Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Zadnja izmjena: 9. srpnja 2020.

Zapravo nema veze s automobilima, a ni sa sjajnom glumačkom karijerom, ali Paul Newman znao je smućkati uistinu sjajan dressing za salatu.

Isprva je to radio samo za sebe, kod kuće, ali bio je toliko ponosan na to umijeće da je te dresinge počeo pakirati i dijeliti prijateljima kao poklone. Neki od njih rekao mu je, više u šali, da bi ih trebao početi i prodavati — pa je Newman učinio upravo to. Osnovao je Newman’s Own, tvrtku koja je 1982. počela s prodajom dresinga (uz autoironični slogan po kojem ih radi “još od veljače“), a danas ima vrlo široku lepezu proizvoda i vrlo je uspješna. Ono što je čini posebnom činjenica je da sav profit dijeli u dobrotvorne svrhe, najčešće za pomoć bolesnoj djeci. Smatra se da je u četvrt stoljeća postojanja, do glumčeve smrti 2008., tako prikupljeno i na pomoć nemoćnima utrošeno oko 250 milijuna dolara. Otada je svota navodno udvostručena, ali uz dosta gadne međusobne medijske optužbe upravitelja zaklade Roberta Forrestera i Newmanove obitelji…

Ok, pitate se, koga vraga pokojna holivudska zvijezda i njegov prilog za salatu rade na sportskom portalu?

Priču o Paulu Newmanu valja početi upravo ovom fusnotom, jer baš ona ponajviše govori o neortodoksnom superstaru, koji je veći dio života naprosto pokušavao ili to ne biti ili, ako već jest, onda upotrijebiti svoju slavu i utjecaj u dobre svrhe. Za razliku od većine drugih zvijezda, Newman nikada nije punio trač rubrike, s drugom suprugom Joanne Woodward proveo je u braku 50 godina. Dijelom i zato što nisu živjeli na način tipičan za holivudske parove: od 1970-ih naovamo u svim je ugovorima s filmskim studijima Newman striktno prihvaćao snimanje i rad na filmu samo preko zime. Toplija godišnja doba bila su rezervirana za njegovu najveću strast, auto-utrke. S Joanne i djecom živio je u prikolici, putujući s jednog trkališta na drugo, uz večeri rezervirane za obiteljske roštilje i druženje s prijateljima iz jednostavnijeg i mnogo manje prijetvornog svijeta utrka.

Bill je otkopčao kombinezon i pomokrio se po turbo punjaču, ohladivši ga dostatno da ga može popraviti i nastaviti utrku. Tako je oduzeo Newmanu nadu u pobjedu

U kolikoj su mu mjeri utrke značile više od profesije kojom se proslavio, možda najbolje govori anegdota o primanju Oscara za Boju novca Svi su znali da će ga te godine dobiti upravo Newman, jer mu je izmicao 30-ak prethodnih godina i općenito je smatran jednim od najvećih živućih američkih glumaca koji ga nisu dobili. No, on je zaključio da bi preferirao ne primiti ga osobno, poželjevši da ga u njegovo ime uruče — Mariju Andrettiju… To se pokazalo nemogućim, jer po statutu Akademije nije moguće ovu nagradu dodjeljivati ljudima izvan filmskog svijeta, pa je Newman slegnuo ramenima i, umjesto da ipak sam dođe na dodjelu, otišao nekoliko kilometara dalje u Long Beach na zabavu povodom Andrettijeve pobjede na istoj utrci prethodnog vikenda…

Doduše, godinu dana ranije već je dobio počasni kipić za životno djelo, pa mu se možda činilo suvišnim uzimati još i ovaj za konkretnu ulogu…

Brandon Walsh i Malcolm u sredini

Otkud utrke u Newmanovu životu? Pa, nije ni prvi ni jedini među filmskim zvijezdama.

Podosta je glumaca i redatelja s velikim zadovoljstvom u nekoj fazi života nastupalo na utrkama, a nekima je od njih to bilo i mnogo značajnije od glume same. Dva prva imena koja padaju na pamet pored Newmana su, dakako, Steve McQueen i James Dean.

McQueen je bio opsjednut utrkama u tolikoj mjeri da je godinama gurao i naposlijetku snimio film Le Mans, a ostvario je i podosta uspjeha u prilično ozbiljnim utrkama. Legendarno je njegovo drugo mjesto na klasičnoj utrci za 12 sati Sebringa 1970, kada ga je u pobjedi spriječila samo Andrettijeva vožnja života. Istrijan i danas priznaje da je tog dana vozio na svom apsolutnom maksimumu kako bi nadoknadio zaostatak, ne želeći dopustiti da neka tamo holivudska zvijezda pobijedi i ismije čitavu profesiju vozača utrka. U posljednjem je krugu pretekao McQueenova suvozača Petera Revsona i došao do pobjede. Revson je odvezao oko osam sati, dvostruko više od McQueena, ali znamo li da je glumac nastupao s nogom u gipsu, činjenica da su se uopće našli u vodstvu, mada i zahvaljujući odustajanju većine favorita, postaje još fascinantnija.

McQueen je bio vrlo uspješan i u motokrosu i na pustinjskim Baja utrkama, tako da nema nikakve sumnje u nadarenost za većinu tipova utrkivanja. Za Deana je pak teško reći koliko je imao talenta, poginuo je putujući na utrke u Salinas još u vrlo ranoj fazi karijere. Dotad nije ostvario ništa značajno, a jurcanje velikom brzinom javnim prometnicama, osim što je njega i ubilo, i inače daje ravno nula posto ma čijeg trkaćeg kredibiliteta. Mada moram spomenuti kako je i zvijezda ove priče, Newman, bio fan prerađenih Volkswagenovih Buba s Porscheovim motorom, kojima je često znao iznenaditi vozače naizgled moćnijih automobila.

Zanimljivo je kako su nositelji glavnih uloga u filmovima o automobilizmu nerijetko bivali zaraženi tim virusom, pa je tako i Tom Cruise neko vrijeme vozio amaterske utrke, dok je James Garner vodio vlastitu momčad, kao i još neki glumci. Na prijelazu tisućljeća zapažen početak karijere do stravične nesreće na Kentucky Speedwayu 2002., kojom je ista naprasno prekinuta, imao je Jason Priestley, poznat kao Brandon Walsh iz serije Beverly Hills, 90210. Nekoliko godina kasnije Frankie Muniz, naslovni lik Malcolma u sredini gotovo je zapostavio glumu zbog utrkivanja, uz vrlo solidne uspjehe, ali u proteklom se desetljeću ipak vratio prvoj ljubavi.

Rowan Atkinson se uglavnom posvetio utrkama oldtimera, a prije nego što pretjeram s nabrajanjem svih glumaca koji su se okušali na stazi, moram spomenuti još samo Patricka Dempseya, koji u CV-u ima (sve navedeno su rezultati u klasi, a ne u generalnom poretku) drugo mjesto na 24 sata Le Mansa 2015, treće na kraju sezone u seriji American Le Mans 2012. i pobjedu na 6 sati Fujija 2015., u utrci bodovanoj za Svjetsko prvenstvo.

Najbitnije je ipak, čini se, znati kako i kada prestati, kao što je očigledno znao slavni redatelj Roberto Rossellini, koji je 1953. zaključio da bi u sklopu priprema za snimanje filma o utrci Mille Miglia mogao pokušati i odvesti je. S podosta je entuzijazma krenuo u nju, ali u Rimu ga je dočekala novopečena supruga Ingrid Bergman, legla na poklopac motora njegova Ferrarija i odbila se pomaknuti sve dok nije popustio i odustao od nastavka utrke… Tko bi mu zamjerio?

Trenutak inspiracije

No vratimo se glavnom glumcu ove priče.

Za razliku od drugih pasioniranih ljubitelja utrka poput McQueena ili Deana, Newman je strast prema utrkivanju otkrio vrlo kasno, a nakon školovanja kod poznatog trkača Boba Bonduranta (koji tvrdi da je od svih holivudskih zvijezda koje je uvježbavao najviše prirodnog talenta imao Gene Hackman, koji se ipak nije zagrijao za utrkivanje nakon te obuke) prvu je utrku odvezao tek 1972. Usprkos za sportaša-početnika poodmakloj dobi napredak mu je bio vrlo brz i nipošto se ne može reći da je bio samo trkač iz hobija.

Nama u Europi kratice SCCA i IMSA možda ne zvuče pretjerano različito od YMCA ili NASA, ali riječ je o svojedobno vrlo cijenjenim i kvalitetnim trkaćim serijama u kojima je Paul Newman osvajao naslove, pobjeđivao na utrkama, pa čak i postavljao apsolutne rekorde staza — mnogo, mnogo više nego što očekujete od nekoga tko se iz Hollywooda preselio u Goodwood (dobro, možda ne baš onamo — prije, recimo, na Road Atlantu, ali to se ne rimuje i nije parafraza prekrasne Heart of Gold Neila Younga). Kao četverostruki prvak posthumno je 2009. uvršten u Kuću slavnih SCCA, gdje se nalazi u društvu ljudi kao što su Carroll Shelby, Dan Gurney, Phil Hill ili Roger Penske

Najveći su uspjesi Newmanove vozačke karijere ipak vezani za dvije najpoznatije utrke izdržljivosti na svijetu. Pobjedom u klasi na utrci 24 sata Daytone 1995. u dobi od 70 godina postao je najstariji vozač u povijesti koji je osvojio neku od najprestižnijih svjetskih utrka (a 10 godina kasnije, u dobi od, pogodit ćete, 80, i najstariji koji je nastupio u njoj).

No, u istinsku je automobilističku legendu ušao na kišnom Le Mansu 1979.

Favorizirani, brži prototipovi redom su odustajali iz utrke i Porsche 935 legende utrka izdržljivosti Dicka Barboura, za čijim su se upravljačem izmjenjivali njemački as Formule 1 Rolf Stommelen, Newman i sam Barbour, zatekao se na nevjerojatnom i posve neočekivanom drugom mjestu. Koje se, činilo se, moglo pretvoriti i u prvo kada je vodeći 935 stao na ravnici Hunaudieres zbog problema s turbo-punjačem. Trenutak inspiracije Billa Whittingtona, koji je zajedno s bratom Donom i njemačkom endurance legendom Klausom Ludwigom vozio taj automobil (braća su, kasnije se otkrilo, svoju strast za utrkivanjem avionima i automobilima financirala švercom marihuane iz Kolumbije u SAD, te su njihove trkaće karijere naprasno prekinute odlaskom na odsluženje dugogodišnjih zatvorskih kazni), oduzeo je Newmanu nadu za pobjedom.

Bill je, naime, otkopčao kombinezon i pomokrio se po turbo punjaču, ohladivši ga dostatno da ga može popraviti i nastaviti utrku. Drugo je mjesto svejedno odjeknulo svijetom i postalo integralnim dijelom kako legende o Le Mansu, tako i one o Newmanu.

Najuspješnija momčad IndyCara

Nažalost, nikada nisam uspio pronaći detaljne podatke o tome koliko je sati Newman odvezao i kakva su bila njegova vremena kruga spram kolega (mada je jasno da je Stommelen u toj trojci ipak bio klasu iznad), ali ostali rezultati tijekom Newmanove karijere jasno pokazuju da je bio jako dobar vozač utrka izdržljivosti.

I još bolji vođa momčadi.

Paul Newman i Carl Haas bili su ljuti konkurenti u Can-Am utrkama, ali kad su obojica počeli razmišljati o sudjelovanju vlastitim bolidom u seriji Champ Car, odlučili su udružiti snage. Tako je nastala momčad Newman-Haas, jedna od najuspješnijih u modernoj povijesti vodećih američkih utrka bolida (referiramo se na njih u tekstu kao IndyCar, ma kako se serije zapravo u pojedinim sezonama zvale). Između 1983. i 2011. momčad Newman-Haas ostvarila je 107 IndyCar pobjeda, a njeni vozači čak osam puta su bili prvaci: Mario Andretti, Michael Andretti, Nigel Mansell i Christiano da Matta po jednom, a Sébastien Bourdais čak četiri puta. Zanimljivo, iako je ovo bila uvjerljivo najuspješnija momčad tog razdoblja IndyCar utrka, niti jednom nije uspjela pobijediti na najvećoj američkoj utrci, Indy 500.

Kao prikladnu završnicu priče o ovom velikom glumcu, ali i automobilistu, spomenimo da su mu i zadnje filmske uloge, nakon što je odlučio davati samo glas i ne pojavljivati se pred kamerama, bile povezane s najvećom strašću. Fantastično je utjelovio ostarjelog trkača Doca Hudsona u Autima i bio narator filma Dale o još jednoj tragično preminuloj legendi američkih utrka, Daleu Earnhardtu. Istinski trkač i entuzijast do posljednjeg daha.

Ne propusti top članke