao na nju. I još uvijek ih svake godine na nove, uzbudljive i nevjerojatne načine ispisuje, ma koliko se mi mrštili i podcjenjivali današnje vrijeme — kao što su činili i gotovo svi prije nas, jer je uvijek netko pamtio nekakva, najčešće izmaštana “bolja stara vremena“.

Sretan ti 70. rođendan, Formulo 1. Moja si prva i najveća sportska ljubav i ne prestaješ me uvijek iznova oduševljavati i fascinirati. Zlobnici bi, dakako, rekli da to što imaš 70 godina znači da već barem pet trebaš biti u penziji, ali zna se da to ne vrijedi niti za ljude, a kamoli za sportska natjecanja od posebne važnosti.

Aleksandar Holiga: Nacionalni stadion

Maksimir je spomenik današnjoj Hrvatskoj

Kad je vani hladno, u Maksimiru je još znatno hladnije. Kad puše, propuše vas do kosti. Kad pada kiša, imate dojam da pada s velike visine baš vama direktno na glavu i da osjetite svaku kap. Kad vas pritjera pišat… pa, po svoj prilici proklinjete svoj mjehur i onoga tko vas je tjerao da popijete ono treće pivo prije utakmice. I to što se vidi sve, ma koliko daleko tribine bile jedna od druge — oni besramnici u ložama, ona kazališna publika do njih, oni nabrijani naivci iz provincije ili s Marsa na europskim utakmicama, one navijačke poruke koje variraju od jedine preostale savijesti ovog kluba do potpunih idiotarija… Naravno, u onim rijetkim prilikama kad publike u znatnijem broju uopće ima.

Maksimir je zapravo realistični spomenik današnjoj Hrvatskoj: opustošenoj, opljačkanoj, silovanoj, razvaljenoj i raslojenoj. On već jest sasvim primjeren nacionalni stadion.

Juraj Vrdoljak: Pravo na igru

Sve manje igrališta je javno dostupno i to je ozbiljan problem

Privatnicima, naravno, ne odgovara da djeca besplatno troše infrastrukturu koju su oni postavili kako bi na njoj zarađivali. Utoliko i ona etiketa “sportske nacije” samo postaje zalog za omasovljavanjem takvog modela haračenja po javnim igralištima, koja svakim danom završavaju pod novim ogradama i lokotima.

Koliko bi klupskih megatalenata i ikona koje su im donosile pobjede, trofeje i unosne iznose od transfera ostalo uskraćeno za nogometnu karijeru da su živjele u doba u kojem su pojedinci za vlastiti profit ograđivali igrališta, koja bi onda prepustili devastaciji samo zato jer im taj profit ne bi bio dovoljan? Koliko bi siromašnija bila sportska kultura u zemlji poput Hrvatske da su se klinci i njihovi roditelji morali boriti ili plaćati za svaku odigranu partiju na igralištu?

Saša Ibrulj: Dvadeset noći Ivice Osima

Kako je jugoslavenski selektor u Italiji ’90. od pijanice i neznalice postao legenda

Švabo se kiselo nasmijao, svatko je znao da može popiti, ali ova priča — koja je morala doći od nekoga bliskog ekipi — bila je pretjerana, izmišljena i Osim je podvukao crtu. Vatra je ionako gorjela, ali netko je dolio ulje i napravio kaos — prekinut je svaki kontakt s novinarima, momčad se povukla u sebe i okrenula priču na ‘sami protiv svih’. Omraženi izbornik kojeg više nitko ne želi.

U 20 vrelih ljetnih dana koji će uslijediti te 1990. stvari su se potpuno okrenule i zauvijek je promijenjena percepcija o Osimu kao nogometnom stručnjaku i čovjeku.

Goran Pećanac: Šake od prkosa 2

O ratu, borbi i traumi

Privlačnost borbe je i u tome što na određeno vrijeme naš neprijatelj ima oblik i fizičko prisustvo; u njega je iz nas izmješteno ono s čim se ne umijemo nositi (projektivna identifikacija) i potom napadnuto kao apsolutno zlo (all bad object, splitting). Neprijateljem ga na određeno vrijeme činimo kako bi za nas nosio nepodnošljivo, potom ga zagrlimo u ekstazi zajedničkog preživljavanja, sretni što smo živi, sretni što ga u procesu nismo ubili.

Pokušaj da u ograđenom prostoru magijski vratimo kontrolu nad stvarima koju drugačije ne možemo.

Saša Ibrulj: Nedjelja kad nije otišao Hase

Tko je zapravo bio mitski Asim Ferhatović?

Hase je više od svega uživao u toj svojoj jednostavnosti i zato na nogomet nije gledao kao na posao — ali ni kao na nekakvu apstraktnu umjetnost, kako se danas voli implicirati. Hase je na nogomet i sve što ga okružuje naprosto vidio kao sastavni dio života u kojemu želi uživati i ništa drugo nije mu bilo važno. Ni novac, ni trofeji, ni reprezentacija, pa ni slava, ni popularnost. Samo uživanje u životu. I zato se na Ferhatovića, ma koliko veliki igrač bio, ne može gledati isključivo kao na nogometaša.

On nije bio profesionalni nogometaš, on je bio čovjek koji je igrao nogomet.

Aljoša Vojnović: Metalci i Elektre

Aljoša s druge strane ogledala, season 02 episode 01

Kao i svi ostali manji osječki klubovi, redom ‘industrijskih’ imena, Metalac je obilovao old-school nogometnim šarmom. Elektra sa svojim minijaturnim, skučenim svlačionicama i sveprisutnim ‘mirisom nogometa’. Grafičar, s igralištem naslonjenim na parking dugogodišnjeg sponzora Vodovoda, okruženim hrastovinom i debelim hladom, s betonskim igralištem 15-ak metara od ulaska u svlačionice u koje nije moglo stati 15 igrača i njihove torbe s opremom. Kad bi nas tamo kojim slučajem potjeralo na WC, radije bismo to otišli obaviti u obližnji kafić — dakako, s kopačkama na nogama. Pa Olimpija, LIO, Mursa-Zanatlija…

Danas su svi, u skladu sa svojim imenima, relikti neke drugačije, industrijske i radničke prošlosti grada. Unatoč tome, budućnost našeg nogometa i dalje ovisi (i) o njima, svim tim ‘nebitnim’ malim klubovima.

Vladimir Šagadin: Simboli koje smo iznevjerili

Midhat Kapetanović crta utjehu kakvu ne zaslužujemo

Oni su simboli nas boljih, onakvih kakvi smo mogli postati, ali nismo. I zato nas je dirnuo Kapetanovićev crtež. Kao da je ono zajebantsko Sarajevo pozdravilo šarmantni Zagreb. Ta fatamorgana nam je trebala. Problem je samo u tome što su ti gradovi davno prestali biti takvi.

Nikad više nećemo u našim gradovima vidjeti Vučka, Zagija i Pobednika. Ostat će nas podsjećati na jednu izgubljeno vrijeme u kojemu smo gledali u budućnost kako više nikad nećemo.

Dino Milić-Jakovlić: Maestro

Zašto je Juan Manuel Fangio najveći vozač svih vremena

I sad, 25 godina nakon smrti, Maestro i dalje ostaje gigant i, ne samo po mojem mišljenju, bez ikakve dvojbe najveće ime povijesti automobilizma. Je li bilo bržih i talentiranijih od njega? Možda, Bernd Rosemeyer mi prvi pada na pamet, ali nitko nikada nije bio tako dominantan kao Fangio. Ne Fangio u najboljim danima, nego Fangio tijekom gotovo čitave karijere.

I, možda i najbitnije, govorimo o čovjeku koji je svjesno demistificirao upravo onaj mitski, herojski element utrkivanja. O čovjeku koji je znao da je utrka dobra kada nitko ne pogine, kao i da je najbolja pobjeda ona ostvarena najmanjom mogućom za nju potrebnom brzinom. Postoje nevjerojatne legende o njegovoj preciznosti, o limitima koji su naprosto bili viši nego kod drugih — i vjerojatno su većina tih legendi, ako ne i sve, istinite. No, on ih nikad nije mistificirao niti na ma koji način pridonosio širenju romantičnog pogleda o svijetu utrka. Naprosto je i na tom području, kao i na svima drugima, bio iznad toga i iznad drugih.

Mihovil Topić: Moramo pričati o depresiji

Radi se o ozbiljnoj bolesti koju se mora i shvatiti ozbiljno

Ne, ne izmišlja iz dosade i ne pretvara se. Ne treba se samo dobro naspavati, ne treba prošetati šumom i zagrliti drvo, ne treba se podružiti s prijateljima i zaboraviti na brige, ne treba se sjetiti da ima drugih kojima je puno gore i da se on u svom skupom stanu i skupom autu nema na što žaliti. Nije slabić. Bolestan je i ne može igrati nogomet.

A opet, postoji dio ljudi koja to ne želi prihvatiti. Ako bi prihvatili činjenicu da Iličić ima stvarne probleme i da nije stvar u ženi koja ga vara, onda bi postojala opcija da i mi sami ili naši bližnji možda imamo slične probleme, a to još uvijek u pravilu nismo spremni prihvatiti i onda se radije vrtimo u začaranom krugu tabu-teme koja sa sobom nosi stigmu za sve one koji priznaju problem.

Bernard Jurišić: Dina iz dubina

Kako je Dina Levačić unaprijed pobijedila

Ne znam hoćete li me razumjeti, ali meni je Dina Levačić veća faca zbog činjenice da neke prepreke još nije uspjela savladati, nego da jest. Zbog toga što je dokazala da nije nikakav stroj ili nadnaravno biće s nadnaravnim moćima. Nego tek običan čovjek sa svim svojim granicama i bolovima.

Ali ona svejedno pokušava. Svejedno ne odustaje. Svejedno grabi sve svoje strahove za rogove i želi ostvariti ono što je zacrtala. Spremna probijati granice vlastitog tijela i vlastitog bola iako je ishod potpuno neizvjestan. Ne pliva zbog love. Ne pliva zbog statusa. Pliva zbog sebe, svoje tvrdoglavosti i svojih ideala.

Marko Tomaš: Apokalipsa ravne lopte

Kako smo nestali s tribina, tako bismo mogli nestati s terena i ispred ekrana

Kad-tad ćemo postati teret sustavu i on će nas htjeti u potpunosti izbaciti iz igre. A strojevi će i dalje prebacivati brojke i grafiku s jednog na drugi zaslon i ispunjavati svoju svrhu bez obzira na to što će jednog dana nestati i onaj posljednji čovjek koji je još uživao u tom prizoru i eliminirao druge ljude koje je vlastita pohlepa pretvorila u trošak i teret.

Predaleko je upravo ono mjesto na koje bismo uistinu mogli stići ako u ovoj situaciji budemo inzistirali na održavanju starog sustava na istim osnovama. On je krenuo zamišljenom cestom na kojoj mu ljudi trebaju sve manje što se više usavršava njegova samoodrživost i samodovoljnost. A nogomet koji će igrati dematerijalizirani hologrami postat će beskrajno dosadan, jer će igračke karijere trajati zauvijek. Virtualni će Kylian Mbappé igrati na jednako visokoj razini sve do kraja vremena. Kome treba onaj od krvi i mesa kad je ovaj virtualni savršeniji i pritom vječan, a kruha ne pita.

Aleksandar Holiga: Tumač prostora

Je li Thomas Müller igrač koji nam je poslan iz budućnosti?

Müller je igrač u potrazi za teritorijem, za dimenzijom koju je teško označiti jer se uvijek nalazi negdje drugdje i dalje od fokusa događanja; nju karakterizira upravo odsutnost lopte, akcije i ljudi. On je u potrazi za prazninom, za ništavilom koje zaokružuje našu realnost. U potrazi za zečjom rupom u kojoj bi se nakratko sakrio ili crvotočinom kroz koju bi prošao samo da se iznenada nađe upravo ondje gdje u danom trenutku treba biti kako bi suparniku zadao presudni udarac.

Možda će imati problema i s tim da predribla komad vaše vrtne garniture, možda će većinu vremena izgledati kao da ne radi ništa, ali nemajte sumnje u to da će se naći u pravo vrijeme na pravom mjestu, taj Thomas Müller iz Weilheima u Oberbayernu.

Aljoša Vojnović: Biti autsajder

… i zašto ta pozicija ima svoje prednosti, u nogometu i u životu

Sebe sam kroz odrastanje vrlo često doživljavao kao autsajdera, kao nekoga tko nije Bogom dan — i pritom ne mislim samo na nogomet, naprotiv. Kao djetetu iz ‘miješanog braka’ nije mi baš bilo jednostavno odrastati u onim ratnim i post-ratnim godinama u Osijeku. Nisu mi stvari bile nacrtane ili upisane u zvijezde i morao sam se uporno dokazivati ljudima i okolini čiji sam dio bio; na neki način mijenjati percepciju, pokazivati da nisam nikakva babaroga. Ponekad je to bilo uspješno, ponekad i nije, ali na tom sam putu prihvatio i zavolio ulogu nekakvog ‘životnog’ underdoga.

Svaki je autsajder u startu podcijenjen. Ta spoznaja i smještanje samoga sebe na mjesto koje nam u određenom trenutku prema vanjskoj percepciji pripada daje nam ogromnu priliku da radimo na sebi — da se mijenjamo, unaprjeđujemo i rastemo. Da mijenjamo druge, njihovu percepciju i doživljaj ‘normalnog’, ispravnog ili čak poželjnog. Biti autsajder daje nam priliku za male pobjede nad samim sobom ili drugima koje generalno možda nisu toliko bitne, ali su nam svima potrebne.

Josip Korda: Je li Modrić gotov?

Za nekoliko dana navršava 35. Analiziramo brojke

Bez obzira na poneki pad u efikasnosti ili volumenu akcija u određenim kategorijama, Modrić je proteklu sezonu odigrao na vrhunskom nivou i jedino pitanje koje sada preostaje jest — može li to ponoviti? Može li još jednu godinu stariji zadržati ovu razinu igre i, što je možda važnije iz perspektive svih hrvatskih navijača, može li izdržati do Europskog prvenstva?

Struka u Madridu je već pokazala da je svjesna situacije i spremna manipulirati njegovom minutažom, čuvajući od relativno nepotrebne kilometraže, ali tu bi trebao pomoći i HNS.

Ivan Mlinarić: Mali od Mlinke

Sin sam Dinamove legende. I ima to svoje prednosti, barem dok ne poželite i sami šutnuti koju loptu

Moj prilično jaki ego je ključao dok sam uglavnom grijao klupu u kadetima: “kaj bu mali od Mlinke sjedil na klupi” i te fore.

Ako bi pak kojim slučajem na utakmici primijetio starog, koji bi se skrivao negdje sa strane — od mene i od svjetine koja ga u suštini tlači — ostao bih de facto paraliziran. Ali on me nikad ni na što nije tjerao, a kamoli da je odavao neki dojam razočaranja. Imao je sasvim zreo i zdrav pristup, najčešće je poštovao moju želju da ne dolazi na utakmice i, valjda kao i većina malo jačih bivših igrača, nije imao što liječiti na svojem djetetu.

Toni Lazarušić: Po čemu ćemo pamtiti ove Lakerse?

Nisu bili najljepši, najmoderniji ni najzanimljiviji. Bili su najbolji

U eri u kojoj je obrana po važnosti iza napada, u eri u kojoj je u zadnje tri sezone napadački rejting na razini lige najviši u povijesti, Lakersi su podigli bedem i kao dominantna obrambena momčad došli do titule. S dvojicom centara u sredini, izrazito visokom vanjskom linijom, kontrolom skoka i reketa, pa i dijeljenjem batina, prizivali su nostalgični duh iz 1990-ih.

Lakersi su nakon sedam dugih godina playoff posta i 10 predugih godina bez titule konačno došli na svoje i ostvarili rezultat kakav se od njih, u skladu s njihovom reputacijom, zapravo uvijek i očekuje. Nisu to odradili na stilski najljepši, najmoderniji i najzanimljiviji način. Nisu to odradili ni u posve, nazovi, regularnim uvjetima, ali su bili pragmatični, efikasni i od prvog dana su znali što žele i kako to postići. Na kraju priče, najbolja momčad lige je uzela ono što joj pripada.

Boris Dežulović: Čovjek koji se užasavao izlaska sunca

Glava prva: Zlatni sat; Glava druga: Jedan gol u životu

Poklopile su se kazaljke na zlatnom satu, pa je u prvom trenutku izgledalo da je Broketin balun odletio preko Marjana i pao u more tamo negdje iza Čiova, tako je nebo došlo krvavo i purpurno. U sljedećem trenutku činilo se da je to Broketin projektil u Mrkušićeve suprotne rašlje zapravo probio i mrežu i zid stadiona i onaj veliki rezervoar stare Plinare iza južne tribine, a Stari plac eksplodirao u vrelom piroklastičnom oblaku vriske, huka, zvonjave i grmljavine u hiljadu boja: cijelih pet-šest minuta trajat će potom prekid zbog upada raspamećenih Hajdukovih navijača u teren, još pet-šest trebat će dok uplašeni sudac konačno označi završetak, punih sedam dana dok se Split otrijezni, pa još sedam dok Broketa i družina u posljednjem kolu s 2-0 protiv Budućnosti ne ovjere naslov prvaka bez ijednog poraza, još dvije godine proteći će dok ne osvoje i drugi, još tri dok ne uzmu i treći, još dugih petnaest godina dok se ne pojave bolji od njih, pa još tisuću dok ne padne veći i slavniji gol.

Takav je, eto, bio Broketin gol. Onaj Gol Zvezdi. Samo ga stari Lugar još i pamti.

Juraj Vrdoljak: Odrastanje sa Žanom

Kanta boje i patologija pogubljenog društva

Naše navijačko božanstvo sada je već ulazio u svoje srednje godine; bio je obiteljski čovjek, radnik, a više nije bilo ni one kose koju smo gledali po muralima i fotografijama. Međutim, karizma je i dalje bila tu. Žan je bio onaj tip stamenog čovjeka koji je govorio malo, ali uvijek kada je za tim bilo potrebe. Što je još važnije, s takvim statusom i takvom aurom, prva stvar koju je napravio bila je okupiti sve strane i svima dati ruku. Pa i nama, uobraženim malim kretenima koji smo samo čekali da nas nahrani pričama o razbijenim glavama i sukobima sa zakonom.

Međutim, on je imao druge priče.

Hrvoje Frančeski: NBA, Novo normalno

Nitko i ništa ne može zaustaviti zvijezdu kada želi otići. Zašto?

Kada zbrojimo sve ove faktore zajedno, ispada da igrači nisu ništa krivi. Oni samo koriste splet okolnosti. I premda je takva izjava malo nategnuta, ona nije daleko od istine. Želite povući pitanje lojalnosti? Kakve kurčeve lojalnosti?!

Igračima ne trebaju navijači kad imaju fanove. Što će Hardenu značiti 300.000 Houstonovih navijača kada ima dva milijuna svojih fanova?

Marko Tomaš: Mjera stvari

Ono od čega se sastoji ljubav ne piše u statistikama

Odrasli smo uvjeravani da ne živimo u savršenom svijetu, da stvari treba mijenjati i ići naprijed, što je opet suprotno od današnjeg galopa u neku davnu prošlost, nekoj davnoj tradiciji od koje je nakon toliko vremena moguće napraviti jedino njezinu kič kopiju. E, pa svi današnji najbolji igrači svih vremena u odnosu na Maradonu se čine kao njegove jeftine kineske kopije kojima nijedan Geppetto ovog svijeta ne može udahnuti dušu.

Maradona je najveći svih vremena zbog svih stvari mimo nogometnog travnjaka, zbog onih nemjerljivih nesavršenosti, ljudskih slabosti, sklonosti emotivnom patosu, zanosu i svemu onome što ljude čini smiješnim i čudesnim bićima.

Boris Dežulović: Tramvaj zvan čežnja

Glava prva: Sjenke na pijesku; Glava druga: Dan pobjede

Jednog dana, ne znam kada i kako, ali jednog dana — i dalje bi onda naglas sanjao mnogi navijač u Gżiri, gledajući majstore čipke kako dolje na pijesku Empirea igraju picigin — pobijedit ćemo Hajduka usred Splita.

Pa bi cijela tribina, puna lučkih radnika i preplanule djece, udarila u grohotan smijeh.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.