Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Najbrži vozač svog vremena: 40 godina od šokantne smrti Ronnieja Petersona

Zvali su ga “Superšveđanin”

Svako društvo, svaka država ima neki svoj vrhunac, razdoblje procvata kada su, najčešće paralelno, sport, kultura i industrija na vrhuncu, u nekoj paralelnoj sinergiji. Nema nikakve dileme da su kasne 1970-e bile takav vrhunac u slučaju švedskog društva. Ingmar Bergman bio je u zreloj fazi karijere, usprkos osobnim problemima oduševljavajući svakim novim filmom. ABBA je bila najpopularnija i najprodavanija pop grupa na planetu. Odvjetnici, liječnici i sveučilišni profesori diljem zapadnog svijeta vozili su Volvo ili Saab, a potonja je marka u modelu 99 ponudila prvi uspješan cestovni automobil s turbopunjačem. Björn Borg dominirao je tenisom, Ingemar Stenmark počinjao još spektakularniju dominaciju u svijetu alpskog skijanja…

A Ronnie Peterson je stasao u jednog od najboljih svjetskih vozača Formule 1. Vozača koji je pristao na ulogu broja 2 u Lotusu 1978., iza Maria Andrettija, uvjeren kako ima još mnogo vremena ispred sebe i kako će već sljedeće sezone on sam biti na vrhu.

Samo što nikada nije dočekao tu sezonu. A ni Lotus nakon te 1978. više nikada neće biti dominantna momčad, ona u kojoj se bori za titule.

Gotovo svako razdoblje Formule 1 ima svog ‘najbržeg’ vozača, kojeg splet karaktera i okolnosti udalji od toga da ikada osvoji titulu, ali zbog beskompromisnog stila vožnje oduševi ljubitelje i priskrbi si mnogo više navijača od rezultatski mnogo uspješnijih suvremenika. Tijekom 1970-ih Peterson je bio taj vozač, nositelj uloge koju će kasnije imati Gilles Viilleneuve, Jean Alesi i Juan Pablo Montoya, a danas se za nju, u rijetkim trenucima kada ne radi gluposti, pokušava izboriti Max Verstappen.

Kao anonimac do drugog mjesta u prvenstvu

Ronniejev je veliki problem bila zemlja porijekla. Švedska je bila prilična trkaća provincija, premda mu je otac prvu jurilicu složio još kada mu je bilo osam godina (rođen je 1944.), proboj mu je počeo tek kada je već bio punoljetan. Nova se trkaća disciplina, karting, munjevitom brzinom proširila svijetom iz radionice Franka Kurtisa u kalifornijskom Glendaleu, omogućujući talentiranim klincima, a i starijim vozačima, razmjerno jeftin, a kvalitetan start karijere. Bengt Peterson mlađi, kojeg valjda nitko nikada nije zvao krsnim imenom, objeručke je prihvatio priliku te počeo nizati pobjede i nacionalne naslove.

Prvi je put sjeo u trkaći auto i dobio priliku odvesti utrku. Ne baš najsretnije iskorištenu, ali srećom, zbog u zadnji tren na inzistiranje sudaca ugrađenog roll bara, preživio je.

Tri godine potom osvojio je utrku Formule 3 (kategoriju u kojoj je dvaput bio nacionalni prvak) u Monacu, pred očima šefova svih momčadi Formule 1. Jedna je zagrizla — i to vjerojatno najbolja mogućau tom trenutku, March. Ovaj je britanski proizvođač danas gotovo zaboravljen, ali početkom 1970-ih preporodio je Formulu 1 proizvodnjom relativno pristupačnih, a kompetitivnih bolida koje su koristile i druge momčadi osim tvorničke. U jednoj takvoj, Antique Automobiles Racing Team Colina Crabbea — naziv dolazi od toga što je Crabbe, najveći svjetski lovac na izgubljene klasične egzotične automobile, koje je otkrivao po najzabačenijim zakucima svijeta, reklamirao svoj posao preprodaje klasika — dobio i prvu priliku, u Monacu 1970.

U kvalifikacijama samo dva mjesta iza velikog Joa Sifferta u identičnom bolidu, Šved je utrku dovršio jedini od Marchovih vozača. Na najgorem, sedmom mjestu, prvi izvan bodova. Robin Herd je nekim novinarima nakon utrke rekao: “Molim vas, napišite da je Ronnie bio fantastičan — ali nemojte to njemu reći!”. Bila je to ona legendarna utrka u kojoj je Jack Brabham u posljednjem krugu napravio neforsiranu pogrešku i poklonio pobjedu Jochenu Rindtu.

Crabbe je posjedovao samo jedan Cosworthov DFV motor i Peterson nije osvojio ni boda te sezone, ali dostatno je impresionirao Maxa Mosleya i ostatak ekipe u Marchu da mu sljedeće sezone ponude mjesto tvorničkog vozača. Teško da bi drugdje dobio priliku tako neiskusan biti lider momčadi, aku oni su primarno željeli prodavati bolide drugima, a tvorničkom momčadi dokazivati njihovu vrijednost. Ronnie im je itekako uzvratio na ukazanom povjerenju.

Bila je to, doduše, sezona Jackieja Stewarta. On je osvojio šest utrka, a još su petorica vozača pobijedila po jednom. No, nekakav dotad slabo poznati švedski vozač jedini je marljivo skupljao bodove, čak u četiri navrata završavao utrke drugi, a to je bio i njegov plasman na kraju prvenstva! Vozač koji dotad nije osvojio ni boda, vozeći bolid u kojem se uz njega izmijenilo još pet vozača od kojih niti jedan nije osvojio ni boda, završio je drugoplasiran u prvenstvu!

Uvijek iza Andrettija

U nekoj drugoj priči ovdje bi uslijedila bajka, prepoznavanje talenta, prelazak u veliku momčad, titule… Ne i u ovoj. Beskompromisnim stilom vožnje Ronnie je stekao mnogo obožavatelja i ubrzo će mnogi poznavatelji početi o njemu govoriti kao po čistoj, sirovoj brzini najboljem vozaču na gridu. No, i vozaču koji je na planu testova i razvoja bolida bio poprilično beskoristan. Prilično nalik Jimu Clarku, ali to je bilo desetljeće ranije — i, ma koliko dobar, ipak nije bio Clark.

Ostao je u Marchu, ali ta je momčad od obećavajuće klizila prema razočaravajućoj. Retrospektivno, možda se mogao tješiti kako njegovih 12 bodova spram nule na kontu momčadskog kolege Nikija Laude pokazuje stvaran odnos vrijednosti, ali jalova je to utjeha. Vozio je i druge kategorije, 1971. je bio prvak Europe u Formuli 2, uspješno nastupao u utrkama izdržljivosti s Alfa Romeom i Ferrarijem, a u onima turističkih automobila s BMW-om.

Prilika za dokazivanje u velikoj momčadi ipak je stigla 1973., kada je prešao u Lotus. Brzinu je odmah počeo pretvarati u pobjede, s četiri tijekom sezone završio je na trećem mjestu poretka, u drugom dijelu deklasiravši momčadskog kolegu i lanjskog prvaka Emersona Fittipaldija. No, novi bolid za sljedeću sezonu, 76, bio je toliko loš da su se morali vratiti na stari 72. Ronnie je i u njemu ostvario tri pobjede i deklasirao još jednog cijenjenog momčadskog kolegu, Jackya Ickxa. Njegove slike u nezaboravnom crno-zlatnom Lotusu s reklamom jednog, kako se to danas politički korektno kaže, poznatog proizvođača cigareta visjele su na zidovima mnogih tinejdžera, ali  i starijih fanatika utrka diljem svijeta.

No, karijera mu je potom krenula silaznom putanjom.

Premda je već imao ugovor s momčadi Shadow, Colin Chapman ga je nagovorio da još jednu sezonu odradi u ostarjelom Lotusu 72. Godine 1976. se vratio u staro jato, March, i ubilježio jednu pobjedu, a 1977. je u Tyrellovu bolidu sa šest kotača doživio i dotad nezamislivo, da ga uvjerljivo nadmaši momčadski kolega Patrick Depailler.

Činilo se da njegovo vrijeme pomalo prolazi, kada je najednom, neočekivano, dobio priliku života. Colin Chapman nije mu zamjerio odlazak i želio ga je vratiti u momčad. A ta je momčad imala uvjerljivo najbrži bolid na gridu — kada je funkcionirao. Lotus 78 donio je efekt prianjanja i pokrenuo tehnološku revoluciju, a nasljednik 79 pomaknut će granice još i dalje. Bilo je jasno da će se Ronnie opet naći u pobjedničkom bolidu.

No, postojao je jedan nemali problem, Mario Andretti.

Amerikanac istarskih korijena naporno je radio na razvoju bolida i značajno pomogao u njegovom pretvaranju u pobjednički stroj. Želio je pobrati i plodove tog rada te se jasno zaštitio ugovorom, zahtijevajući status prvog vozača momčadi. Peterson je to prihvatio, ali dokaz da nije bio sretan bilo je potpisivanje ugovora s McLarenom za 1979., samo nekoliko dana prije smrti.

Pobijedio je na dvije utrke te sezone, stigavši do, pokazat će se, konačnih 10 trijumfa u karijeri. Još je četiri puta bio drugi, uvijek iza Andrettija, kojeg je pokorno slijedio ne pokušavajući ga napasti, ali niti odajući dojam nekoga tko to ne bi mogao učiniti. Mada bodovno iza, sa strane je izgledalo kao da je čovjek iz Örebra brži od onoga iz Motovuna/Nazaretha. Ipak, bila su to neka druga, džentlmenska vremena, na sve je direktne upite Ronnie ustrajno odgovarao kako je Mario naprosto brži, ne dajući ni naslutiti da je ma čime nezadovoljan.

Šok u Monzi

A onda je došla Monza.

Nakon nesreće na treningu morao je startati u rezervnom, lanjskom bolidu, s petog mjesta — točno ondje gdje je počeo kaos. Starter je napravio pogrešku i prerano označio početak utrke, dok se bolidi koji su dolazili iz kruga za zagrijavanje, osim onih u prvih nekoliko redova, nisu zaustavili. To je, dakako, dalo veliku prednost onima s kraja grida, koji su u startu imali veće ubrzanje i najednom se jako mnogo bolida našlo na jako malom prostoru.

Nekoliko se vozača pritom našlo izvan označenog promjera staze i pretjecalo tim, u Monzi već tada također asfaltiranim dijelom. Jedan od njih, mladi Riccardo Patrese, vratio se ispred Jamesa Hunta. Ne očekujući napad s te strane, britanski playboy panično je reagirao i naglo skrenuo, udarivši u Petersonov Lotus. Došlo je do sveopćeg krkljanca, dijelovi su letjeli na sve strane. Lotus, koji je udario u ogradu, pretvorio se u buktinju, ali Hunt, Depailler i Clay Regazzoni priskočili su u pomoć vatrogascima i izvukli švedskog vozača iz kokpita.

Peterson je zadobio teške ozljede, višestruke prijelome obiju nogu, ali bio je pri svijesti i nije izgledalo da je u neposrednoj životnoj opasnosti — za razliku od Vittorija Brambille, kojeg je nečiji otpali kotač udario u kacigu i potom je zbog teških ozljeda glave morao pauzirati godinu dana.

Do danas ostaje upitno je li Peterson primio adekvatnu liječničku pomoć. Sigurno je da se liječnici u Milanu nisu posve slagali oko načina tretiranja lomova, odnosno treba li ih sve odmah sanirati i operirati, ili neke samo imobilizirati. Tijekom noći došlo je do embolije, vozač je pao u komu i na opće zaprepaštenje sljedećeg dana, 11. rujna 1978., preminuo.

Petersonovom je smrću Andretti i matematički osigurao titulu — baš poput Phila Hilla 1961., američki je vozač postao prvakom u Monzi, na utrci u kojoj je poginuo njegov momčadski kolega i jedini konkurent. Mjesec dana kasnije od raka je umro i drugi veliki švedski vozač tog vremena, Gunnar Nilsson, koji je sezonu ranije bio Andrettijev momčadski kolega i ostvario svoju jedinu pobjedu. Nikada više niti jedan švedski vozač nije ponovio taj uspjeh i otvorio pobjednički šampanjac.

Tu nije bio kraj tragedijama. Ronniejeva udovica Barbro, možda najpoznatija i najslikanija supruga nekog vozača te dekade, nikada nije preboljela gubitak. Počinila je samoubojstvo 1987.

Mučna je i priča o istraživanju krivnje za nesreću na startu. Premda zapravo nema sumnje da je sve zakuhala starterova greška, Hunt se ogorčeno okomio na Patresea te isposlovao čak i da mu bude zabranjen nastup na sljedećoj utrci u Watkins Glenu. I kasnije, kao BBC-jev komentator, taj je veliki britanski prvak i čovjek sitne duše koristio gotovo svaku priliku da kaže ponešto protiv talijanskog asa. U stvarnosti, Patrese je već bio dobrano ispred u trenutku Huntove panične reakcije i, ako se u nekog vozača može uperiti prst i okriviti ga za izazivanje te nesreće, to je ponajprije Britanac.

Ostao upamćen samo među fanovima

No, ipak se iz tragedije u Monzi izrodilo i nešto pozitivno. Tek nekoliko utrka ranije, profesor Sid Watkins postao je službeni liječnik Formule 1. Na stazi mu je policajac prepriječio put i onemogućio mu, kao i gomili znatiželjnika, pristup mjestu nesreće. Dijelom i zbog toga, odlučeno je da ubuduće Watkins, i kasnije njegovi nasljednici, u brzom automobilu, s kompetentnim vozačem (nerijetko nekim od bivših F1 asova) i anesteziologom prati bolide tijekom kritičnog prvog kruga svake utrke. Uistinu, zahvaljujući tome, pri velikoj većini nesreća u zadnjih 40 godina medicinska je pomoć došla do unesrećenog vozača u roku manjem od pola minute.

Danas je Peterson uglavnom upamćen samo u krugovima ljubitelja Formule 1, a njegovo ime nije postalo općepoznato poput onih s njim usporedivih vozača. Za razliku od Villeneuvea, nikada nije vozio Ferrari, pa nema crvenu prečicu prema mitskom statusu. Za razliku od Hunta, nije bio Britanac, nije pio, drogirao se niti skakao na svaku prisutnu osobu suprotnog spola, pa nije ‘cool’.

No, u stvarnosti je svakako jedan od najbržih vozača koji su se ikada zatekli u Formuli 1.

Ne propusti top članke