Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Najbolji play u Euroligi

Nekoć “debeloguzi” Vasilije Micić već je sad igračina i najjači Efesov adut za Final Four

Zadnja izmjena: 15. svibnja 2019. Profimedia

Vasilije Micić ogledni je primjer toga koliko lelujavi mogu biti putevi profesionalnog košarkaša. Razigravač iz Kraljeva nedavno je navršio 25 godina i igra sezonu karijere: izborio je svoj drugi uzastopni euroligaški Final Four, ali ovaj put je nedvojbeno ključni igrač svoje momčadi. To potvrđuje podatak da je jedini igrač Anadolu Efesa koji je našao mjesto u Euroligine dvije najbolje petorke.

Istina, Euroliga ga je svrstala u drugu petorku pretpostavivši mu Panathinaikosova Nicka Calathesa, ali opći je dojam, osobito nakon četvrtfinalnih serija, da takva hijerarhija baš i nije poštena. Na kraju dana, sve se svodi na “di si bio kad je gorjelo?”. Calathes je bio u knockdownu,  potpuno nemoćan i bez ideje kako neutralizirati strategiju Real Madrida da mu otvara prostor za šut. Ponižavajućih 0/11 iz igre (i to 0/9 za dva!) u drugoj utakmici oduzelo je Calathesu pravo da se smatra najboljim razigravačem u Euroligi.

Ne, ta čast pripada Vasiliju Miciću, već sada.

Premda je ionako igrao sjajnu sezonu, Vasa je svoju razinu igre dodatno podigao u pet epskih okršaja s Barcelonom koji su završili Efesovim prolaskom. U prvoj je utakmici bio šuterski blizu savršenstva (21 poen, 3/4 za dva, 4/5 za tri), u trećoj je upisao 14 poena i osam asistencija, a u petoj double-double (10 poena + 10 asista). Kada je Efes pobjeđivao, Vasa je bio briljantan, a ni u porazima nije previše podbacio. Kad se podvuče crta — 12,8 poena i 6,6 asistencija u prosjeku, uz 40 posto za tri.

Miciću je trebao Efes u jednakoj mjeri koliko je Efes trebao njega

Brojke su odlične same po sebi, ali treba ih staviti u širi kontekst da se dobije uvid u vrijednost onoga što je Vasa učinio. Ovaj čovjek je na Final Four odveo Efes, jebeni Efes. Da vam to malo bolje približim, Efes je u Euroligi nešto slično kao Cedevita u ABA ligi — momčad puna para koja iz sezone u sezonu sastavlja skupocjene momčadi, ali uvijek iznova podbaci.

Efes je posljednji put na Final Fouru bio 2001., a otad je u svojim rosterima imao mnogo razvikanije igrače od Micića, a bome i mnogo veće talente koji su poslije našli svoje mjesto u NBA ligi (Dario Šarić, Cedi Osman, Furkan Korkmaz). Jordan Farmar, Thomas Heurtel, Errick McCollum i brojni drugi vodili su Efesovu igru i nisu opravdali masne ugovore. Da ostvare svoj višegodišnji san, Turci su morali angažirati tamo nekog Micića, za kojeg se prije dvije godine mislilo da je samo još jedan u nizu prenapuhanih balona kontroverznog Miška Ražnatovića koji je neizbježno počeo dušiti.

Dijete iz epruvete

Prisjetimo se, Vasa je bio prvi veliki Megin projekt od ulaska tog kluba u ABA ligu. Premda je u istoj momčadi igrao godinu dana mlađi Nikola Jokić, tada 20-godišnji Vasa bio je prvi eksponent za izlog. U to doba Micić se naprosto igrao košarke: u momčadi bez rezultatskog imperativa nije imao problema zbog svoje sporosti u lateralnim kretnjama niti zbog činjenice da mu je trica ispod 30 posto. Neopterećen problemima koji bi za klupu prikovali njegove manje sretne vršnjake, Vasa je uživao na terenu dirigirajući ritam u brzoj napadačkoj košarci gdje je do izraza dolazio vrhunski pregled igre kapitaliziran brojnim čarobnim asistencijama.

Njegove sjajne predstave i genijalno snalaženje u pick igri čak su mu donijeli izbor na NBA draftu (76ers, 52. izbor), premda je bilo jasno da zbog manjka eksplozivnosti i brzine teško može zaigrati u najjačoj ligi na svijetu. Ne, od samog početka bilo je jasno da je Vasa pravi europski tip razigravača, stoga je njegovo sljedeće odredište postao Bayern.

‘Dijete iz epruvete’ u Njemačkoj je konačno kročilo u stvarni svijet. I naravno, tresnulo glavom o zid.

Bavarci ga nisu tapšali po ramenu nakon svake pogreške, čekajući da podvali neki magični pas – u prvoj sezoni nije previše igrao, u drugoj još manje, trica mu je pala na 20 posto… Upalio se crveni alarm. Miško je shvatio da je vrijeme da evakuira svog pulena iz Bavarske, stoga mu je krajem 2015. sredio posudbu u Crvenu zvezdu.

Pretpostavka je bila da će domaće okruženje pomoći Miciću da vrati staru formu, ali ovaj put u euroligaškom okruženju. Ponovo nije išlo glatko. Ne može se reći da je bio loš u ulozi rezervnog pleja, ali isto tako nije davao bogznakakvi impuls. Visokokritični Zvezdini navijači čak su ga posprdno prozvali “debeloguzim”, smatrajući da im je Miško opet utrapio robu s greškom.

Na koncu te sezone Bayern ga nije želio vratiti u svoje redove, stoga je Micić prvi put otišao u Tursku, i to u Tofaş, klub koji je prethodne sezone igrao drugu ligu. Kada napravite takav transfer, jasno je da vam je karijera dobrano skrenula s ucrtanog kursa. Međutim, Vasa je ondje konačno pokazao da može igrati ozbiljnu seniorsku košarku u većoj minutaži, pa mu je na kraju sezone kao nagrada stigao poziv iz Žalgirisa.

Tempo ludila

Ovdje dolazimo do ključne stanice u Micićevoj karijeri. Povratak na euroligaške parkete značio je lakmus-test njegove vrijednosti: ili je dovoljno dobar za igrati Euroligu ili nije. U slučaju podbačaja teško da bi dobio novu priliku i njegova bi karijera nepovratno utonula u prosječnost. U tim presudnim mjesecima Vasa je pokazao karakter. Izborio se za preko 20 minuta u prosjeku i za to vrijeme bio vrlo produktivan. U strogo kontroliranoj košarci Šarūnasa Jasikevičiusa Micić je naučio obuzdati svoje avanturističke nagone, bolje čitati situacije u igri, usporiti kada je potrebno. Može se reći da je Vasa kod mentora Šarasa završio svoje školovanje i postao diplomirani euroligaški razigravač oko čije kvalitete više nije smjelo biti upitnika.

No, da bi postao najbolji, Vasa je morao otići iz Kaunasa.

Iako je naučio (možda i preko volje) kontrolirati svoje težnje, Micić je sav svoj potencijal mogao pretočiti u djelo samo u nekoj napadački usmjerenijoj momčadi. Miciću je trebao Efes u jednakoj mjeri koliko je Efes trebao njega.

Ergin Ataman temperamentni je turski trener, vrlo prgav, spreman posvađati se s bilo kime. Najpoznatija je njegova netrpeljivost sa Željkom Obradovićem, koja je narasla do te razine da si više ni ruke ne pružaju na međusobnim dvobojima. Atamanove momčadi sjajno oslikavaju njegov karakter — oduvijek su bile pomalo divlje (sjetimo se samo Galatasaraya predvođenog Carlosom Arroyom).

Turski je strateg ponovo okupio tim neobuzdanih šutera na čelu sa Shaneom Larkinom, a Micića je postavio da kontrolira tempo svog tog ludila na parketu. Ako ste gledali četvrtfinalnu seriju s Barcelonom, koja je jedna od dvije najbolje obrambene momčadi lige, vidjeli ste da Pešićevi momci jednostavno ne mogu ukrotiti suparnika, uvesti utakmicu u svoj ritam. To je izgledalo ovako: ili će Efes pobijediti Katalonce ili će Efes pobijediti sebe.

U bjesomučnoj oluji koja se sručila na parket, Vasa je upravljao gromovima poput Thora. Njegova milimetarska dodavanja kojima prebacuje čitavu obranu najzaslužnija su za činjenicu da je Efes momčad koja je pogodila najviše trica u ligi, a usto je druga najbolja po učinkovitosti (40,59 posto). Dojam upotpunjuje sjajnim poenterskim dionicama. Fantastična kontrola lopte omogućuje mu da unatoč manjku eksplozivnosti elegantno prodire do obruča, ali ipak je najjači na poludistanci s koje neumoljivo trpa ako mu zatvore kutove dodavanja nakon picka. Ipak, najimpresivnije je koliko je popravio nekada kritični šut za tri.

Adut za Final Four

Usprkos svemu tome, Micić i dalje ima prostora za napredak. Još uvijek postoji dojam da ponekad on ne upravlja igrom, nego da igra vuče njega. Vasa koristi i najmanju priliku koja mu se otvori, iako bi ponekad trebalo dvaput promisliti hoće li uputiti pas ili ne. To se vidi u velikom broju izgubljenih lopti (2,9 po utakmici) koje često rezultiraju suparničkim kontranapadima.

Vasa je već sada igračina, a kad popravi te nedostatke bit će nezaustavljiv i, vjerujte, Efes nije njegova konačna postaja. Razigravač njegove vrste i klase upravo je ono što treba CSKA-u i Real Madridu, koji će vjerojatno krenuti u lov na njega kad završi sezona.

No, dok se eventualni transfer ne ostvari, uživajmo u njegovim predstavama s ludom Atamanovom družinom koja pred sobom ima najtežu prepreku u obliku Fenera, ali već je pokazala da može pobijediti gradskog rivala. Vasilije Micić Efesov je najveći adut za nadu u ponavljanje takvog pothvata. Momak iz Kraljeva pronašao je snagu da se vrati na pravi put kada se činilo da je došao do zida i sada svi možemo uživati u olujnoj čaroliji koju donosi na parket.

Ne propusti top članke