Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

“Najteže je biti normalan”

Mihael Mikić završio je nogometnu karijeru. Razgovarao sam s njim

Zadnja izmjena: 22. travnja 2019. Foto: Borko Vukosav

Dok izlazimo iz kafića na Europskom trgu zbog fotografiranja, Mihael Mikić mi govori kako zazire od medija.

“Ne volim ti ja to baš”, kaže u povjerenju. Vjerujem mu. Čovjek svojevremeno devet godina nije pričao s hrvatskim novinarima. Naravno, postoje i dublji razlozi za to, ali s druge strane, kome bi se dalo odgovarati na manje-više uvijek ista pitanja?

Tužno je to na neki način. Karijera vam potraje više od 20 godina i po završetku vas odjednom svi zivkaju i žele znati — zašto je došao kraj, koja vam je najdraža utakmica, koji vam je gol najdraži, zašto niste potpisali za Ajax, kako ste se tako dobro uklopili u japansku kulturu, žalite li za čim… Sve to u želji da ‘seciraju’ tako dugačku karijeru, postave tih sedam do 10 pitanja i sažmu to u karticu, dvije. Nije mi namjera sada kritizirati kolege ili im docirati; većina medija naprosto tako funkcionira.

Dok kratko čekamo fotografa Borka Vukosava, Mika se malo mršti — ne voli se fotografirati, uz to smo ‘na otvorenom’, u gužvi na trgu. Glupo bi bilo reći da je Mika povučen i skroman. On je naprosto normalan, a tko se normalan voli prešetavati i fotkati usred gradskog šušura, dok ga svi onako znatiželjno, a poneki i zavidno promatraju?

“Bio sam Tuđmanov ljubimac jer smo praktički bili iz istog kraja”, priča sa smiješkom, kao da mu je neugodno. “Vjerojatno je on stopirao transfer u Ajax”

Na koncu smo zajedno proveli nešto više od sat i pol, a našao sam ga kako sjedi u kutu otmjenog i finog kafića, s onom, što se kaže, pomalo fancy notom. Mika je tako i odjeven — pomalo šminkerski, ali ne onako izlizano šminkerski.  Odmah smo prešli na ‘ti’ jer smo se upoznali davno, još dok sam se kao klinac smucao oko Maksimira, tada naivno vjerujući kako je Dinamo ‘ružičast’ klub. Pošto pričamo istim jezikom, dinamovštinom, komunikacija teče glatko, kao da se redovito družimo još otkako smo se upoznali.

‘Službeno’ smo razgovarali 72 minute, a ‘tlačio’ bih ga i duže da nisam primijetio kako mu koncentracija opada. Pa, tko zapravo misli da jedna takva karijera stane u sat i frtalj razgovora? Pogotovo ako je dio toga otpao na ona zaista neminovna i ustaljena pitanja. I zato sam se zarekao kako je ovo samo ‘prva runda’…

“Vuga mi je dao najbolji savjet”

Mihael Mikić je zapravo puno više od nogometnog djedice koji je u Japanu ostvario i više nego solidnu karijeru; on je puno više i od one teze o simbolu purgerskog duha.

“Ma, mi Bistrani smo praktički purgeri“, u jednom trenutku kaže Mika koji je na terenu uvijek djelovao fajterski, drsko i bezobrazno, poput onog namrgođenog buldoga na BBB transparentu. I da kojim slučajem nije bio nogometaš, vjerujem da bi ostvario solidnu ‘karijeru’ na Sjeveru. Unatoč tome, Mikić kao igrač simbolizira i sve proturječnosti i kaotičnost u hrvatskom nogometu, te vjerno ocrtava duh jednog vremena i način rada naše nogometne ‘struke’.

“Ja sam najbolji savjet dobio u 27. godini i to od jednog igrača, Davora Vugrinca”, nakon nekog vremena počinje pričati o vlastitim tehničkim nedostacima zbog kojih je ponekad bio predmet poruge. “Zapravo je on izbrusio moj centaršut koji je tek kasnije postao ubitačan, makar to naši mediji nisu nikad popratili.”

Razmišljam o toj činjenici — Mikić je u najboljem hrvatskom klubu proveo ukupno osam i pol godina, prošao je mali milijun trenera koji su se mijenjali kao i godišnja doba, a najbolji savjet, onaj glede njegova problematičnog centaršuta, dobio je u 27. godini i to od starijeg suigrača. Zvuči kao loš vic. Pa dobro, kako ga je Vuga ‘prosvijetlio’?

“Pokazivao mi je kako se centrira kad si bliže šesnaestercu, kad loptu valja samo ‘bocnuti’ preko prvog suparničkog igrača i gađati prostor između pet i 11 metara, dok je na većim udaljenostima jako frčeš i tražiš oštar centaršut za igrače koji se križaju ili dolaze iz pozadine. Dakle, gađaš prvu ili drugu stativu”, uz gestikulaciju nastoji pojasniti. “Okej, tu je bitna i inteligencija igrača, ali tebe bi netko trebao usmjeriti puno prije”, nastavlja pa se prisjećamo kako je imao problema i s primanjem lopte.

Pokojni Tomislav Židak znao je napisati da “kad Mikić centrira, u susjednom Zoološkom vrtu oglašavaju ‘opću opasnost’, a labudovi žive u smrtnom strahu.” U toj je hiperboli bilo nešto istine, ali njome je Židak fino ocrtao kako je disala nogometna javnost, pa i ti naši ‘stručnjaci’. Tako je Mika postao idealna figura na kojoj su se lomili sva psihoza i neuroze te javnosti — kad bi centaršutovi uistinu završavali nebu pod oblake ili kad ne bi bilo finese i mirnoće u primanju, bio bi predmet poruge, zadnja rupa na svirali; a kad bi, recimo, zabio onaj gol Portu, tad bi ga se prozivalo “hrvatskim Michaelom Owenom”. Dakako, rijetko tko je shvaćao dublji kontekst — u Dinamo je Mika stigao sa 16 godina kao igrač koji nije u potpunosti školovan, što će i sam reći, već je bio talent kojeg je valjalo brusiti.

“Moraš imati pravog prijatelja”

Koliko ga je taj gol protiv Porta — Dinamov prvi u Ligi prvaka — obilježio? Koliko se nakon toga očekivalo od njega?

“Mislim da je presudnu ulogu odigralo to što sam preselio na bekovsku poziciju”, kreće u pomalo neočekivanom smjeru, pojašnjavajući kako je od špice ubrzo stao na desnog beka u formaciji 3-5-2. “U početku sam se dobro snašao, ali gledaj, svaki mladi igrač ima oscilacije. Tu su onda i mediji počeli pratiti svaku moju, pa i najmanju grešku”, kaže pa počinje otvoreno pričati o velikom gubitku samopouzdanja, nešto što profesionalci nerijetko moraju prikrivati. “Da, tu se baš ne smiješ povjeriti ekipi, već moraš imati jednog pravog prijatelja”, priča o svom kumu Igoru Bišćanu koji mu je tada bio oslonac. “Puno se igrača pogubilo u takvim situacijama.”

A do tih dana u Dinamu, takoreći ‘do jučer’, Mika je kipio od samopouzdanja — u finalu kupa 1998. u Varaždinu je protiv Varteksa ušao na poluvremenu te zabio jedini pogodak na utakmici, samo da bi koji tjedan kasnije eksplodirao na Europskom prvenstvu do 18 godina na kojem je Hrvatska uzela broncu.

Bila je to generacija igrača koji su kotirali slično kao Mika, ali rijetko koji je izrastao u standardnog reprezentativca — Igor Budan, Saša Bjelanović, Zvonimir Deranja, Ivica Banović, pa i ‘neprežaljeni’ Kruno Lovrek. Doduše, bili su tu i Stipe Pletikosa i Ivica Olić, ali Mika je tada bio u centru zbivanja — u porazu protiv Irske promašio je penal, potom je zabio u pobjedi protiv domaćina Cipra, pa s dva komada poslao Engleze kući; u borbi za broncu Hrvatska je svladala Portugal u raspucavanju, a Mika se našao u najboljih 11 na prvenstvu. U konkurenciji još jednog ‘neprežaljenog’ igrača Sebastiana Deislera, veličanstvenog Xavija, ubojitog Robbieja Keanea, ‘poremećenog’ Alana Smitha, te Simãa Sabrose koji je nakon prvenstva pojačao Barcelonu.

“Glupo mi je pričati o sebi, ali tada sam stvarno bio mladi hit-igrač u Europi”, kaže pomalo skromno. Mika je tad dobio poziv Barçe da dođe barem baciti oko na La Masiju, iz Bayer Leverkusena su mu poklonili dres te poručili kako se nadaju da će odabrati njih, a najkonkretniji je bio Ajax.

“Mali, trebamo te!”

“Mislim da su oni ponudili tadašnjih pet milijuna maraka”, započinje. “Ali ništa od toga ja nisam shvaćao ozbiljno… meni je bilo nepojmljivo da me netko želi dovesti. Ja sam uvijek bio, kak’ bi rekao…”, konačno veli s tim zagorskim štihom, malo razmišlja, pa nastavlja: “Mislio sam da to nije realno, pa tata i ja nismo ništa gurali. Nisam imao ni menadžera.” A tadašnja Croatia, servisirana državnim novcem, trebala je postati najboljom ekipom ovog dijela Europe, kako se onomad voljelo govoriti. “Ujedno sam bio Tuđmanov ljubimac jer smo praktički bili iz istog kraja”, priča s malim smiješkom, kao da mu je neugodno. “Vjerojatno je on stopirao taj transfer”, zaključuje.

Naravno, svi znamo kakva je bila momčad NK Croatije potkraj 1990-ih; Mikić je u toj ekipi bio najmlađi, a uz bok Josipu Šimiću, Tomislavu Šokoti i Bišćanu. Jednom prilikom je izjavio kako nikada nije imao tremu, barem u tom ranom dijelu karijere. Kako je to moguće, kako je mogao biti tako drzak pored takvih veličina?

“Zato što sam imao veliku podršku starijih igrača. Čuj, dođe ti jedan Edo Mujčin i veli: ‘Mali, trebamo te!’ Onda stvarno shvatiš da oni u tebi vide istinskog suigrača. Kasnije se to izgubilo…” Potom priča o ‘tranziciji’ nakon 2000. kada su se u klubu vodile zakulisne borbe za prevlast i kad je ‘para’ presušila. Plaća je tada samo redovito kasnila…

Vraćamo se na lakše probavljive teme; malo je reći kako je ta momčad bila puna pravih fakina.

“Mislim da je tom samopouzdanju najviše pridonio povratak Robija Prosinečkog. A onda ste tu imali i ludog Silvija Marića koji je govorio — ‘dečki, pa nas nemre niko pobijedit, svima se tresu gaće kad dolaze u Maksimir’ i pri tome pucao od samopuzdanja”, priča. “A kad su oni tako samouvjereni, onda i mi mlađi pomislimo — ‘pa, jebote, znači onda smo i mi dobri.’ Nismo se bojali nikog”, veli i dodaje kako su se obradovali kad su izvukli Manchester United ili Ajax, iako kruže priče kako su ‘drhtali’ na putu za Amsterdam. “Joško Jeličić se digao u busu i veli onako mrtav ozbiljan — ‘dečki, molio bih vas da svaki put kad primimo gol mijenjamo ovu dvojicu koji izvode centar, pa da svi barem taknemo loptu.’ Umirali smo od smijeha”, prisjeća se.

Tijekom cijelog razgovora Mika priča prilično odmjereno, misli mu teku lako baš kao čovjeku koji ima svoj mir, koji živi po nekim svojim pravilima.

“Ja sam čovjek koji je, kak bi ti rek’o…koji je razuman. Mislim, imam dojam da donosim pravilne odluke”, kaže mi u jednom trenutku dok pričamo o tome zašto nije došao okončati karijeru u Hrvatsku i shvaćam da sam postavio prilično glupo pitanje. Zašto bi se čovjek vraćao iz Japana i fine sredine u kojoj kotira kao legenda, u jednu, blago rečeno, nesređenu sredinu? Pa, opet, na trenutke se budi inat u njemu, priča o tome kako bi uvijek zapeo kad bi se našao u drugom planu.

Ta svojeglavost omogućila mu je da ispliva iz Maksimira te prijeđe u Bundesligu, u Kaiserslautern. Ondje se, međutim, dogodio onaj, poznat među sportašima, nesretni splet okolnosti.

“Ja sam jedini igrač kojeg je klub doveo, a čiji dolazak trener Kurt Jara nije blagoslovio. On bi dovodio sve igrače od jednog menadžera”, priča pa ističe kako se u početku ipak izborio za prvih 11, ali tada ga je na jednom treningu nagazio Halil Altintop; pokazalo se kako je Jara “na neki način jedva dočekao da se povrijedim”, kaže. U dvije godine taj, kako ga naziva, “klub bez vizije” promijenio je četvoricu trenera te naposljetku ispao iz lige. U zadnjoj polusezoni Mika se ponovno nametnuo, ponuđen mu je i novi ugovor, ali tada je poslušao klupsku ‘desetku’ Ciriaca Sforzu.

“Ciriaco je rekao da klub nema perspektivu i savjetovao me kako je nekad bolje napraviti jedan korak unazad kako bih napravio dva naprijed. Zato sam odbio neke prosječne ruske klubove”, priča kako je završio u Rijeci, a sve u želji da dođe na Dinamov radar. Tako je i bilo; i opet se Mika nametnuo, iako je konkurencija na desnom beku i desnom krilu bila jaka. Naravno, opet je bilo onih koji su ga gledali kroz prizmu onog ‘vrtuljka’ kad ga je Mladen Bartolović ošamutio.

“K’o da me voda donesla”

Krajem 2008. napravio je najbolji potez u svojoj karijeri te ‘zapalio’ za Hiroshimu.

“Bez ikakvog podcjenjivanja prema našim trenerima koji imaju svoje ime i prezime, ali ja sam tek u Japanu spoznao što znači nogometni trener”, priča o Mihajlu Petroviću koji ga je dočekao u Hiroshimi; čovjeku koji je, uz Ivicu Osima, Japancima ‘objasnio’ nogomet . “Petrović je genijalac. On je tamo pokazao kako se igra napadački nogomet, kako se igra na trećeg čovjeka… usadio je mehanizme u igri”, priča pa se zaplićemo u razgovor o zadacima beka u 3-5-2 te novim horizontima koje mu je otvorio Petrović.

Od devet godina koliko je proveo u Hiroshimi, Mika je osam i pol bio standardan; triput je osvajao ligu koju će po jačini usporediti sa švicarskom. Cijelo vrijeme imao je privatnog fizioterapeuta, što je jedna od tajni zašto je zahtjevnu bekovsku poziciju mogao igrati s 35 i više godina. “Lagao bih kad bi rekao da mi fali”, smije se dok pričamo o rutini, treningu i lopti, ali dodaje kako će vjerojatno ubrzo uskočiti u trenerske vode.

Pri kraju razgovora postajemo opušteniji. Mika je uvijek letio po terenu, a taj dojam je pojačavao onaj preveliki dres pa je izgledao kao da je haljinu nosio. Pobogu, zar nije bilo manjih?

“To morate pitati Livija Cmrka i pokojnog Nikolu Markovića”, kroz smijeh spominje Dinamove oružare. “Ne znam zašto su uvijek naručivali samo XL i XXL. Zato sam izgledao, kak’ se veli k’o da me voda donesla.“ Kad smo već kod dresova, Mikić je odbio nositi broj 9 smatrajući da ga je više zaslužio Olić. To rade samo ljudine. Ovim sam naznačio zašto ga većina ljudi voli, ali ga ipak moram upitati — što misli zašto je tome tako? Zašto ga vole?

“Zato jer je u životu najteže biti normalan“, odgovara kao iz topa gledajući me svojim dobrostivim očima.

 

Ne propusti top članke