Najbolje od Telesporta u 2022.

Za kraj godine, izbor 50 najboljih/najvažnijih tekstova u zadnjih 12 mjeseci

Zadnja izmjena: 29. prosinca 2022.

Pregledi godine su dosadni. Izbori najboljih sportašica, sportaša i ekipa uglavnom besmisleni jer uspoređujete kruške i jabuke, grožđe i lubenice. Netko to, doduše, napravi i na zabavan način, s mnoštvom neobičnih kategorija ili kroz vizuale, ali mi nismo ti; ono što mi volimo napravit je podvući crtu na kraju kalendarske godine i vidjeti o čemu smo sve pisali i što nas je okupiralo, pa onda iz toga izvući one teme i tekstove koje smatramo najboljima ili najznačajnijima. Bez rangiranja, samo lista onoga što najviše želimo pamtiti i ponovno vam ponuditi, bez obzira na to jeste li to prethodno propustili ili ćete rado opet pročitati. Nazovite to samodovoljnim ili samoživim ako hoćete, ali nama se čini zabavnijim i korisnijim od klasičnih pregleda ili izbora.

Od 10 najčitanijih tekstova na Telesportu u protekloj godini., osam ih je sa Svjetskog nogometnog prvenstva, a šest od tih osam o Hrvatskoj na SP-u u Kataru. Najčitaniji od svih bili su:

1. Prvi dojam nakon pobjede Vatrenih nad Kanadom

2. Koga proziva Dalić?, komentar izbornikovih izjava o kritičarima i rušiteljima

3. Analiza utakmice protiv Belgije kojom je izboren prolaz u knockout rundu

No, Telesportova suština nikad nije bila u ganjanju klikova; oni su, dakako, poželjni, ali ponekad vrlo zanimljive i kvalitetne stvari prođu ispod radara ili naprosto ne zaintrigiraju veći broj ljudi. Neki tekstovi, pak, izdržavaju test vremena bolje od drugih, što znači da ih je podjednako zanimljivo čitati i puno kasnije nego što su bili objavljeni.

Ovo je urednički izbor. Individualni autori nisu konzultirani oko toga što bi se od njihovih napisa trebalo uvrstiti, ali vjerujem da neće imati puno prigovora. Izbor je, dakle, sasvim subjektivan, kronološki posložen i prilično opsežan. Evo, dakle, nekih od najboljih stvari koje ostaju iza Telesporta u 2022. Ako vam se sviđa ono što vidite i želite neograničeni pristup stranici, razmislite o tome da nas podržite pretplatom.

Telesport vam želi sretan Božić i Novu godinu.

Saša Ibrulj: Bili jednom rivali

Velež i Hajduk imaju bogatu i slavnu zajedničku povijest

Druga polovica 1980-ih i početak ratnih 1990-ih intenzivirali su i rivalstvo među navijačima. Oduvijek su, koliko je to bilo moguće, i jedni i drugi masovno odlazili na gostovanja. Događale su se situacije u kojima su hajdukovci zauzimali čitavu jednu tribinu na Veležovu stadionu, dok s druge strane Split pamti i godine kad su na dan utakmice morali zatvarati Bačvice jer bi se Mostarci ondje masovno okupljali. Pamte se i neredi, legende o bacanjima automobila u more, manje i veće tučnjave, a na kraju i rast nacionalnih tenzija.

Na posljednjoj utakmici na Poljudu, koju je 17. ožujka 1991. Hajduk dobio na penale, zapaljena je jugoslovenska zastava kao simbol kraja jedne zemlje; posljednju mostarsku igranu u rujnu 1990. obilježila je Veležova pobjeda (4-3), ali i neredi na gradskim ulicama i na samom stadionu.

Toni Lazarušić: Spoelstra, nasljeđe rođeno u Tamnici

Teče njegova 14. sezona na Heatovoj klupi. Usprkos skromnim počecima, postao je NBA velikan

Sve titule, priznanja i pobjede teško mogu dokazati Spoelstrinu veličinu koja se manifestira na dvije razine: stručnoj ili trenerskoj, te simboličkoj, odnosno kulturnoj.

Spoelstra je poseban jer se dokazao u svakoj mogućoj ulozi. Pobjeđivao je kao favorit i kao underdog. Uzimao je titule kad je morao, ali i puno puta od govna radio pitu. Dokazao se sa zvijezdama, ali je i enormnom broju igrača skupljenih s ulice zarađivao masne ugovore, izvlačeći maksimum iz njihovih vještina. Heatovom skautskom odjelu ostavio je statističku metodu analize suparnika koja se i danas koristi. A onda sve svježe ideje i inovacije zbog kojih ga je Riley i postavio za trenera. Prije nego što je to bilo moderno igrao je small-ball, košarku bez pozicija, uvidio važnost trice, preuzimao u obrani, popularizirao zonske obrane.

Aleksandar Holiga: Tri

Igra s trojicom u obrani vratila se i u domaći nogomet. Ali nije to Ćirin 3-5-2

“Momčad bez krila nije momčad”, govorio je svojevremeno barba Luka Kaliterna u jednoj od svojih danas rjeđe citiranih izreka. “Isto ka šta orao bez krila nije orao. Nego kokoš.”

Nogometni dinosauri nisu izumrli jer ih je pobio nekakav komet. Naprosto su malo-pomalo izgurani sa scene jer nisu bili spremni pratiti evoluciju i prilagoditi se. Ćirina se ideja iscrpila i pretvorila u vlastitu blijedu kopiju jer nije imao nasljednika koji bi je dalje razvili i prilagodili nogometnoj evoluciji. S promjenom načina razmišljanja, širenjem zonskog markinga i daljnjim razvojem kako same nogometne taktike, tako i igračkih pozicija, ideja će nam se vratiti sa Zapada u novim okolnostima kao nešto kulturološki maglovito blisko. Potrajalo je, ali hrvatski je nogomet naučio umjesto kokoši biti orao.

Juraj Vrdoljak: Huligani, domobrani, ratnici

Neki od hrvatskih ultrasa odlaze u rat u Ukrajinu. Ta priča ima i jako mračnu stranu

Denis Šeler, poznatiji pod nadimkom Pena, jedan je od istaknutijih Bad Blue Boysa iz perioda kasnih 2000-ih. Pena je isto tako i veteran Domovinskog rata, koji je po oformljavanju AZOV-a pohitao u Ukrajinu kako bi se priključio pukovniji. Osim vojnog djelovanja i funkcije svojevrsnog vođe regrutiranja dragovoljaca iz Hrvatske, u Ukrajini ostavio trag i kroz niz izjava kojima se uklapa u ideološki profil AZOV-a. Tako u intervjuu za stranicu Ukrainian Crusade — koji, dakako, završava pozdravom “Za dom spremni”— govori o potrebi za obračunom s “antihrvatskom vlašću; banditima, bivšim komunistima i Srbima”, koji “ljube dupe Europskoj uniji” te “podržavaju politike seksualnih perverzija”. Također je kao razlog dolaska u Ukrajinu naveo “borbu za svijet kakav bi trebao biti: svijet bijele europske rase, njene povijesti i kulture”.

Cijela ova priča podsjeća na onu o Domovinskom ratu i o tome koliko je mala margina potrebna da navijači taj osjećaj fanatične pripadnosti preslikaju s tribina na jedan ovakav kompleksni cilj; onaj koji ih lako može pretvoriti tek u topovsko meso, kako to obično u ratovima biva.

Bernard Jurišić: Generali svlačionice

Što imaju Real Madrid, Barcelona i Hrvatska, a nema PSG?

To je ono što PSG nikad nije shvatio. Da usprkos činjenici što može dovesti najbolje svjetske igrače, mora izgraditi hijerarhiju i strukturu u koju će ih uklopiti. A gradnja te strukture ne može se požuriti novcem. Još manje nadomjestiti. Taj klupski DNA, koji je osnova klupskog identiteta i kulture, može graditi samo netko tko je vezan za taj klub, grad, zemlju. Netko tko je u tom ambijentu puno više od samo dobrog nogometaša. Netko kome je stalo.

A to je nešto što imaš ili nemaš. Nešto što je jako teško naučiti. A još teže, praktično nemoguće, kupiti. PSG je najbolji dokaz.

Hrvoje Frančeski: Zašto je Durant najbolji

Igra košarku karijere i plijeni elegancijom. Ljudima ponestaje riječi

Njegova je košarka satkana od svile i vode. Njegova je košarka precizna i raspojasana, poput kakvog plesa koji izgleda divlje i sumanuto, a zapravo je sačinjen od niza određenih, efikasnih, pomno uvježbanih koraka. Njegova je košarka vrhunac 14 godina osobne evolucije.

Kad ga gledam kako igra, prisjetim sebe kao osmogodišnjaka koji u dvorištu stričeve kuće, okružen ljetnim sumrakom, ubacuje plastičnu loptu u prazan pitar za cvijeće dok se pretvaram da sam Toni Kukoč. U mojoj glavi to je gotovo pa sakralna uspomena, sveta i čista, jer me uvijek podsjeti kako sam se zaljubio u košarku. Nema puno igrača, pogotovo ne suvremenih igrača — ne radi stila igre, nego jer sam, nažalost, prestar za takve stvari — koji su sposobni evocirati taj trenutak. Kevin Durant je jedan od onih kojima to uspijeva.

Mihovil Topić: Što je uzor?

Jermain Defoe zabio je brdo golova, ali prava je ikona iz sasvim drugog razloga

Svega pet godina star Sunderlandov navijač borio se s teškim slučajem neuroblastoma i jedna od želja koju je imao bila je upoznati igrače svog omiljenog kluba. To je bio sudbonosni kontakt Defoea i Bradleyja u kojem je napadač ostao zatečen hrabrošću i toplinom malog dječaka. Idućih mjeseci Defoe je konstantno posjećivao klinca u bolnici i pružao mu podršku u borbi protiv raka, a kada je ponovo dobio poziv engleskog izbornika, kao svog pratitelja na utakmicu protiv Latvije izveo je malog Bradleyja. Bradley i Defoe su postali prijatelji. Istinski i pravi prijatelji, lišeni svega materijalnog i vezani samo čistom ljubavlju prema nogometu.

Sve veliko što je radio — bilo na nogometnom travnjaku, bilo u humanitarnom radu zbog kojeg je primio viteško odlikovanje, odnosno Red Britanskog Carstva — u tom je trenutku palo u drugi plan. Na pitanje zašto je Defoe tolika ikona odgovor nije zato što je zabio 162 gola i što je deveti strijelac u povijesti lige. Defoe je običnom malom ljudskom gestom postao uzor.

Ivan Mlinarić: Ashleigh želi biti obična

Zašto je svjetska tenisačica broj 1 prekinula karijeru u svojoj 26. godini?

Ash Barty sada više ne želi pobjeđivati. Ne želi imati nove ciljeve i osvajati Grand Slamove. Na kraju krajeva, ne želi više putovati svaki ili svaki drugi tjedan. Ne želi mijenjati gradove, zemlje, kontinente i vremenske zone. Ne želi se buditi u praznoj i hladnoj sobi s pogledom na hotelski zastor. Ne želi se preko Skypea viđati sa svojima. Ne želi više ni trenirati tri, četiri ili pet sati dnevno. Pogotovo to ne želi činiti poluzaliječena. Ne želi vući sitne ozljede koje će možda postati kronične. Ne želi biti poluinvalid. Ne želi više imati ni sponzorske i medijske obaveze. Ne želi davati glupe izjave dok ulazi na teren i kad izlazi s terena. Ne želi slušati jedna te ista pitanja i davati programirane odgovore. Ne želi nositi masku i na silu se smijati. Ne želi igrati i biti tenis.

Ash Barty se sada želi probuditi u svom domu. Želi ugledati svog zaručnika i svoja četiri psa. Želi si skuhati kavu i u miru je popiti. Želi urediti svoj vrt. Želi otići na ručak kod mame i tate, gdje će se igrati sa svojim nećacima. Želi razgovarati uživo sa svojim sestrama. Želi igrati kriket ili golf. Želi pogledati utakmicu australskog nogometa. Želi otići u pub i popiti dva-tri piva. Želi biti sasvim normalna, obična djevojka.

Mihovil Topić: Benzema, veći od golova

Zaslužio je biti Realov superheroj. Uostalom, on je to bio i ranije

To je dio Benzemine igre koji je bio stalno prisutan; i kada su ga svi pljuvali i sad kad je došao na razinu superheroja. Problem je u tome što su ljudi bili previše opterećenim brojanjem golova da bi shvatili kako Benzema oduvijek igra nogomet onako kako ga treba igrati: momčadski.

Znao je kako ljudi funkcioniraju i zašto ga maltretiraju, ali nije se odlučio prilagoditi tome. Nije došao u napast zaštititi sebe i ugurati koji gol više kako bi skinuo pritisak sa svojih leđa. Benzema je znao sve, ali je nastavio igrati nogomet onako kako se nogomet treba igrati. Sklonio je vlastiti ego na stranu, podredio se suigračima i žrtvovao svoj individualni učinak kako bi dao maksimum svojoj momčadi.

Philipp Lahm: Zašto igrači vole Ancelottija?

Igrajući pod njim uvjerio sam se u njegove trenerske i komunikacijske vještine

Kad nas je vodio, stvari su u svlačionici ponekad znale izgledati pomalo kaotično. Bile su djetinjaste situacije, a od Ancelottija se očekivalo da zavede disciplinu. Dobio je popis od pet smjernica koje mi igrači u budućnosti trebamo slijediti. Nakon treninga, povukao me u stranu, pokazao mi tu listu i rekao: “Sad me drže za jaja”. Zatim je u svlačionici stao pred čitavu ekipu, pogledao taj komad papira i rekao: “Imam naređenje od uprave da vam pročitam ovaj popis”. Izraz na njegovom licu i ton kojim je pričao govorili su: ovo nije dio mog posla, ne treniram podmladak, ali ako šefovi žele da to napravim, tako ću i napraviti.

On ne gubi živce nakon poraza nego će uvijek stati ispred svojih igrača. Međusobno si pružaju potporu jer on je zapravo jedan od njih; po Ancelottijevim mjerilima, momčad i trener su jedna jedinica.

Goran Pećanac: Izvan kontrole

Što nam MMA danas može značiti?

MMA je tako sličan divljoj zvijeri u cirkusu: krotitelj lavova se reklamira kao netko tko upravlja divljom zvijeri, ali dio užitka je upravo u tome što postoji opasnost da se lav otme kontroli i napadne nekoga. U tom slučaju kupujemo ispunjenje nesvjesne želje da stvari upravo krenu po zlu, blizinu opasnosti, igranje sa smrću. I MMA borbe gledamo očekujući sranje, nerežirani raspad sistema; priželjkujemo upravo da se situacija otme kontroli ili predviđanjima — da netko napravi nešto nesmotreno, da se bahati osramoti, da manji prebije većeg, spori brzog, da hrvač nokautira, nokauter slomi šaku na glavu hrvača.

Naučeni smo vjerovati u ideju da prirodno znači uređeno; vjerujemo u komičnu pretpostavku da je priroda zona balansa, planet se poistovjećuje s majkom iako je i majčinstvo, kao i priroda, uglavnom kaotično. MMA poništava ovaj lažni poredak, ideju da se život kreće po nekom pravilu, ili, još radikalnije, da uopće znamo što želimo, i nudi nam zaboravljeno prirodno ljudsko iskustvo kaosa.

Marko Tomaš: Najstariji dječak na svijetu

Teorija ravne lopte o golu kojim je Mario Vušković prizvao Juninha Pernambucana

Dok djeca Lisabona pokušavaju oživjeti svoju karijeru u Splitu, naše dite tako pokušava veliki HSV vratiti na staze stare slave, one iste koja se nemalo puta preplitala s Hajdukovom. A možda je to previše za današnji Hajduk, možda bi slomilo i mladog Vuškovića to što na poljudski travnjak s njim svaki put izlaze njegovi pradjed, djed i otac a ponekad, vidjeli smo to ovih dana, na teren s njim izlazi najveći specijalist za mrtve, mirujuće lopte u povijesti, Juninho Pernambucano.

Puno je to povijesti i veličine za jednog dječaka i zato je možda za njega najbolje da ih uči nositi daleko od svog grada, u kojemu se na njih lijepilo još toliko tuđih frustracija, žudnji i nadanja koje se najbolje liječe tako što lopti ne dopustiš niti da se zarotira u zraku već je, naprosto, iz koljena teleportiraš iza suparničkog vratara.

Josip Korda: Ćelava prevara

Je li Pep Guardiola precijenjen?

Kao i dosad, najveći pritisak otići će u Guardiolinu smjeru.

Izgubi li bilo koju od potencijalno sljedeće tri utakmice u Ligi prvaka, ponovno će postati “ćelava prevara”, ako je u očima najvećih kritičara to ikad i prestao biti. Opet će njegova sudbina i percepcija javnosti ovisiti o jednoj taktičkoj odluci koja možda neće upaliti, kao što je to bio slučaj u nedavnoj utakmici protiv Liverpoola. A ako se to dogodi, sve ostalo past će u vodu.

Dino Milić-Jakovlić: Legenda je rođena u Kumrovcu

Croatia Rally bio je sjajan, a od pobjednika Rovanpere vidjeli smo vožnju za povijest

Dionica Zagorska Sela — Kumrovec u dvije je godine tako kroz fantastično uzbudljiva događanja i preokrete u vodstvu postala klasik. Još jedna je konstanta u reakcijama ljubitelja relija iz čitavog svijeta zamolba organizatorima da ne mijenjaju Power Stage u budućim izdanjima — ovaj se neizvjesnošću i lani i ove godine pokazao savršenim mjestom za završetak relija, a količina publike oko staze daje mu dodatni začin, stavljajući točku na “i” još jednog vrlo uspješnog natjecanja.

Hrvatska je postala voljena i respektabilna dionica svjetskog prvenstva, s potencijalom da to još neko vrijeme ostane.

Vladimir Šagadin: Sretenović, ključar uspjeha

Bio je genijalan playmaker i temelj šampionske Jugoplastike

U najgorim momentima, kad bi suparnici postajali protivnici i igrali krvoločno na rubu zakona, u momentima kad sekunde najsporije teku i razvlače se poput meda sa žlice, a ekipa počne osjećati sve jači stisak protivnikovih prstiju oko vrata, znalo se kome je išla lopta. Naravno, Sretenoviću.

Zato je vijest o smrti Zorana Sretenovića toliko zaboljela i zapekla. Prerano nas je napustio onaj koji je zauvijek podsjećao na pravu veličinu košarke u Jugoslaviji. Košarke koja je bila veća od sebe same i ticala se života. Otišao je onaj prvi u špaliru prije utakmice, s brojem 4 na dresu, igrač koji je za moju generaciju značio sve ono što nam je itekako nedostajalo u posljednjih 30 godina. Sigurnost, samouvjerenost, adekvatnost.

Josip Korda: Kako je HNL preko noći ostario

Utrka za naslov (bila) je uzbudljiva, ali je li bila nauštrb razvoja mladih igrača?

U ovoj je sezoni Hajduk svojim U21 igračima dao 13,2 posto minuta, Rijeka devet posto, Dinamo 2,9 posto, a Osijek 0,02 posto.

Iz svega ovoga više je nego jasno kako su se najbolji hrvatski prvoligaši ove sezone pojačano okrenuli iskusnijim igračima, a razloga može biti nekoliko. Od toga da jednostavno u ligi trenutno nema toliko elitnog mladog talenta, pa do toga da se okreću iskusnijim igračima tražeći veći i brži rezultatski uspjeh, jer provjereniji igrači doživljavaju znatno manje amplitude u svojim nastupima i puno lakše održavaju konstantu. Svaki gubitak bodova može biti koban u utrci za najboljom pozicijom, pa se sve manje riskira s mladim igračima. Trend je, dakle, jasan, ali još je prerano za tvrditi hoće li on i potrajati i kolikog će utjecaja imati na egzistenciju klubova.

Juraj Vrdoljak: Špalir po njihovoj mjeri

Kako je i proslava titule pretvorena u opasan cirkus

Ovaj kaos koji je po domino-efektu izbio nakon utakmice na autocesti put Splita postaje tako onaj pravi ‘špalir’ o kojem uistinu trebamo razgovarati.

U njemu također nema spontanosti, već u njemu morate sudjelovati čak i ako želite kao najobičniji navijač, kojeg boli kurac i za transparente, i za parole, i za baklje, i za tučnjave, samo otići bodriti svoj klub na posljednjoj ligaškoj utakmici. A onda vas dočekaju mrki špaliri tipova u oklopima, koji nemaju problema s vulgarizmima i koji će vas pod prijetnjom privođenja ili batina potjerati čak i ako želite samo upražnjavati svoja temeljna ljudska prava odlaskom na zahod ili po bocu vode na benzinskoj postaji.

Aleksandar Holiga: Na Poljudu, na Poljudu…

Što nas je naučilo devet godina bez trofeja, a što sinoćnji pitch invasion

Ne deru vam se Splićani noću pod prozorom zato što su luđaci. Ne ispjevajaju onolike navijačke pjesme, ne nose onolike Hajdukove dresove i majice u svim uzrastima, ne hrle u tolikoj masi na važne utakmice zbog “specifičnog” temperamenta, a ni mode. Oni rade sve to, i još mnogo toga drugoga, zato što su im ti rituali jedini preostali od stare slave. Jer Hajduk je prevelik. Prevelik je za hrvatski nogomet, a i za ono što je mnogo šire od nogometa.

Nahrupili su. Našli smo se na zelenom tepihu, među zlatnim konfetima te uskoro razvaljenim vratnicama i raskomadanim mrežama. I sva lica koja ste mogli vidjeti bila su razvučena u osmijeh. Hajduk se, barem nakratko, ukazao u svojoj punoj veličini, sada i na samom terenu, a time i napokon pred svima. I naravno da se onda sve ono što je raslo izvan moralo preliti i na njega.

Ivan Mlinarić: Usksrnuće Rafaela Nadala

Već je nekoliko puta pokopan. Onda je dobio Đokovića, i to kako..

Lik se kreće kao kad mu je 20 ili 25; ne doslovno tako, ali lik se kreće kao što se godinama nije kretao. Čovjek lebdi po terenu i postaje zid; ti udariš jače, a on ti vrati još jače. Zid. Zid koji ti se polako, ali sigurno približava i misli te, jebe mu se, zgnječiti. Misli te samljeti. Smrskati. Najgore od svega: misli ti slomiti duh. To je najgore. Što stojiš tamo i polako pucaš, iako si Novak jebeni Đoković.

Vidi, nisam siguran kako mu je sve to jučer uspjelo, kako je čovjek odigrao kao kad je bio na vrhuncu, ali na pamet mi pada jedna stvar. I znam da ti možda zvuči glupo ili prejednostavno, ali čovjek je ustao iz mrtvih jer je to dovoljno htio. Shvaćaš li što ti kažem? Vidi, puno stvari mislimo da ne možemo učiniti, ali to je zapravo mit koji sami kreiramo u glavi. Zar ne misliš da smo već dovoljno limitirani da bismo još i sami sebi stvarali barijere? Gledaj, molim te, ako je Rafael Nadal mogao učiniti ono što je jučer učinio, zašto i ti ne bi mogao, recimo, započeti neki novi život?

Saša Ibrulj: Sevdah za Mirzu Delibašića

Najveći BiH košarkaš svih vremena dobio je spomenik u Sarajevu

Nije pisao nikome, samo je crtao i tako na papir prenosio svoje misli. A kad bi ga pitali da se potpiše, Mirza bi nacrtao košarkaški obruč i iznad njega loptu.

Na terenu je bilo malo boljih, ako ih je uopće bilo, ali Mirza se izvan njega nije mijenjao. I pravi gospodin i boem i raja, sve u isto vrijeme. Bez suvišnih riječi, bez filozofiranja, bez foliranja, bez lažiranja. Kinđe se nije promijenio ni kad se sve oko njega mijenjalo, na gore, na zlo, kad je nestajalo sve ono što je zapravo bio njegov svakodnevni i savršeni život u Sarajevu. Ostao je ondje u ratu, iako je imao hiljadu i jednu opciju da izađe i nikad se ne vrati, ali to je zapravo bila jedina koja je bila nemoguća. Jer njemu je raja, prijatelji i čist obraz ostalo jedino što je vrijedilo, sve ostalo više nije bilo važno. Sve ostalo ga je samo sputavalo; nije više mogao uzeti loptu, ali kao da je to bilo jedino što je želio.

Boris Dežulović: Zjog od veselja

Kako je nastao Hajdukov DNK

U splitskim kendama, recimo, sudjeluje deset igrača i Marko Livaja. Prije početka igrač koji je Livaja ode daleko na horizont igrališta pod Kozjak, a vlasnik lopte, takozvani “vratar”, poviče “daleko od baluna!”, i kad se igrači dovoljno udalje, svom snagom kolpa balun nogom u zrak. Cilj igre je da se kolpižavanjem i kendavanjem između deset igrača u polju pronađe Marka Livaju, a kad ovaj konačno dohvati i “spasi” loptu, to se zove “gol”. Ili tako nekako. Svi onda grintaju na Hajdukov flachfuterball i “bezidejno preskakanje igre”, samo meni dođe toplo oko srca.

Gledam tako Lovru Kalinića gdje protiv Hrvatskog dragovoljca poput ruskog višecijevnog bacača raketa izbija balun za balunom — prvo poluvrijeme na Kozjak, drugo na Šoltu — i točno iz televizora čujem graju tamnopute i bosonoge mularije. Odjekuju Poljudskom ljepoticom gospe, sveci i isukrsti iznerviranih pučana, kolpe i kaštige splitskih kanonika, trejatarski afani finih šinjorina sa suncobranima, razbijena stakla Miottove radnje i cokule auštrijskih policjota, pa točno čujem Tonča kako nogom nabija španćeru, “Livaja, vataj!”, i onaj divni bariton Josipa Gende: “Sutra ćeš bit inženjer, a još bi kende igra!”

Toni Lazarušić: Prvaci iz dišpeta

Warriorsi su razuvjerili skeptike i vratili NBA naslov sa stilom

U Warriorse se sumnjalo; otpisivali smo ih, pa i malo podcjenjivali smatrajući da je njihovo vrijeme prošlo. Oni su se time hranili i odgovorili dišpetom.

Curry je uzeo nagradu MVP-ja finala za dišpet onima koji su smatrali da je bez Duranta nemoćan. Thompson je igrao za dišpet ozljedama. Green je zaključao obranu za dišpet svima koji su smatrali i još uvijek smatraju da je obrambeno precijenjen. Wiggins je izrastao u igračinu za dišpet svima koji su u njegovoj igri vidjeli prazne brojke i najgori ugovor u ligi. Ovi su Warriorsi prihvatili dišpet kao svjetonazor i razuvjerili sve skeptike i sumnjičavce.

Marko Tomaš: Sve zbog Veleža

Klub je stotinu godina mlad. Sretna mu ta mladost

Kad bi mi se pred očima ukazale tribine, bile su crvene. Da, sve je to, ponavljam, svugdje i uvijek bilo zbog Veleža.

Volim i danas vjerovati da postoji u tom klubu ono što je on usadio u mene, neki duh otpora, bunt, želja da se bude drugačiji, pravedniji, da se ne izdaje ono što je bilo i da se sanja ono što ima doći. Jer igra i život su san, a u tom snu smo svi povezani ovako kako sam ja danas povezan s onim mladićima koji su prije stotinu godina izašli na jednu mostarsku livadu i prvi put pred oči svijeta stali kao Radničko športsko društvo Velež.

Bernard Jurišić: Dosta ste spasili

Koliko još puta treba ‘spasiti’ Cibonu, Zadar i Split?

Svako malo iz tih političkih laboratorija mudrosti izrone neke SF priče o tihim investitorima, zainteresiranim financijerima, strateškim partnerima, milionima i kamionima. A napretka niti za milimetar. Jedni odu, drugi dođu, organiziraju neke bezvezne tribine na kojima svi odmudruju što imaju, slože se da treba biti bolje, da su djeca u sportu naša budućnost, pojedu kanapee i zatim sve ostane isto. Do nove tribine i kanapea.

Ključno pitanje uopće nije hoće li Cibona/Zadar/Split preživjeti. Ključno je pitanje: što ako prežive? Koji je dugoročni plan? Što je konačni cilj? Od čega će živjeti?

Goran Pećanac: Boksanje sa sjenama

Samopomoć i borilački sportovi

Borkinje i borci često ovise o svojim trenerima kao guruima samopomoći. Neki su u tome bolji, neki lošiji, a neki su, čini se, zli.

Borkinje i borci su, kao i svi ljudi, kompleksna bića koja trebaju empatiju ili, ako želite, uvid; samo iz njega može izaći posebno skrojeno rješenje koje će funkcionirati. Samopomoć kao motivacijski alat često je unaprijed pripremljen okvir koji od subjekta traži uklapanje; 12 pravila, 17 zakona, 3 piramide, 5 prstena. Suvremeni se čovjek boji kompleksnosti i osiromašena slika svijeta je danas umirujuća više nego ikad (cijela kultura teorije zavjera počiva na ideji da samo treba razotkriti točno tog i tog zlikovca ili kompaniju i sve će biti OK).

Juraj Vrdoljak: Amigo

Propali nogometaš Romano Obilinović junak je našeg doba. Što to govori o nama?

Žorž postaje idol jednog tužnog, razorenog društva na periferiji, društva koje živi od danas do sutra i ljutito odbija sagledati stvari onakve kakvima zapravo jesu.

Tužni klaun Žorž masama je dao novi sloj boje na slici boemskog nogometaša, u zemlji koja njima vrvi. Njegova iskrena priznanja o tome kako živi u dugovima da bi pio od jutra do mraka djeluju kao dobra zajebancija, a ne kao vapaj za pomoć. To je zapravo život lažnog nogometnog glamura u društvu koje mlade igrače privuče pričama o velikim ugovorima i transferima, a kad se oni ne ostvare, bivaju prepušteni sebi samima. Štoviše, ukazivanje na loše navike postaje vrlo nepopularno, jer ljudi vole tužne klaunove da skrenu misli sa svoje vlastite muke.

Luka Marin Vuco: Krah.

Hrvatska nije momčad

Hrvatski reprezentativci naprosto ne znaju djelovati kao momčad; pravo su oličenje usiljenog odnosa i njihova je kemija na razini one iz ugovorenih brakova u feudalnom društvu, kad su roditelji dovlačili svoje mlađahne kćeri u odaje sredovječnih plemenitaša.

Izbornik ne zna kako doprijeti do igrača, a igrači jedan drugog ne razumiju — kako se kreću, što vole, a što im se ne sviđa… Kad se to prenese na teren, dobijete razbijenu vojsku čija se silna individualna kvaliteta utopila u kolektivnoj nemoći.

Dino Milić-Jakovlić: Formula 1 je shizofren sport

Zašto su momčadske odredbe nužan dio utrkivanja?

Suštinski je problem Formule 1 zapravo njena inherentna shizofrenija: to je momčadski sport koji se pretvara da je individualni, ali i koji publika i mediji, pa uglavnom i same momčadi, doživljavaju kao individualni.

Bez zajedničkog rada na razvoju bolida, dijeljenja podataka i ekipnih planova i strategija utrka, uspjeha ne može biti. A da i ne spominjemo pomoć na stazi. Sviđale nam se ili ne, naredbe s pitwalla i dogovori sastavni su dio ovog natjecanja; njegovo, ako hoćete, nužno zlo. I dio razloga zašto je Formula 1 u svojoj kompleksnosti toliko fascinantan sport.

Luka Marin Vuco: Diže li se hrvatska atletika?

Osvojene su tri medalje na Europskom prvenstvu, ali to nije sve

Sadašnjost, pak, pripada seniorkama i seniorima u Münchenu, zahvaljujući kojima je nakon drugog dana EP-a Hrvatska bila na nevjerojatnom drugom mjestu u poretku medalja. U ta prva dva dana vidjeli smo nenadanu eksploziju hrvatske atletike. Zapravo, bile su to tri lančane detonacije koje su se stopile u veliki prasak koji je odjeknuo daleko šire od naših granica. A iza svake od tih detonacija krije se zasebna priča.

Ovo je najuspješnije EP u povijesti hrvatske atletike. No, još više veseli što postoje naznake da ono neće biti neponovljiva iznimka.

Hrvoje Frančeski: Mi nemamo ništa

Hrvatska košarka i lajanje na vjetrenjače

Mi smo osiromašeno košarkaško plemstvo. Naši nekoć moćni zamci obrasli su u bršljan i draču, naše krune od zlata prodane su kako bismo preživjeli i, premda i dalje imamo talent, znanje nas je napustilo. Ne samo košarkaško znanje, jer ono je danas dostupnije nego ikad prije, nego znanje kako taj talent oformiti u stroj koji funkcionira. Ne mislim pritom na samu košarkašku reprezentaciju, koja bi trebala biti najeksponiraniji dio tog stroja, nego na čitav košarkaški korpus Hrvatske: ekonomski, igrački, infrastrukturni, sav. Mi nemamo ništa. Ljudi, mi nemamo ništa. Mi nemamo jebeno ništa!

Imamo igrače koji su talentirani, svakako talentiraniji od Finske što god blesani u komentarima različitih medija koji nisu pogledali 10 minuta NBA košarke tvrdili, i to je manje-više to. Nemamo klubove, kultura amaterske košarke nam se srozava, imamo par okej trenera koji rade vani dok je ostatak ostao u prošlosti, nemamo ništa što imaju druge reprezentacije. Imamo stihiju i kaos i prekrižene prste da će se nastaviti rađati talenti koji će, umjesto da odlaze u nogomet ili, ne znam, e-sports i dalje ganjati košarkašku loptu.

Vladimir Šagadin: FIFA je zlo

Kako je EA Sports obesmislio nogomet i nekoć omiljenu igru pretvorio u čudovište

Nekoć je EA Sports proizvodio igre s dušom, igre koje su pričale priče, a sad proizvodi ovisnike. Ne manje važno, FUT je travestija u kojoj sam nogomet u najkraćem roku isparava iz igračkog iskustva, a igraču preostaje ‘zadovoljstvo’ koje je samo korak udaljeno od onog kockarskog, dok u očaju prati ples kuglice na ruletu.

Koliko je taj mod negacija nogometa i tima jasno je iz same postavke po kojoj u svoj ‘ultimativni’ tim trebate stavljati one igrače koji će imati dobar chemistry s ostalima. Dakle, samo srce nogometne magije — napredak tima kroz treninge i utakmice, kao i dugotrajno izgrađivanje, kako rekoše, chemistryja — u startu je obesmišljeno, pa igra izgleda poput plastičnog povrća sa zelene tržnice.

Saša Ibrulj: Nasilje, policija, smrt

Što se zapravo dogodilo na stadionu Kanjuruhan u Indoneziji?

Ispaljen je suzavac — čije korištenje FIFA zabranjuje na stadionima, čak i policiji — za njim još jedan, pa još jedan, i još gomila njih nakon toga. Kaos je postajao sve veći, dio navijača sada je na terenu ratovao s policijom, dio je na njemu tražio sigurnost, ali najveći dio od njih 42.000 — bar 4.000 više nego što je karata pušteno u prodaju — samo je pokušavao pobjeći s tribina.

Dio izlaza je ostao zatvoren — prije svega izlazi 12 i 13, gdje je započeo kaos sa suzavcem, možda zato jer su policajci mislili da će tako lakše kontrolirati masu, a možda naprosto zato jer ih je netko u panici zaboravio otključati. Ljudi su se nabijali, jedni druge gurali, pokušavali spasiti svoje živote, potpuno nesvjesni da ih tako ugrožavaju drugima. Ljudi su se gušili, svjedoci kažu da se čulo pucanje kostiju, vriskovi i zapomaganje su djelovali zaglušujuće. Pomoć nije mogla stići jer vani je već trajao novi kaos i sukobi s policijom; nije ni zato što su automobili bili parkirani na ulazima na stadion koji se nalazi izvan centra grada.

Hrvoje Frančeski: Baletan s bazukom

Patrick Mahomes, istovremeno čaroban i ubojit

Napad Chiefsa ujedinio je u sebi naizgled nespojivo. Bezdušnu efikasnost kroz dječačku zaigranost. Sulude ideje Andyja Reida — tog debelog, prekrasnog morža koji stoji na sidelineu i drži laminiranu plahticu s akcijama kao da drži menu nekakve craft hamburgerdžinice — pretvorene u realnost kroz igru baletana s bazukom umjesto ruke.

Patrick Mahomes je Ronaldinho na svom vrhuncu, spektakl sam po sebi, a ovaj put je zabljesnuo na poprištu svog najvećeg poraza i tako se bar malo osvetio za gaženje prije dvije godine. Pokazao je koliko čaroban, koliko dječački zaigran, koliko ubojit može biti. Toliko da mu je veliki Tom Brady po završetku utakmice, u zagrljaju dva suparnika, lakonski rekao: “Izgledaš sjajno, samo tako nastavi”.

Ivan Mlinarić: Legenda o divu

Taj neki Ivo Karlović

Kažu da je i dan-danas na toj nekakvoj rang-listi, da zauzima 1066. mjesto na svijetu, a navodno je svoj posljednji meč odigrao prije 374 dana. Kažu i da će za četiri dana izgubiti sve bodove i da će biti izbrisan s te liste. Kao da nikad nije ni postojao. Njemu je, međutim, svejedno jer ionako ne misli više igrati; doduše, prije nekoliko su ga tjedana vidjeli kako igra negdje u Njemačkoj, ali ispostavilo se da su svjedoci bili pod utjecajem LSD-a.

Div, naime, nikad nije ni postojao. Jer, recite vi meni, kako je moguće da se takva karijera uopće dogodi? Kako je moguće samoga sebe naučiti tenisu?

Bernard Jurišić: Racionalni stadion

I Maksimir i Poljud trebaju novi život. Tko će im ga udahnuti?

Oronuli stadioni koji prijete tragedijama su tek komadić problema u kojima se hrvatski sport guši, ali su i prikladna kulisa koja savršeno vizualno dočarava u kakvim ruševinama egzistiraju hrvatski sport i sportaši. I pritom i dalje proizvode gotovo nestvarne rezultate i uspjehe.

Ne treba živjeti u iluziji da će političari čarobnim štapićem (iz)graditi stadion u Zagrebu, sanirati stadion u Splitu ili spasiti hrvatski sport od propadanja koje se već itekako osjeća i manifestira praktično na svim razinama. Ali za početak bi bilo dovoljno i samo kad ne bi smetali.

Denis Alajbeg: Transfermarkt naš svagdašnji

Koliko se domaći klubovi mogu pouzdati u procjene popularnog portala?

Vjerojatno možemo prihvatiti tezu da su procjene vrijednosti igrača na Transfermarktu, iako daleko od toga da bi bile savršene, relativno dobri prediktori budućih transfernih naknada. Problem je, međutim, druge prirode: mogu li se te vrijednosti ‘otključati’ i pretvoriti u likvidnost onda kad je klubovima zaista potrebna? Transfermarkt nije tržište dionica na kojem je objavljena tržišna cijena proizvod kupoprodajnih odluka tisuća sudionika, pa da se po njoj najčešće može prodati neka dionica i doći do likvidnosti. Tržišna vrijednosti na Transfermarktu se ne formira nadmetanjem između klubova kupaca i klubova prodavatelja, nego je ona tek agregirano mišljenje velike skupine analitičara-volontera.

Klubovima-prodavateljima ne znači mnogo ako je vrijednost na Transfermarktu čak i točan odraz ‘prave’ vrijednosti igrača ako u tom trenutku ne postoji klub koji je tu vrijednost spreman platiti.

Luka Kostić: Kralj i autsajder

Dobiva li Max Verstappen dovoljno poštovanja kao dominantni F1 šampion?

Kao što su naučili Schumacher, Vettel i Fernando Alonso prije njega (u određenom mjeri i Hamilton), Formulom 1 se vlada i diplomacijom i vožnjom. Ali teško je oteti se dojmu da Maxa jednostavno nije briga. Da će napraviti po svome u svakoj situaciji — u bolidu, na medijskoj konferenciji ili na vozačkom brifingu. Poštovali to ili ne, on se neće promijeniti, uvijek će biti neprilagođen. Nikad neće pripadati glamuroznom svijetu Formule 1. It is what it is, rekli bi Britanci.

Okolnosti su se, dakako, fundamentalno promijenile od Schumachera do danas. Govorim o tendencijama vremena — tradicionalni mediji gube primat, razgovori koji su se nekada vodili u birtijama sada se vode na Twitteru ili Redditu, svatko je uvjeren da zna najbolje. Toga je oduvijek bilo, ali je u suvremenom medijskom polju sve teže izolirati signal od buke. Možda je baš zato Max Verstappen idealni svjetski prvak za Formulu 1 u postmodernom dobu: jedini klinac s iskustvom veterana, neotesana baraba, panker koji se najbolje osjeća okružen upravo bukom.

Ivana Perić: Nogomet iza žilet žice

U tragično podijeljenom i osiromašenom Libanonu, ultrasi jednog kluba sanjaju revoluciju

Da taoci takve politike više ne žele biti, ljudi su diljem Libanona pokazali u jesen 2019., kada je počela njihova tahwra, revolucija. Prosvjedima koji su počeli u oktobru među prvima su se pridružili Nejmehovi ultrasi. Prije nego što su tisuće ljudi tjednima zauzimale bejrutski Trg mučenika, Supernovini su članovi na utakmicama širili transparente “ako narod bude gladan, pojest će svoje vladare”, a neki od slogana koje su skandirali na stadionu kasnije su zaživjeli kao dio uličnog revolucionarnog repertoara.

“Naša je političko-poduzetnička kasta ili razjedinjavala ili površno pričala o jedinstvu kad je njenim članovima je bilo zgodno da se pozicioniraju kao čuvari jedinstva od vrha prema dolje”, kaže Ahed. “Ali thawra je pokazala da ljudi Libanona znaju stati jedni uz druge ujedinjeni u onome što je naša prava zajednička realnost, a to je da smo radnička klasa, da je ovo zemlja siromašnih i iskorištenih ljudi. Revolucija nije uspjela, ali to ne znači da nikad neće. Napravili smo jedan skok skupa i to ne smijemo zaboraviti. Isto vrijedi i za Nejmeh, koji je napravio korak natrag, ali to ne znači da ne pamtimo otkud mu je 1945. krenuo put i da ga ne želimo i dalje njime voditi.”

Karlo Tašler: Engleski kapetan

Harry Kane i značenje vrpce koju nosi

Engleski kapetan sve je više uključen u pitanja od javnog značaja i mora znati što njegova zemlja predstavlja u odnosu na Rusiju, Ukrajinu, Ameriku, Katar, prava populacije ili prava radnika. Kane u svakom trenutku mora biti spreman dati točan odgovor. Dobro se zna koji je rat moralan, a koji ne, koje svjetsko prvenstvo se podržava, a koje ne podržava. Engleski kapetan pri tome ne može imati mišljenje koje je drukčije od mišljenja sustava. On je perjanica društva. I njegov glasnik. Po izjavama i po ponašanju.

Engleski kapetan ne prosvjeduje protiv sustava i hijerarhije, on im svojim radnjama daje legitimitet. On je uzor koji poštuje svoje mjesto u sustavu i šalje poruku da ne postoji alternativa za težak rad.

Andrija Golub: Onako kako Vatreni znaju

Prvi dojam: Hrvatska se opet mučila. I opet je prošla. Na penale, kako drugačije?

Pogodak je Hrvatskoj donio period motiviranosti, veću uvjerljivost u duelima, nešto nadahnutiju igru i nekoliko poluprilika koje su možda i mogle završiti u mreži pa je utakmica mogla biti finiširana u 90 minuta, a o ovim stvarima ne bismo toliko raspravljali, ali još uvijek uz primjetan osjet taktičkog ziheraštva koje je poput kugle i lanca oko zatvorenikove noge sputavalo Vatrene na ovom turniru. Hrvatska je imala posjed, ali bilo je jasno, negdje, u dubinama duša svih koji su gledali utakmicu, kako će i ova, kao i sve Dalićeve na velikim natjecanjima osim finala u Rusiji protiv Francuske, naposljetku otići u produžetke, a možda i u raspucavanje. Jer drukčije ne može.

To se, naravno, u konačnici i dogodilo, pritom iznenadivši apsolutno nikoga. Od turnira do turnira, od produžetaka do produžetaka, od raspucavanja do raspucavanja. I tako u beskonačnost. Hrvati, kraljevi improvizacije.

Vid Horvat: Boston leti

Kako su Celticsi ponovno postali sila

Celticsi trenutno imaju napad koji ruši sve rekorde.

Mazzulla je od početka htio biti čovjek koji će živjeti pod svojim uvjetima. Koji će imati vlastiti put. Trener kojemu prigovaraju da prekasno zove time-out i riskira puštajući igrače da sami reagiraju usred negativne serije. Čovjek pod čijim vodstvom Tatum i Brown nikad nisu bolje izgledali zajedno. Vizionar koji je od Bostona stvorio silu vrijednu divljenja. Momčad koja leti.

Luka Kostić: Hrvatska je neobjašnjiva

Prvi dojam: Kako? Ma pustite sad kako…

Zaista je teško sjetiti se bilo koje druge reprezentacije koja nikada ne gubi glavu, koja uporno preživljava čak i kada se čini da je sve protiv nje, od individualne kvalitete, taktičkog odnosa snaga. Za Brazil su u današnjoj utakmici zaigrala četiri bivša ili trenutna igrača europskog prvaka, ali Hrvatska je bila momčad koja je više sličila Real Madridu.

Neymar je zabio, jer naravno da će najbolji igrač najbolje reprezentacije svijeta zabiti u 120 minuta igre, Hrvatska je izjednačila jer naravno da će Hrvatska, neobjašnjiva Hrvatska, reprezentacija zbog koje pucaju analitički modeli i zbog koje se novinari pitaju znaju li išta o sportu o kojem pišu, ostati neporažena.

Matej Kačan: CR7, pad idola

Kakvog Ronalda ćemo zadnjeg pamtiti?

Nogomet je došao do točke u kojoj je Ronaldo, ovakav Ronaldo, praktički neupotrebljiv. CR7 mora prihvatiti da od tog nadimka ostaje samo marketinški brend. A kad je neupotrebljiv, onda je i frustriran i onda svaki kolektiv ima sve manje razloga trpjeti ego uz koji više ne dolazi onaj svemogući skillset. Nekoć Superman s kompleksom Boga, on je danas tempirana bomba u svakoj svlačionici, barem onoj koja želi nalikovati nečemu ozbiljnom u svijetu vrhunskog nogometa.

Odbio otići slavljen i obožavan, u zenitu vlastite moći, umjesto toga krenuvši spaljivati mostove na mjestima gdje je to donedavno bilo nezamislivo. Otišao je u suzama nakon blamaže, i to blamaže u kojoj je bio sporedan lik. U europskom nogometu nepoželjan, u reprezentaciji naizgled potreban i bitan, ali nedovoljno dobar da u teškim trenucima momčad izdigne iz mulja.

Mihovil Topić: Katarza

Argentina je propatila, odstrahovala i trijumfirala. Moralo je tako

Argentina je napokon sastavila funkcionalnu momčad oko njega. Bez nekih superzvijezda i s manje velikih imena koja su mu glumila pomoćnike nego ikad do sada, ali komplementarnu i logičnu momčad koja se uvijek mogla osloniti na svoje mehanizme. Ne pretjerano komplicirane i ne dovoljno dobre da sami nose pobjede, ali toliko stabilne da se na njih može osloniti svaki put kad se dogodi kriza i čekati da Messi povuče.

Argentina je momčad koja je rasla i mentalno jačala tijekom turnira. Nosila se s pritiskom i u finalu je djelovala kao momčad kojoj to finale ne nosi dodatni pritisak nego joj je olakšanje biti tu. Momčad koja je prošla svoju katarzu, odstrahovala svoj strah i koja je točno svjesna svoje snage. Moralo se patiti, moralo je boljeti i moralo je biti točno na ovaj način. Jer to je Argentina.

Aleksandar Holiga: Što je Hrvatima nogomet?

Nakon slavlja u Kataru i na Trgu

Ne znam koliko smisla ima ponovno postavljati to pitanje i je li takva potencijalna analogiju uopće valjana, ali i dalje se ponekad pitam zašto Hrvatska ne može biti više poput svoje nogometne reprezentacije. One koja gradi red iz kaosa i moguće iz nemogućeg na napornom radu i posvećenosti cilju; koja na globalnoj pozornici, gdje nema prečica i gledanja kroz prste, pokazuje fantastičnu mentalnu snagu.

A ne može, rekao bih, zato što Hrvatima nogomet sam nedovoljno znači da bi iz njega izvlačili bilo kakve pouke. Oni vole uspjehe i medalje, vole se osjećati važnima pred svijetom i listati što je tko vani rekao o njima, kako ih je pohvalio, a kako iskazao manjak poštovanja koji će smjesta nanjušiti i iskoristiti za motivaciju. Hrvati vole nogomet — rukomet, tenis, skijanje, Eurosong — samo ako će im on donijeti taj osjećaj nadmoći za kojim žude. “A koji smo zapravooooo?!?”, pitat će drekavac s pozornice na Trgu; “Prrrviiii”, uglas će odgovarati, iako prvi zapravo ni zakrivo nisu. Bronca je zlatnog sjaja, pa nek pati koga smeta.

 

+ bonus

Ma da, svjesni smo toga da će nas smjesta optužiti za klubaštvo i “neobjektivnost” samo zato što je na ovoj slici Hajdukov igrač, još k tome iz objektiva Hajdukova Roberta Matića — a vjerojatno i za manjak domoljublja, jer kako u godini u kojoj je Hrvatska treća na svijetu za Fotku godine izabrati prizor s kup utakmice protiv Tehničara iz Cvetkovca? Ali evo, između “objektivnosti”, deklarativnog domoljublja i radosti, biramo ovo treće.

Fotka godine: Vječni dječak

Kako to već biva kad igraju negdje, bilo gdje, po manjim mjestima i protiv manjih klubova, srijeda je bila praznik za Cvetkovec, gdje je lokalni Tehničar u kupu dočekao Hajduk. Kako to već biva u takvim prilikama, po završetku utakmice su djeca nahrupila na teren kako bi se našla u blizini svojih idola, dodirnula ih, stisnula ruku, zagrlila, možda zamolila za autogram ili zajedničku sliku.

Ali ovaj put je s njima bio i on, koji je doputovao s momčadi samo da bi čitavu utakmicu prosjedio na klupi i s aut-linije doviknuo koji savjet. Zapravo, u jednoj smo ga prilici mogli vidjeti kako se prišuljao iza gola, pa onako vireći uz stativu provjeravao je li sve u redu s igračem kojemu se ukazivala pomoć. Pa je na kraju s djecom potrčao i on, utrkujući se po savršenom zelenom travnjaku, jednako ozarenog lica kao i ona, s osmijehom koji razoružava.

Njegova je karizma satkana od sasvim malih priča, poput one s bakom u Kranjčevićevoj ili one s čašćenjem djece sladoledom pored kvartovskog igrališta.

Krova je vječni dječak, tip kakvih je malo ostalo, ali ima ih i u drugim klubovima. Tip kojeg biste, volite li nogomet, najradije zagrlili pa sve da vam je i rival. Ili mu se pridružili u trci.

xx

Što nas dovodi do paralele s Herojem godine, kojeg opet biramo sličnim principom s istim lajtmotivom, ali u sasvim drugim okolnostima; umjesto Cvetkovca, pozornica je finale Svjetskog prvenstva i onaj koji, realno, najviše zaslužuje ovu titulu.

Heroj godine: Dječak

Finale je bilo toliko epsko da će ga jednog dana bolje od svih kamera opjevati gusle i junački desetarac; bio je u njemu dostojni rival, strašni Kylian Mbappé, bile su kontroverze, preokreti, hodanje po rubu, infarktna završnica. Recite što hoćete o njemu i o cijelom ovom turniru — imam i sam štošta za reći o svemu tome — ali ono je najvećem nogometašu svih vremena vratilo radost igre.

Na kraju, poruka se čini previše sladunjavom da bi bila autentična u ovako ciničnom i izještačenom nogometnom i inom svijetu. Ali zapravo je samo bazična, iskonska. Ona je tračak nade da ipak nije sve izgubljeno, poticaj da samo ustanemo i nastavimo igrati, da pokušamo pobijediti. Nada nije sladunjava, takvom će je smatrati samo oni koji su sretni u svojim okovima; nada je moć.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.