Mihovil Topić: Hrvatska bez reda i logike

Dalić je opet vukao dalićevske poteze i Vatreni su zasluženo ispali

“Nije utakmica bila u kaosu; Hrvatska je bila u kaosu jer nije mogla spojiti uzrok i posljedicu”

Aleksandar Holiga: Igraj moja Hrvatska

Urednički komentar nakon ispadanja Vatrenih s Eura

“Kad nogomet u Hrvatskoj mutira u ‘kockastu’ norijadu i festival treš-domoljublja, razum je već izgubio bitku”

Bernard Jurišić: Neka gori Rebić

Je li zaslužio biti karnevalski krnje?

“Zamisli. Nije se pokunjio, prešutio, obrisao pljuvačku i spustio glavu. Usudio se odgovoriti. Otkud krnji pravo da se brani? Neka gori i šuti!”

**

No, klikanost i popularnost nije nužno pokazatelj kvalitete i(li) važnosti nekog teksta, svakako ne najveći. Isto tako, godinu koju zatvaramo obilježilo je mnogo više od nogometnog Eura i Olimpijskih igara, dvaju događaja oko kojih se vrtjelo ljeto. U ovom izboru na njih nisam obratio nikakvu posebnu pozornost jer puno je toga o njima na ovaj ili onaj način rečeno i drugdje, a na Telesportu posebno cijenimo teme, kutove gledišta i razinu diskurza kakve ćete drugdje teško naći. Kao i one koji izdržavaju test vremena, pa ih je i s odmakom od nekoliko mjeseci podjednako zanimljivo čitati kao i onda kad su objavljeni.

Stoga i ovaj urednički izbor — naravno, sasvim subjektivan i kronološki poredan, ali prilično opsežan i raznovrstan — samo djelomično slijedi liniju godišnjih aktualnosti, a vrlo često i puno luta bliže i dalje od nje u svim smjerovima. Evo, dakle, nekih od najboljih stvari koje ostaju iza Telesporta u 2021.

Saša Ibrulj: Neobičan dan

Ispratimo 2020. onako kako je zaslužila: nogom u guzicu

Nismo mi toga sada svjesni, jer opet je takvo nešto u ljudskoj prirodi, ne primijetimo stvari koje se događaju oko nas, ali kada je u pitanju nogomet — ili, ako hoćete, život — ovih se mjeseci završava jedna era, a tek sutra, ili jednog dana kad sve ovo prođe, započet će druga.

Jer htjeli mi to sebi priznati ili ne, stvari su se drastično promijenile. I još se mijenjaju.

Juraj Vrdoljak: Prva linija obrane

Ono kad su u katastrofi navijači efikasniji od države

U godini koja nalikuje predimenzioniranom trash filmu katastrofe, navijači su opet bili koji su još iste večeri aktivirali sve svoje rezerve i organizirali žurno paralelno prikupljanje sredstava, ali i odlazak na sam teren u velikim brojevima. Međusobno su razmjenjivali informacije, dijelili podatke o tome čega točno treba najviše i dogovarali načine distribucije pomoći ljudima.

Naravno, navijačke su skupine, poučene neefikasnošću izvršne vlasti, odmah krenule u akciju jer naprosto u tim katastrofalnim uvjetima nedostojnim života svaki sat proveden u automobilima ili uz bačve pred kišom smočenim ruševnim kućama predstavlja ozbiljnu prijetnju ljudskom zdravlju, fizičkom i mentalnom.

Boris Jovanović: U kažnjeničkoj koloniji YU nogometa

Priča o nekadašnjoj Drugoj ligi Istok

Sad zatvorite oči i onjušite čistilište gdje se već osjeća miris paklenog sumpora.

Hajde da ne preterujem, svlačionica te dočeka kombinacijom znoja i amonijaka, škripavih drvenih klupa i razvaljenih vrata, nema zaključavanja, ako stvari krenu loše rezultatski. Po domaćina, podrazumijeva se. Sad bi neki pjesnik već izmislio da je pisalo “Ostavite nadu svi koji ulazite ovamo”, ali tko bi se cimao da piše, malo ih je znalo slova, a postoji i legendarna priča da je na stadionu u mom rodnom gradu jednom pisalo: “Utakmica, teren glavan, nedelja u 14 sati”. I od svega je bilo podvučeno slovo u, tek da se zna da u Radničkom ne vode puno računa o rodu, broju, padežu; nama su umjesto gramatike potrebni bodovi.

Boris Dežulović: Godine koje su pojeli kajkavci

Zora Sudnjeg dana i Koju gospu odgajamo njunjore?

Izgledalo je da nas nove velike stvari čekaju u šezdesetima, kad se iznenada, samo dva dana nakon Hajdukovog pedesetog rođendana, pomračilo sunce nad Splitom. Mislim, baš pomračilo: 15. veljače 1961. namjestila se posljednja potpuna pomrčina Sunca vidljiva u našim krajevima — sljedeća će biti tek za stotinu dvadeset godina! — i hiljade Splićana i turista toga je povijesnog jutra nahrupilo na Marjan, gdje su spretni trgovci prodavali čađava stakalca za deset dinara. Oko osam sati naglo je zahladilo i u 8.40 spustila se kobaltna jutarnja noć, baš poput “zore Sudnjeg dana” iz one surove i strašne dalmatinske uspavanke naših baba, koje su popadale na koljena govoreći da se pokajemo jer dolazi smak svijeta. Moja se majka, recimo, pokajala: nije znala da se ne smije gledati u pomračeno Sunce i ostatak života nosit će naočale s dioptrijom teleskopa.

Ostatak života kajat će se, eto, i navijači Hajduka, ali tada još nisu vjerovali babama. Smak svijeta. Kako su mogli znati? Predugo su na Starom placu gledali ravno u zvijezde.

Ivan Mlinarić: Zašto Finci više ne lete?

Bili su ludi, pijani i posebni. Voljeli smo ih, ali to je sada prošlost

Na koncu, s nestankom Finaca kao da je nestala i naša ljubav prema tom sportu — i mnogi će u onim poslovično nostalgično-romantičnim tonovima reći da to naprosto više nije to.

Ne znam, rekao bih da u tome ima nešto istine; nema više tih osebujnih i prkosnih likova koji su se ponašali i skakali po nekim svojim zakonima. Nema više tih likova koji bi u nama budili uzbuđenje kad bi se posjeli na onu rampu. Iščeznuli su kao što je iščeznula vaša ili moja mladost, a nažalost, nema više nikoga ni da nas barem podsjeti na dane kad nam je najveća briga bila mogu li Matti, Toni ili Janne poletjeti i jednostavno ostati tamo negdje gore, u zraku.

Boris Dežulović: Sto godina vječnog derbija

Pijana maksimirska noć i Legenda o Janjčiću

Za spektakularni revanš dočuo je onda i beogradski student filozofije Nikola Gazdić, poslavši Hajduku očajničku molbu da odigra još samo tu utakmicu. Načet surovim ratom i nagrižen groznim uvjetima studentskog života u Beogradu, već je obolio od tuberkuloze, ali želja za iskupljenjem bila je jača od bolesti. Primivši pismo iz Beograda, barba Luka Kaliterna — koji će do kraja života tvrditi kako je Janjčić bio najtalentiraniji i najbolji igrač u historiji Hajduka — kratko mu je otpisao: “Vrati se, Janjčiću.”

Povratak Nikole Gazdića Janjčića jedna je od najslavnijih i najtužnijih epizoda Hajdukove povjesnice.

Hrvoje Frančeski: Football je sjajan sport

Nakon velikog trijumfa Bucsa i Toma Bradyja

Na kraju, možda je i pošteno da je Brady dobio prsten ispred bilo kojeg pojedinca u obrani. On je donio legitimitet Bucsima, donio im je samopouzdanje, donio im je kvalitetu na najvažnijoj poziciji u sportu. Donio im je 200 jardi i tri touchdowna u Super Bowlu. Postao je prvi čovjek sa sedam NFL prstenova, nešto što vjerojatno nitko u povijesti neće nadmašiti. Ovaj Tampin naslov zauvijek će biti individualiziran kroz Bradyjevu prizmu. Neka. Sumnjam da će mu to itko u momčadi zamjeriti.

No, treba još jednom reći kako je ovo bio, baš kao i uvijek u footballu, trijumf kolektiva. I zato je football tako sjajan sport.

Aleksandar Holiga: Padaj silo i nepravdo

Transferni sustav je protuzakonit. Čeka li nas potpuni kaos kad padne?

Sagledamo li sad s druge strane onu analogiju s početka, to je kao da vaša firma od prodaje vlastitih zaposlenika drugim firmama uprihođuje više nego od svega ostalog čime se bavi. Je li onda uopće pošteno reći da je u istom biznisu kao one kojima prodaje, ili je poštenije reći da na račun te, zapravo, trgovine ljudima živi daleko iznad svojih realnih mogućnosti?

Međutim, HNL je kompletno zasnovan na ideji izlaznih transfera i u fetišu na prodaju vidi rješenje za sve svoje financijske nedaće, a ne problem sam po sebi.

Vladimir Šagadin: Mitološko biće Zlatan Saračević

Jedan dječji rođendan i strašni hitac one njegove ljevice

Jeste li vi uživo, iz pristojne blizine, neometano i pri punoj svijesti, vidjeli šut Zlatka Saračevića!? Ako jeste, onda niste.

U njegovu je šutu sve u vidljivoj zoni — i zalet, i skok, i izvijanje onim lijevom ramenom, i ispaljivanje lopte, i koprcanje mreže s plijenom u njoj. Nedostaje samo onaj let lopte, onaj strašni hitac za kojeg si utvarate da ste ga vidjeli. Jer niste. Jer je to let smrtonosne kugle ispaljene iz topa koji se među civilnim stanovništvom zvao lijeva ruka Zlatana Saračevića.

Aljoša Vojnović: Miris nove Tangosice

O vječnim dječacima i esenciji igre

Lopta je sretna, rekao je tata, samo onda kad se djeca svaki dan s njom igraju.

Ako je tako, onda je naša lopta bila presretna. Nosili smo je po naselju gdje god bismo pošli. Čak i kako nismo išli igrati nogomet, lopta je bila tu, zakačena na paktreger bicikla ili neumoljivo nošena pod rukom. Biti vlasnik the Lopte značilo je i to da, bez obzira na to koliko si zaista dobar, nećeš morati stati na gol i uvijek ćeš imati ulaznicu za igranje sa starijima. Tangosica je razbijala prozore, uskakala u tuđa dvorišta, a mi panično za njom kako bismo je spasili od zle susjede, penjali se na garaže po nju i pretrčavali ceste izbjegavajući jureće automobile samo da nam ne bude pregažena. Lopta je moju generaciju držala na ulicama, a onda nas jednog dana s tih ulica i maknula.

Mihovil Topić: Rukometni patuljci

Hrvatska ne ide na OI. Možda je vrijeme da se naviknemo na neuspjeh

Karakteristika hrvatskog rukometa je ta nepredvidljivost koja izlazi iz spontanosti i improvizacije. Naši su igrači, pogotovo srednji vanjski, sposobni stvarati višak solo prodorima, uništavati suparnike i nalaziti originalna rješenja. I sasvim je logično da su ponosni na to, na tu razinu bogomdanog talenta. Kada sjednete privatno s nekim od aktivnih ili netom umirovljenih reprezentativaca, svi će vam ispričati manje-više istu priču — Hrvati igraju najljepši rukomet koji se oslanja na imaginaciju, u klubovima ih gnjave s hrpom akcija i analiza, a u reprezentaciji imaju slobodu da igraju pravi rukomet.

Problem je u tome što je rukomet danas prebrz da bi se igrao bez šablonizacije. Obrane su prejake i previše dobro uigrane da bi ih se moglo u kontinuitetu razbijati kroz individualne napade koje se maskira kao imaginaciju, a igrači su postali atletska čuda kakvih prije 20-ak godina nije bilo. Bez akcija je danas nemoguće ne upasti u crne rupe u kojima po nekoliko minuta ne zabiješ gol.

Aleksandar Holiga: GNK, izgrađen na kriminalu

Pravomoćna presuda Mamićima nije kraj — ona eventualno tek može biti početak

GNK Dinamo, klub koji je na vlastitoj nelegalnoj Skupštini izglasao stav da ga Mamići i njihovi suradnici ni na koji način nisu financijski oštetili, iako svi dokazi jasno ukazuju na to da jesu, a zbog čega sada neće dobiti natrag ni kune od tog novca, kriminalni je klub. Današnji Dinamo je klub organiziranog kriminala i to je njegov identitet.

Vi, Dinamovi navijači koji ste se veselili titulama i europskim pohodima, podsmjehujući se rivalima i ponoseći se time što vam nitko ništa ne može, vi — ne znam kako bih to drugačije rekao — navijate za organizirani kriminal i podržavate ga. Znam, razumijem navijačku ljubav i onu dinamovštinu koja je vama pri srcu i koja možda nema nikakve veze s ovime u što se klub pretvorio, ali ne možete biti protiv Mamića, a podržavati klub koji je u potpunosti njihov. Navijanjem za GNK navijate za kriminal i to je to, nema ništa drugo.

Vladimir Šagadin: Dođi, vilo, dođi

Intimna ispovijest jednog dinamovca

Cijena navijanja za Dinamo proteklih desetljeća nosi sa sobom dovoljnu kaznu zbog koje ne treba podjebavati dinamovca poput mene. Kazna je jednostavna i surova: moj sin je indiferentan prema mom klubu, njegovi uspjesi ga ne diraju, njegovi sunovrati i prokletstva još manje, ne želi ići na utakmice, a probao sam par puta i molio me je da više ne ide. Kriv sam ja, jebiga. Kriva je moja kompromitirana ljubav poluslijepca.

A i svi ti koji su nam Dinamo uzeli i svi oni koji su nam ga vratili imaju na duši ozbiljan grijeh. Jednom ocu su uništili taj gradski, roditeljski ritual odlaska sa sinom na utakmicu. Imamo potomak i ja svoje sheme na gradskom betonu ali nemamo tu sponu, to iskustvo penjanja onim stepenicama prema ulazu na tribine gdje bi se dogodio onaj prvi pogled ‘unutar’ stadiona kad ti zaigra srce. A zbog toga i navijaš. Jer čekaš te trenutke u kojima ti srce kuca nevino i dječački čisto, bez obzira na sve pravne, ekonomske i sociološke okolnosti. Negdje, u svom ovom sranju, sakriveno je moje malo d. I imam pravo na njega, i neću da mi ih itko ikada kad dovede u pitanje.

Goran Pećanac: U oku sterilizacije

MMA, korporacije i kultura otkazivanja

Modernom kapitalizmu odgovara sterilan samodisciplinirajući politički diskurs jer je takvim tržištem lakše upravljati. Cilj korporacija nije eliminacija političkog prekršaja nego prekršaja kao pojave. Društveni i privatni životi se zaglađuju i čiste od transgresije koja je utkana u tkivo ljudskosti, koja definira sve ono što je posebno u vrsti. Ljubav, seks, humor, poezija, inheretno su obilježeni prekršajem — nesvedivi su na set pravila. Akcijski filmovi su danas spektakl nasilja bez krvi, nogomet je beživotna prezentacija talentiranih djevojaka i dječaka iz cijelog svijeta čija je odanost klubu zapravo odanost ugovoru, potencijalni životni partneri i partnerice pojavljuju se kao medicinski kartoni na mobitelu uz garanciju emocionalnog ispunjenja… Prekršaj se čupa iz same esencije ljudskog postojanja. No, što ako se prekršaj ne može izolirati i eliminirati?

Kad je Adesanya prijetio Kevinu Hollandu silovanjem u ringu, a BMW reagirao otkazom, otkrio se bazični problem pozicije MMA-a u društvu danas. Nasilje je, kao nedopustivi prekršaj, poanta MMA-a.

Aleksandar Holiga: Kako je propao nogomet

Superliga: jer smo mi to tražili

Superligu ćemo dobiti zato što je nogometna publika želi. Da nije tako, ne bismo uopće pričali o ovome. I u tome vam je zapravo cijela poanta.

Elitni nogometni klubovi postali su globalne korporacije koje su diverzificirale svoju djelatnost i na pijedestal postavili ne više samu igru nego vlastiti imidž i brand. U tome su posljednjih godina i desetljeća imali izdašnu pomoć institucija, medija i u krajnjoj liniji fanova samih. Jer bez podrške i lojalnosti krajnjih konzumenata sva ova industrija ne bi vrijedila ništa. Nogometna industrija, jednom kad se konačno zahuktala, čini to tako da sve te poveznice postupno pretvara u imidž i brand, a time posljedično lišava pravog značenja. Jer nogometna industrija je industrija zabave — i to onakva kakva nam prodaje ono za što mislimo da je identitet, a zapravo su tek potrošački izbori. Nakon nekog vremena, stasaju nove generacije s drugačijim prioritetima, ljudi se priviknu na to ili je naprosto zabava jedino što od nogometa žele.

Luka Kostić: Messi je još uvijek najbolji

…ali njegov genij je ujedno i problem za momčad

Messi je već neko vrijeme žrtva vlastitog uspjeha: za razliku od bilo kojeg drugog igrača na svijetu, njemu se očigledno sudi prema vlastitim nemogućim standardima. Drugim riječima, nije vijest kada pas ugrize čovjeka, nego kad se dogodi obrnuto. Messijevi periodi ‘lošije’ forme povijesno su se podcjenjivali, iako je jasno da je njegova lošija sezona bolja od 99 posto ‘dobrih’ sezona drugih igrača.

Dokaz je vrlo lako pronaći u prošloj sezoni, generalno smatranoj lošijom za njegove standarde: možete li zamisliti bilo kojeg drugog igrača u povijesti sporta za kojeg bi se 31 gol i 27 asistencija smatralo neuspjehom?

Philipp Lahm: Zašto je Pep najbolji na svijetu

Za Telesport piše Philipp Lahm. Da, onaj Philipp Lahm

“U važnim utakmicama”, govorio mi je, “samo odaberem svojih najboljih 11”. Ta rečenica sadrži suštinu onoga oko čega se nogomet zapravo vrti: individualne igračke kvalitete. Guardiola je vrhunski trener, on obožava vještine i talent svojih igrača.

Neki treneri nastoje reducirati kompleksnost nogometa. Guardiola, međutim, želi njome ovladati. Njegov zadatak možete usporediti s onim šahovskog velemajstora ili dirigenta koji želi izvući najbolje iz svakog pojedinog instrumenta u orkestru. Samo što nogometni ansambl ne svira po zadanim notama, a putevi nogometaša su puno promjenjiviji od onih kojima se po ploči kreću topovi ili lovci.

Aljoša Vojnović: Klinac poput mene

Sjećam se svakog detalja sa svog debija. Danas me na to podsjećaju neki novi klinci

U panici se nisam mogao sjetiti gdje su mi kostobrani. Bjesomučno sam ih tražio posvuda oko sebe nekih 20-ak sekundi, samo da bih na kraju shvatio kako ih već imam na sebi. Konačno spreman, otišao sam do linije kod jedne osobe iz stožera i preuzeo papirić na kojem je bila napisana izmjena; trk do delegata i samo su me sekunde dijelile od ulaska na teren i debija…. Znam da mnogima, pogotovo ako navijaju za Real iliBarcelonu, ova stvar ne zvuči posebno, ali za mene je to bilo ostvarenje dječačkih snova.

Kao rođeni Osječanin, uvijek sam imao veliki broj poznanika i prijatelja među Kohortom i baš je jedan dio njih s Bosutskog inicirao stidljivo skandiranje mog imena po ulasku na teren. Bilo je to sve, samo ne gromoglasno, ali u mojoj glavi se tih 10 ili 15 glasova orilo do neba i natrag.

Hrvoje Frančeski: Jokić je MVP

On mora dobiti nagradu. Sve drugo bilo bi travestija

Zapravo je jako teško pričati o Jokiću kao o centru, pošto on aktivno sudjeluje u revolucionariziranju pozicije, procesu koji traje nekoliko posljednjih godina. Nema sumnje da odrađuje niz tradicionalnih centarskih poslova — postavlja pickove, napada obruč, poentira iz posta — ali Jokić je univerzalni vojnik, moćniji i od Jean-Claudea Van Dammea. On je primarni plej koji prenosi loptu preko centra, pogotovo otkako se Jamal Murray ozlijedio; on kreira napade s vrha reketa i s trice te roka dalekometne projektile kao bek šuter.

Momak iz Sombora je utjelovljenje totalne košarke. Gledati ga u napadu je kao gledati vodu koja ubrzanim procesom mijenja agregatna stanja.

Saša Ibrulj: Crveni Mostar

Prvi put nakon 33 godine Velež će igrati u Europi

Jedina konstanta bili su navijači — ne desetine tisuća koji ovih dana slave, nego onih nekoliko stotina ili tisuću koji su uz klub bili svakog vikenda. I kada je igrao u izbjeglištvu, pa na livadi, i kada je tribina bila tek pješčana padina, i po kiši i po vjetru i po snijegu, i u rijetkim trenucima kada je išlo dobro i onim češćim kada se tugovalo.

Ali nisu Veležovi navijači, koji su prošli sve što se dogodilo u posljednjih 30 godina, slavili tamo neko treće mjesto i prolaz u nekakvo trećerazredno europsko natjecanje iz kojeg će svakako ispasti nakon jednog ili dva pretkola i prije nego što živa padne ispod 40 stupnjeva. Crveni Mostar je slavio to što prije svega ponovno ima normalan klub, onaj koji je danas ostvario ovaj rezultat, koji ima mnogo stvari koje treba popraviti i koji će sutra možda imati sportskih problema, koji će pobjeđivati i gubiti i zbog kojeg će se radovati i ljutiti, ali klub koji će — ako njegova uprava i administracija nastave ovako raditi — konačno ponovno živjeti u sadašnjosti.

Luka Marin Vuco: Košarka — Nešto je preživjelo

Zadar je razbio Split i osvojio naslov, ali naslove je zaslužila publika

Iz razno-raznih razloga često se zna reći da košarka u Hrvatskoj umire, ali sinoć smo svjedočili posve suprotnom — košarka ne samo da je živa, košarka je moćna.

Toliko moćna da državne institucije nisu znale kako učinkovito reagirati na ovakav drski neposluh, na masovno gaženje nametnutog Novog normalnog radi loptanja pod obručima. Ovo je bio kraj sezone kakvom se nitko nije nadao, sa Zadrom u glavnoj ulozi, goropadnim u svakom smislu.

Marko Tomaš: Potez dana: Simon Kjær

Pad preko ravne lopte #1: Kapetan je zaštitio prijatelja od pohlepe kamera

Eriksenu je pritrčao njegov kapetan, okrenuo ga, izvadio mu jezik i time mu spasio život. Simon Kjær je zatim okupio cijelu momčad oko Eriksena. Trebalo je zaštiti prijatelja i suigrača od pohlepnih kamera željnih tragičnih i mučnih scena koje odavno postižu najveću cijenu na tržištu informacija.

Ovim postupcima Kjaer i njegovi suigrači nisu samo spasili život Eriksenu; sačuvali su dostojanstvo života ispred pohlepe. Nijedna gesta, nikakav drugi potez nije više mogao pokazati kakav čovjek treba biti, kakva igra treba biti.

Toni Lazarušić: Kako su izgrađeni šampioni

Bucksi su bili najbolji kada je najviše trebalo

Giannis je ušutkao kritičare i sve koji su ga godinama omalovažavali da je ciglar, da nema vještina i ne može kao takav osvojiti titulu. Middleton je napravio isto. Znao je oscilirati, ali je imao i genijalnih predstava i svaki put se pojavio u clutchu, počevši od game winneraprotiv Heata u prvoj utakmici pa do zadnjih bravura u završnicama protiv Sunsa. Holiday je opravdao sve na njega potrošene resurse i ogromni ugovor koji je dobio. Njegova obrana na Paulu i Bookeru bila je krucijalna u finalu. Tucker je radio tuckerovske stvari, Portis je imao snažnu finalnu seriju i bio je pravi X faktor, dok je Lopez usprkos također stalnom podcjenjivanju javnosti koja voli naglasiti njegove mane, svoju rolu odrađivao perfektno.

Ne treba niti pokušavati stavljati nikakve ograde ni upitnike oko titule. Bucksi su uzeli ono što im pripada tako da su uvijek bili najbolji kada je najviše trebalo.

Vladimir Šagadin: Zašto navijam za izbjeglice

Njima je pružena nada u novi život, a oni su vratili smisao olimpijskoj ideji

Oni su vratili smisao ideji, koja bi trebala biti ultimativna za svakog sportaša: važno je doći na Igre i sudjelovati u njima, to je najveći uspjeh. Olimpijske Igre spasili su oni koji su njima spašeni. Izbjeglička reprezentacija je sam plamen olimpijske baklje. I zato ću zauvijek navijati za ‘svoje’, izbjeglice. Uvijek, svim srcem, bez ostatka. Nema veze što sam u tom navijanju sve usamljeniji i što u meni raste velika jeza i strah kada vidim kako tretiramo ljude koji su morali pobjeći iz svojih domova, kada vidim kako smo smislili i paralelne nazive koji nas pomalo odriču odgovornosti, pa onda pričamo o “migrantima” kao da nisu ljudi, pa logično da nemaju sva prava. I kao da ne prodajemo oružje vojskama od kojih bježe.

Biti izbjeglica znači ne zaboraviti: jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica.

Ivan Mlinarić: Goran o Goranu

U velikom intervjuu za Telesport, Ivanišević otkriva manje poznate detalje iz svoje karijere

“I onda san razmišlja — bolje opizidit pa izgleda, ono, ka, lipše, nego udrit sebi u cipelu. Tako da, je, napravio sam sigurno ohoho duplih radi toga. Ali u nekim trenucima sam bio toliko siguran da neću napravit duplu pa san iša…”

“Više te sjebe, recimo, u nepromišljenim odlukama. Kad sve ide lagano, onda znaš, imaš viziju, teren je veći. Ovo ti se smanji teren, pari ping-pong stol i sad ti moraš, ne vidiš nekako, teško je to za objasnit… Od svih ideja uvijek izabereš najgluplju.”

Saša Ibrulj: Zemlja bez sporta

Tužna priča o olimpijcima iz BiH

Sport u BiH postoji isključivo zahvaljujući entuzijazmu individualaca i njihovu pretvaranju kamenja u dijamante.

I možda će medalja jednog dana i doći; možda će BiH jednog dana i konačno iskočiti s one liste, ali to neće biti naša medalja, to neće biti medalja koju je Bosna i Hercegovina kao zemlja zaslužila; bit će to isključivo rezultat ludog entuzijazma, čelične volje i napornog rada, usprkos svemu što je BiH kao država napravila.

Bernard Jurišić: Ruševine momčadskog sporta

Čekaju li nas velika natjecanja bez hrvatskih reprezentacija?

Nije sport samo olimpijska medalja, štoviše — ta razina ne bi ni trebala biti u fokusu državne brige. Klubovi, omladinski pogoni, sportske škole i prije i najvažnije od svega — ulaganje u mlade, stručne ljude, trenere i sportske radnike, to bi trebala biti osnova bilo kakvog državnog strateškog razmišljanja o budućnosti. ‘Sustav’ u kojem omladinske škole počivaju na članarinama, trenerima amaterima i roditeljskom džepu ne samo da će se urušiti, nego se već debelo urušio. A s njim se urušava i momčadski sport na svim razinama. Što se vidi i u rezultatima.

Sport bi za svu djecu u ovoj zemlji trebao biti besplatan i pristupačan. Trebao bi biti privlačan. Trebao bi kretati još iz škole, kao što je bio slučaj prije. U moru svega što se djeci danas mimo sporta nudi, ne treba biti i ta posljednja, financijska prepreka. Sport u ovoj zemlji ne bi trebao biti privilegij onih koji mogu (i žele) platiti članarinu. Trebao bi biti pravo svakog djeteta.

Josip Korda: Koliko su ‘teške’ hrvatske medalje

Analiziramo olimpijske uspjehe u usporedbi s drugim nacijama

Živimo u nesavršenom svijetu i dok god je tako, sve što možemo je služiti se dosad poznatim i priznatim metodama ocjenjivanja relativnog uspjeha na Olimpijskim igrama, a one sve kažu kako je Hrvatska bila iznimno uspješna u Tokiju. Među najboljih 10 nalazi se gledamo li broj medalja i broj zlata po broju stanovnika, po BDP-u ili prema broju sportova u kojima se medalja osvojila.

Sudeći po brojkama, to je samo nastavak trenda koji je postavljen još tamo u Londonu 2012., a koji će se nadamo se nastaviti i za tri godine u Parizu.

Mihovil Topić: Što je Hrvatima sport?

O sportskim mirovinama i poimanju uspjeha koji stane u šest grama

Hrvatska na razini Europske unije izdvaja najmanje novca za sport, ali za medalje daje nagrade koji se na kraju balade uredno penju na milijunske iznose. Dakle, ne financiramo sport, nego nagrađujemo uspjehe nakon što se već dogode bez da imamo jasan okvir što time dobivamo. Nekako ostaje dojam da dugoročno ne dobivamo puno toga osim što kolektivno peremo ruke od toga da tim medaljašima nismo omogućili skoro ništa kada im je pomoć zaista bila potrebna, pa sada — kada su uspjeli unatoč nama i manjku sustava rada — dajemo nagradu nek se nađe.

Ne bavimo se sportom, ne ulažemo u njega i ne volimo ga sve dok ne dođu medalje.

Juraj Vrdoljak: Udri pa pitaj

Dvije pričice s tribine o nogometnoj kulturi i hrvatskoj policiji

Pripadnici interventne policije tu su da održavaju red i provode zakone i, koliko god ja smatrao bitnim da se povuče konkretna rasprava o korištenju pirotehnike na stadionu, činjenica je da ona nije dopuštena. Međutim, ako se već prinudno utakmica igra na stadionu na kojem postoji razvijen videonadzor, postavljen tu u svrhu praćenja potencijalno devijantnih pojedinaca, onda čemu onakva lica s pendrecima u rukama? Čemu mrki špaliri na ulazima, čemu suzavac po licima svih navijača, ne samo ovih koji su problematični?

Ako su to lica ‘sigurnosti i povjerenja’, onda ja prvi krivo shvaćam te pojmove.

Bernard Jurišić: Šampioni života

Priče hrvatskih paraolimpijaca koji oduševljavaju u Tokiju

Slušate ovo i zamislite se. Posramite se. Sjetite se svakog puta kad biste sebi rekli da je preteško. Da je previše. Da je nemoguće.

Društvo osobe s invaliditetom po inerciji gleda kroz ono što nemaju. Umjesto da im pomogne da realiziraju sve ono što imaju. A toliko toga imaju što nema veze s tim njihovim jednim hendikepom. Junaci ove priče našli su se u sportu i postali su najbolje verzije sebe.

Hrvoje Frančeski: Volim Tonija Kukoča

On je temelj moje ljubavi prema sportu

Postoje igrači koji su sjajni, koje je užitak gledati, koji su osvojili sve i svašta, koji su obilježili epohe i postali ikone, ali Kukoč ima obilježje koje je rezervirano samo za najveće jer ilustrira koliko dubok trag su ostavili. Kada pričamo o Toniju, zapravo pričamo o sebi. Takvih je malo. Zbog takvih zasuze oči. Ljubav prema takvima ne može se opisati riječima. Bar ja ne mogu.

“Volim Tonija Kukoča” i dalje ostaje najbolje što mogu napisati.

Luka Marin Vuco: Sara Kolak tone

Što se dogodilo s olimpijskom pobjednicom?

Istina je da Sara nema predispozicije za postati sportska zvijezda u smislu da može podići ljudima interes za sebe nečime osim nastupima na bacalištima: nema kontroverzne stavove ili potrebu da ih ističe; ne gura se u druge društvene sfere niti ih javno komentira; nije samodopadna niti objavljuje provokativne fotografije na Instagramu…

Daleko od toga da je povučena ili da zazire od pozornosti; ne, stvar je u tome da je Sara ona draga djevojka iz susjedstva. Jednostavna, pristojna, normalna. Idealan materijal za mnoge stvari, ali ne i za medije. Karakterno i ponašanjem je isuviše ‘obična’ da bi se radila pompa oko svakog njenog poteza, stoga je i njezina uzbudljiva karijera uglavnom tekla u tišini — kako njen uspon, tako i njezin pad.

Josip Korda: Onaj ‘pravi’ Ronaldo

Bio je nevjerojatan. Brojke nam govore i koliko nevjerojatan

Danas bi sigurno bilo drugačije. Osim što takve sulude akcije ne bi bile dopuštene, dostupna saznanja o treningu, oporavku i periodizaciji olakšali bi mu sve te napore, putovanja bi svakako bila lagodnija i brža, a to prokleto koljeno možda ne bi tako lako pucalo i bolje bi se zaliječilo.

Ovako smo ostali zakinuti za možda najboljeg nogometaša kojeg se ikad gledalo na nogometnim travnjacima, pa nam ostaje samo s vremena na vrijeme prisjetiti se njegovih slavnih dana u kojima je onako mlad igrao na tako visokoj razini, što je bilo i ostaje zapanjujuće ostvarenje.

Toni Lazarušić: NBA, Made in Europe

Kako ideje s druge strane oceana mijenjaju ligu

Usporedno s prodorom košarkaša iz Europe u NBA, događa se još jedan proces koji mijenja izgled i strukturu lige. Događa se prodor ideja. Ne samo da su se europski igrači izborili za ravnopravan status, nego i američki treneri sa zanimanjem prate što rade njihovi europske kolege te određene ideje i koncepte pokušavaju ugraditi u svoje sisteme i momčadi.

Svi ovi koncepti, setovi i akcije preneseni iz Europe u NBA imaju zajedničke karakteristike. Odgovaraju suvremenim zahtjevima igre, naglašavaju važnost spacinga i tajminga. U svima lopta cirkulira, igrači se kreću bez nje te se od igrača traži raznovrsnost po pitanju vještina. Sve ove akcije imaju ili mogu imati elemente iznenađenja i nepredvidivosti u sebi, nekoliko opcija za finiširanje te read and react karakter. Možda najvažnije, od sve petorice igrača se očekuje da sudjeluju i ponašaju sinkronizirano kao prsti na ruci, da igraju timski i nesebično. To ove europske trendove čini vrlo privlačnima čak i u ligi u kojoj su individualni igrači neprikosnovene zvijezde.

Dino Milić-Jakovlić: Ivica Kostelić, moreplovac

Proslavljeni skijaš priprema se prejedriti Atlantik. Razgovarao sam s njim

“Lako je bilo nekada, dok svijet nije bio istražen, a put u susjedno selo bio je avantura. Danas su granice jako pomaknute, ta zona komfora mnogo je veća. Ljudi skaču sa stometarskih stijena, ali ni to više nije pravi izazov, ostali su nam samo rubni, uistinu udaljeni prostori. Prostori poput oceana. Ili poput Islanda i Grenlanda, koje sam prehodao, što su bile sjajne avanture, ali nedovoljno dinamične za moj ukus. Ja sam sportaš i tražim natjecanje. Obožavam biti na moru i jedriti, ali jedrenje bez elementa natjecanja…

To naprosto nije to, fali tu papra.”

Mihovil Topić: Hrvatska stihija

Manjak ideje već je postao identitet ove momčad

“Najveći neprijatelj svakog izbornika je dobro. Dobro nije dovoljno, treba biti odlično”, govori Dalić u reklami koja je dugo vremena bila svakodnevni dio televizijskog programa. Marketinški genijalna rečenica i sjajna kampanja, ali u suštini nema previše veze s našim mentalitetom. Mi ne popravljamo dobro u odlično. Mi čak ne popravljamo ni loše u prosječno, nego metemo stvari pod tepih i ponavljamo pogreške pod izlikom rezultata, pri čemu se svaka kritika pretvara u orkestrirani napad. A ako nema rezultata, onda ima alibija da smo na planiranom putu za dobar rezultat.

Hrvatska će se, na kraju balade, plasirati u Katar. Trebat će joj više od 21 boda, ali će na kraju dobiti i Maltu i Rusiju jer je nesumnjivo jača od tih momčadi. Niti je Dalić tvrdoglava budala kao neki njegovi prethodnici, niti je ovo momčad koja paničari; Hrvatska će za mjesec dana biti spremna za te utakmice. Ali ako je, uz ovako kvalitetnu momčad, od 10 utakmica kvalifikacija dobila samo to da se kvalificirala, a nije definirala elemente igre koji joj u Kataru mogu poslužiti kao sigurnosna mreža, onda je bezveze potrošila vrijeme.

Toni Lazarušić: Obrana uzvraća udarac

Strijelcima padaju brojke, dopušta se čvršća igra… Što se događa?

Svaka revolucija ima svoju reakciju. Reakcija na pace and space revoluciju bi, po svemu sudeći, trebala biti switch obrana koja se igra više nego ikad. S obzirom na to kako napadi danas olako stvaraju višak i prednost, switch koji to poništava je postao dominantna defenzivna taktika koja provocira manje efikasnu izolacijsku košarku i ne da kreatorima prostor za slash and kick.

Za potpuni dojam još moramo vidjeti može li napad krenuti u novu ofenzivu. Odnosno, je li ovo samo prolazna faza bazirana na sitnom uzorku ili pravilo koje će napade natjerati na novu evolucijsku etapu?

Juraj Vrdoljak: Oni, Hrvati

Ne, atmosfera nije bila “spektakularna”, niti je navijanje bilo “fenomenalno”

Priča neopisivo podsjeća na modus operandi domaćih ‘domoljubnih’ stranki. Pitanje navijanja za hrvatsku reprezentaciju u ovom je obliku postao i poligon za privatizaciju svih aktivnosti koje se otvaraju vezano uz taj naizgled najobičniji koncept podrške nacionalnoj momčadi.

Baš kao što politika perfidno privatizira koncept domoljublja, tako i ovakve udruge privatiziraju podršku nogometnoj reprezentaciji. Uz niz pogodnosti koje im takav program vjernosti donosi.

Goran Pećanac: Trans žene u MMA-u

Uključivost, sigurnost i fair play

MMA bi, zbog svoje ekstremne premise, mogao postati ili laboratorij za konačnu odluku o totalnom uključenju/isključenju trans žena u cis ženske kategorije u drugim sportovima ili izolirani teritorij, izuzetak od pravila. Fiziološke i/ili fizičke prednosti trans žena, ako postoje i ako su relevantne, u odnosu na biološke žene će u borilačkim sportovima biti vidljivije, odnosno opasnije.

Problem uključenja trans žena u cis ženske kategorije je problem suprotstavljenih prava; etičkih prava koja trebamo ostvariti, ali koja su međusobno isključiva. Ako se odlučimo za uključivost, ne možemo imati garantiran fair play i, u slučaju borilačkih sportova, sigurnost. Ako se odlučimo za fair play i sigurnost, diskriminiramo jedan (rastući) dio populacije na osnovu koji je neugodno blizak frenologiji ili drugim pseudoznanstvenim kalvarijama iz prošlosti.

Marko Tomaš: Potez tjedna: Ljubav na prvi dodir

Teorija ravne lopte o Hajdukovu Williamu Wallaceu i lopti koja preskače zatvorski bedem

Elez je uspio, prebacio je zidine zatvora i sad je bilo na njemu da svojoj ljubavnici lopti jednim dodirom otkrije sve što mu je na srcu. I to tako da mu povjeruje i krene s njim na putovanje. Bilo je jasno kako to jedino može završiti. Odmah pri tom prvom dodiru, kad ju je prihvatio grudima i pokazao kuda će dalje bježati. Odmah im je otvorio put ka slavi i radosti. I sve je stalo u taj prvi dodir, sudbina te ljubavi njime je i zapečaćena. Bio je to prijem lopte, istovremeno i dribling kojim se riješio Kévina Théophile-Catherinea i taj bijeg ljubavnika u slobodu nije mogao završiti drugačije nego što je završio. One koji su stajali na putu njegovoj ljubavi Livaja je ostavio u prošlosti. Jednim je potezom učinio dvije stvari i time dobio na vremenu. A mi smo dobili jedan od milijun mogućih odgovora na pitanje: o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi?

Govorimo, između ostalog, o Marku Livaji.

Dino Milić-Jakovlić: Je li ova formula još uvijek sport?

Utrka u Džedi bila je spektakl s gorkim okusom. Kao i čitava sezona

U praksi, osjećaj je da ovo više nije sport, nego režirana Netflixova predstava dovedena do apsurda. A najgore od svega, kako rastuća popularnost Formule 1 pokazuje, to se fanovima sviđa.

Ako nakon vozača — dapače, kandidata za titulu — koji se ponašaju kao da voze simulator, a ne stvarnu utrku, te nakon kamera koje pretvaraju sport u reality show, imamo još i staze dizajnirane za način vožnje iz video igara, onda dobivamo opasnu papazjaniju poput ove, koja anulira sve ono na čemu su doktor Sid Watkins i nekadašnji čelnici sporta desetljećima radili.

Bernard Jurišić: Rivalstvo i licemjerje

Trebaju li hajdukovci navijati za Dinamo, a dinamovci za Hajduk?

U svijetu nogometa, u svijetu klupskih rivalstava uvijek postoji ‘mi’ i ‘oni’. Svaki pravi navijač to razumije. Svaki pravi navijač to poštuje. I nitko niti ne pokušava prodavati neku licemjernu priču o tome kako treba “za *njih navijati u Europi”. Za takve stvari nisu klubovi. Za takve stvari postoje reprezentacije.

Da, navikli smo u Hrvatskoj da se ne treba govoriti ili pisati ono što misliš, nego ono što bi trebao misliti. Ili ono što je prikladno i oportuno misliti. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Hajdukov navijač želi da Dinamo izgubi. Uvijek i svugdje. Dinamov navijač želi da Hajduk izgubi. Uvijek i svugdje. Sve drugo su gluposti.

Ivan Mlinarić: Mark Viduka, stranac

U velikom intervjuu za Telesport nekadašnji Plavi 9 govori o svojim maksimirskim danima

“Znači, zamisli, moja zadnja utakmica protiv Hajduka. I sad ja zabijem gol na Poljudu, derbi utakmica, okay? Znači, zabijem gol i moji me navijači vrijeđaju i pljuju. Odem u Suhopolje, zabijem gol i cijeli stadion me vrijeđa, i moji i njihovi. Jebo te Tuđman, jebo te ovo, jebo te ono. I sad ti meni reci, kako sam ja tome pridonio? I jel to normalno?! Jel to nogomet?!”

“Ja bih izašao na ulicu i ljudi bi me vrijeđali i pljuvali. Znači, hodao bih s curom po ulici i ljudi bi me psovali. Kad sam bio tu, samo sam razmišljao kako da izađem iz ovih govana”

Boris Dežulović: Republika Hajduk

ili butiga kristalno čiste radosti

Marko Livaja svojim se malim nogometom sa Skaline ispostavlja kao izvorni, autentični pokret otpora nogometnom korporativnom kapitalizmu i njegovom retardiranom rođaku iz provincije, seoskom sitnomafijaškom nogometu — sve ono što izvorno znači projekt Naš Hajduk: zaštita nogometa i nogometnog kluba kao općeg dobra i zajedničkog interesa lokalne zajednice, javna stvar, iliti na latinskom — učinit će vam se možda poznato — res publica. Republika. Republika Hajduk kao “stvar publike”, završetak stoljeća započetog Republikom Baluni. Kvartovski, gradski, naš klub, klub Splita i Dalmacije, kakav je i zapisan davne 1911.

Navijači su spasili klub, a Livaja igru.

 

+ bonus

Fotka godine: Fratelli d’Italia

“Braćo Italije, Italija se probudila / Svezala Scipionovu kacigu na svoju glavu / Gdje je pobjeda? / Nek ponudi svoju kosu, ta ropkinja Rima, Bog ju je stvorio / Združimo se u kohortu, spremni smo umrijeti / Spremni smo umrijeti, Italija zove”

Ovo je ono što Talijani doslovno poručuju kad onako zaneseno pjevaju svoju himnu Il Canto degli Italiani, poznatu i kao Fratelli d’Italia. A kako slave kad zabiju, vidjeli smo sinoć.

Kad pjevaju, pjevaju svi do zadnjega na terenu i klupi. Kad slave, slave svi do zadnjega na terenu i kupi. Braća Italije ne kalkuliraju nego pitaju: “Gdje je pobjeda?”.

Italija se probudila.

Heroj(i) godine: Hrvatski tenisači

Nitko od ovih budalaša nije trebao biti Grand Slam pobjednik. Razumije se, nitko nije trebao biti ni olimpijski pobjednik.

Dvojica od njih četvorice sutra će to biti.

Kako, pitate se?

Nitko živ to ne zna.