Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Najveća pobjeda

Moj osobni oproštaj od Svjetskog prvenstva

Zadnja izmjena: srpanj 18, 2018 Goran Stanzl/PIXSELL

Ako niste znali koliko je moćan taj nogomet, postoji otprilike pola milijuna jasnih dokaza koji su ispunili Trg, sve okolne ulice i svaki metar puta od aerodroma do centra.

Hrvatska je proslavila srebrnu medalju u ludilu u kojem su ljudi satima čekali kako bi odali počast ideji o jedinstvu i vjeri u uspjeh. Proslavila je tu medalju na način zbog kojeg je barem pola kugle zemaljske zavidno gledalo na Zagreb. I vrijedi slaviti, ima za to razloga. Međutim, kad potpuno shvatimo sve što se dogodilo u Rusiji – jer u ovom trenutku još nemamo pravu percepciju veličine ovog uspjeha – onda će doći trenutak u kojem će pred vama biti dva izbora.

Možete, kao u Matrixu, uzeti plavu pilulu i izabrati iluziju sigurnosti simulirane realnosti, utopije u kojoj je sve savršeno. To je sasvim razumljiv izbor jer kad za koji dan svi utonemo u neku standardnu i sivu svakodnevicu, dobro je imati neku utjehu. Ovo što se dogodilo je nevjerojatno, ova srebrna medalja je nešto inspirirajuće na što će se svi vraćati, jednako kao što se svi godinama vraćamo na 1998. i broncu koja je postala dio nacionalnog identiteta. Imamo privilegiju to pospremiti u ladicu ponosa, vaditi po potrebi da povremeno ubacimo iskru optimizma i nastaviti dalje sa svojim životom s uspomenom na jedan sjajan događaj.

Uostalom, ljudima treba sreća, pogotovo u situaciji kad prevladava pesimizam i apatija jer su u politiku, pravosuđe i ekonomiju odavno izgubili vjeru. Plava pilula je iskra optimizma. Poslužit će svrsi ovaj uspjeh, barem će nakratko izbrisati pesimizam i dati neki novi – istina, privremeni – elan za nastavak dalje i tu je ogromna vrijednost.

Ili možete uzeti crvenu pilulu i s njom izabrati brutalnu istinu realnosti.

Izbor crvene pilule neće pokvariti slavlje ili obezvrijediti uspjeh. To nije poanta niti namjera jer energiju pola milijuna ljudi nitko ne može izbrisati. Ova srebrna medalja će u svakom slučaju ostati dio nacionalnog identiteta, a svakim idućim prvenstvom će se dodavati još slojeva važnosti na nju. Poanta crvene pilule je u prihvaćanju realnosti i činjenici da se ta realnost još uvijek može promijeniti, popraviti na još bolje. Crvena pilula je odgovornost prema ovoj medalji, obavezujući dio ovog uspjeha, bazirana je na tome da nas sve skupa inspirira da idemo dalje. Kad izaberete crvenu pilulu, nema nastavljanja života, ostaje samo planiranje nekih novih uspjeha, nekih novih medalja. Jer crvena pilula je optimizam, elan za napredak, obveza prema boljem sutra. Vjera da se može više.

Što ćete napraviti, to je vaša osobna stvar i sasvim legitimni izbor.

Dalić priznao pogrešku

Ljudima treba sreća. Školovao sam se za socijalnog radnika, ali još na praksi nakon druge godine faksa sam se nagledao toliko dubokih životnih problema i tragičnih sudbina da sam odlučio kako to ne mogu raditi cijeli život. Jednostavno, svaki dan gledate sranja koja se događaju sasvim običnim ljudima i morate živjeti s time.

Ali stvar je u tome što na nekom drugom poslu možda možete dopustiti sebi odvratiti glavu da nešto ne vidite, ali i dalje osjećate da se problemi gomilaju ljudima kraj kojih prolazite svaki dan, koje pozdravljate u liftu i s kojima se susrećete na ulici. Ne možete to izbjeći, prati vas poput nezadrživog smrada kojeg ne želite udahnuti, ali mu ne možete pobjeći. Možda niste svjesni da vidite probleme, ali ne možete izbjeći osjećaj apatije i pesimizma. Ljudi kopaju po smeću, žive od skupljanja boca, cijele obitelji iseljavaju u inozemstvo. I sve da i ne razmišljate intenzivno o tome jer ste zauzeti svojim brigama, podsvjesno osjećate kako pucaju spone oko vas.

Zbog toga običnim ljudima trebaju heroji. Nije to samo patetika, razlog je to zbog kojeg je na doček došao rekordni broj ljudi kojima nije bio problem čekati šest sati. Skupilo se više ljudi nego 1998. kad se osvojila bronca, više ljudi nego kad je Janica donijela svoje medalje, više nego na koncertu Prljavaca, više nego na prosvjedu za Radio 101 i više nego što će ikad skupiti ijedna politička opcija s tko zna kakvom logistikom iza sebe. Razlog je jednostavan — ljudi su došli zbog toga što su danas nada i pozitiva potrebniji nego ikad prije.

Ovaj narod treba heroje koji su se potvrdili na terenu i koji su spremni mijenjati stvari izvan terena

I zbog toga je sasvim u redu uzeti plavu pilulu. Premda je efekt privremen, ova država treba malo odmora od nesposobnih političara, afera i manjka vjere u bolje sutra. Ovo društvo treba trunku mira, a nogomet je toliko moćan da može dati dašak pozitivizma i vjere u bolje sutra.

Ali nemojmo se pretvarati da su obje pilule jednako vrijedne. Recimo, da je Zlatko Dalić uzeo plavu pilulu nakon pripremnog razdoblja, svega ovoga ne bi bilo. Ne bi bilo medalje, ne bi bilo slavlja, ne bi bilo euforije i ne bi bilo ovih par rijetkih dana u kojima možemo zaboraviti da nam je mirovinski sustav pred kolapsom. A mogao je Dalić uzeti baš tu pilulu jer su je mnogi uzimali, jednostavno negirajući probleme u igri koji su bili očiti. Ipak, izbornik se odlučio za nešto drugačiji pristup, odlučio je priznati pogrešku i tražiti napredak.

Kad sustava nema

Od trenutka kad je preuzeo reprezentaciju sve do utakmice s Nigerijom, Dalić je koristio Luku Modrića kao desetku. Koliko je to bila njegova ideja, koliko želja samog igrača, koliko nešto što je išlo po nekoj inerciji — to nije ni toliko bitno. Bitno je da to nije funkcioniralo kako treba. Bilo je dobro u Ukrajini, ali u svakoj sljedećoj utakmici Modrić je igrao debelo ispod onoga što on može. Doduše, čak i s Modrićem kao desetkom Hrvatska bi prošla grupu, nije to bilo loše do te mjere da nismo mogli igrati. Međutim, nije bilo toliko dobro da nas dovede u finale Svjetskog prvenstva i da Modrić osvoji trofej za najboljeg igrača turnira.  Jednostavno, s te pozicije ne bi mogao dominirati kao što je dominirao kad je stao tamo gdje treba biti već godinama s Ivanom Rakitićem uz sebe, koji je tu trebao biti već godinama.

Dobili smo mi bili Senegal i mogao se skrivati iza toga, ali Dalić je uzeo crvenu pilulu i odlučio promijeniti stvari za samo prvenstvo. Riskirao je, jer nije baš najpametnija stvar probati nešto na samom turniru, a ne na utakmicama pripremne faze. Međutim, nije pogodio na sreću. Naučio je na greškama, imao je jasnu ideju ispred sebe.

Poanta te crvene pilule nije da sve pokvari i baci vas u depresiju. Poanta je u optimizmu i konstantnoj promjeni na bolje. Kad popijete tu pilulu vidjet ćete da plana nema, nema strategije razvoja nogometa, nema infrastrukture, nema ulaganja u znanje i trenere, nema ideje kako obuhvatiti što veći broj djece.

To je realnost, brutalna i ne baš ugodna. Ali ispravljiva, pod uvjetom da ste je spremni prihvatiti jer ova srebrna medalja je zlatna prilika da se stvari u hrvatskom nogometu promijene na bolje na molekularnoj razini. Osvojili smo brončanu medalju prije 20 godina, ali na tom temelju nismo uspjeli napraviti smislen sustav u nogometu. Ovaj elitni dio A selekcije je relativno uspješan, ali baza koja nosi sustav je ostala devastirana i nerazvijena.

Doduše, ako sustava nema, onda je mnogo lakše monetizirati djecu izbjeglica i sa siromašnim klincima potpisivati cjeloživotne građanske ugovore kad istovremeno drmaš i savezom i klubom kojem u financiranju obilato pomaže najbogatiji grad. Kad imaš vlast postaviti izbornika omladinskih kategorija reprezentacija i uništiti karijeru klincu koji odbije potpisati ugovor, puno lakše je centralizirati talent. U takvom odnosu snaga, strukturirani sustav ionako samo smeta bogaćenju onih koji vuku konce. Naravno, pričamo samo hipotetski, nije da postoje presude za takve stvari.

Uspjeh koji obvezuje

Hrvatski nogometni savez će za rezultat u Rusiji dobiti 28 milijuna dolara u kešu. Neće sve ići u kasu Saveza, dio će se podijeliti igračima na račun premija, ali na račun ovog uspjeha otvorit će se opcije za unosne sponzorske ugovore i/ili atraktivne prijateljske utakmice. Dakle, para će biti.

Prvo, a zasad i jedino, što se smislilo je usuti taj novac u nacionalni stadion. To viče predsjednik Saveza, to potvrđuje premijer, to nudi gradonačelnik, a ubrzo će se poput jeke raširiti okolo — jer kad kod nas glavešine nešto kažu, uvijek postoji dovoljno analnih alpinista koji će to ponavljati dok ne postane prihvaćeno kao istina.

Prije neki dan postao je viralan video u kojem mali Luka Modrić tjera koze po velebitskim vrletima. E, tom Luki treba pomoći. Ovom Luki koji danas igra za Real Madrid ne treba stadion od stotinjak milijuna eura za pet ili šest utakmica godišnje. Prožvakana je to već priča u kojoj je perverzna ideja graditi stadion koji hrani komplekse manje vrijednosti vrhuške stavljena iznad potrebe ulaganja u temelje koji će obnoviti sam vrh. Po tko zna koji put ganjamo megalomaniju umjesto da razvijamo suštinu. Gradimo Brandley jer nam je veći prioritet gradnja jednog stadiona koji će služiti za šepirenje pred elitama, dok je djeci potrebno stotinjak igrališta za razvoj nogometne baze, tako da svaka županija ima barem jedan stadion s umjetnom travom po FIFA standardima.

Ovaj novac je i više nego dovoljan za sasvim dobar sustav rada, jer imamo prilično malu zemlju. Treba nam sustav koji ce obuhvatiti sve one male Modriće koji danas tjeraju koze u Zatonu Obrovačkom, Kučićima, Jalžabetu ili bilo kojem drugom selu bez da to dijete mora ići u Dinamo, Hajduk, Rijeku ili Osijek kako bi moglo trenirati u prihvatljivim uvjetima. Treba nam program u kojem karijera jednog novog Luke Modrića neće ovisiti o ugovoru s nekim novim Zdravkom Mamićem jer nije svatko sretan kao što je bio sretan Andrej Kramarić kojem je karijeru spasio Matjaž Kek i transfer u Rijeku kad zbog njega nije bilo mjesta u Dinamu.

Na valu euforije u klubove će već idućih dana doći stotine djece. Klinci koji bi možda inače odabrali košarku, rukomet ili taekwondo izabrat će nogomet i ovaj uspjeh je obavezujući prema njima. U jeku rukometne groznice napravljene su velebne dvorane koje će Hrvati otplaćivati još godinama, po principu megalomanije i malograđanskog kompleksa da se pokaže da se ima i da se može. Naravno, te dvorane nisu stvorile nijednog reprezentativca, nijedno dijete ih nije nikad koristilo i sportu nisu donijele ništa. Danas je rukomet na svim razinama u zaostatku za Europom i zemljama koje su nam gledale u leđa, a mi baš odbijamo naučiti lekciju i popiti tu prokletu crvenu pilulu. Nama se sviđa Modrić na desetci jer smo dobili Senegal i umjesto da nam te dvorane posluže kao negativni primjer pijanih milijardera, vođe se razbacuju obećanjima i licitiraju projektima koji su daleko od prioriteta.

Težina šutnje

Međutim, nogomet je moćan alat koji bez problema okupi pola milijuna ljudi, a pozicije moći se nitko neće odreći. Upravo zbog toga, prvi je iz aviona izašao Davor Šuker.

To je isti onaj predsjednik Saveza koji je instalirao Dalićeve prethodnike koji su ove iste srebrne reprezentativce vodili tako da je triput zaredom bio ugrožen plasman na veliko natjecanje, pa su triput smjenjivani pred zadnju utakmicu ili dvije. Dobro, nije ih on instalirao nego je samo marionetski potpisivao što mu je naređeno, ali nema veze. To je onaj isti predsjednik koji je radio Daliću o glavi na američkoj turneji. To je isti onaj predsjednik koji je na sasvim logična pitanja o ponudi za produženje izbornikova ugovora upitao: “Zašto sad pričate o Daliću?”.

Jer, pobogu, čemu razgovarati o izborniku koji je ovo sve omogućio kad je Zlatna kopačka tu.

A onda je zavapio: “Pustite me da se odmorim sedam dana, jedva čekam kod mame na dobar objed i puno se potopiti u moru” — jer naradio se Šuker u rješavanju problema korumpiranih i generalno loših sudaca. Ako pravomoćna presuda u slučaju Željka Širića i Stjepana Djedovića nije dovoljan indikator problema, onda odvrtite snimku finala Kupa u Vinkovcima i pogledajte remek-djelo. Ili se treba potopiti u moru kako bi sprao sa sebe znoj od pokušaja rješavanja činjenice da mu je izvršni direktor osuđen čovjek.

Ali crvena pilula nosi trajni optimizam jer nogomet su i vrijednosti. Zajedništvo, borba, žrtva. Bez toga nema rezultata i bez toga nema dočeka na Trgu. Svi oni ljudi nisu došli pozdraviti medalju kao objekt, nego vrijednosti zajedništva i nade koji taj komad metala obješen na uzicu simbolizira.

U tom kontekstu važni su i sami igrači. Nije puno prošlo od vremena kad je isti onaj Davor Što-me-pitate-o-Daliću-pustite-da-se-odmorim Šuker bio apsolutno neupitni heroj nacije koji je donosio nadu ljudima izmučenim ratom. Sve ovo što se dogodilo kasnije, ništa to neće promijeniti činjenicu koliko je Brend jednom bio genijalan igrač i sinonim za Hrvatsku. Isto tako, ni to da je Modrić na sudu zaboravio kad je debitirao za ovu reprezentaciju neće promijeniti da ju je dovukao do srebra. Međutim, da bi to srebro imalo pravi dugoročni efekt, možda je vrijeme da Modrić kaže kako nam nacionalni stadion ne treba dok ne sredimo infrastrukturu na osnovnoj razini.

To je ona brutalna realnost, mnogi je nisu spremni prihvatiti, ali Modrić više nije dječak koji tjera koze. On je danas najbolji igrač Svjetskog prvenstva, autoritet kojem kukavica koja je pobjegla ne može ništa jer je javnost na njegovoj strani. Nogometni je genijalac, ali ima utjecaja daleko izvan nogometnog terena. Ono što on govori ima težinu, nevjerojatnu moć jer on ispred sebe ima pola milijuna ljudi koji su mu se došli pokloniti, više nego ijedan političar u Hrvatskoj. Ima priliku postati kultni heroj, netko tko je donio nadu kad je te nade bilo sve manje. Ali isto tako i šutnja ima svoju težinu. Neće umanjiti njegovu genijalnost na terenu, ali će ovo sve svesti na tek privremeni elan koji će se potrošiti i uspomenu koju ćemo tu i tamo vaditi iz ladice.

Moć nogometa

I to je moj osobni oproštaj od Svjetskog prvenstva.

Umorio me ovaj naš hrvatski nogomet i sve što se veže uz njega. Ako napišeš da je Hrvatska roknula 48 dugih lopti protiv Danske (a napucala je), naći će se neka seljačina koja će reći kako nisam dovoljno Hrvat. Ako napišeš da je Filip Benković dominantan u skoku i da skuplja 82 posto zračnih duela (a, dobiva), naći će se neki idiot koji će mi objasniti kako nisam dovoljno hajdukovac. A kad god pustite kretenima da nametnu svoj diskurs, posljedice se gomilaju.

Institucionalizirali smo politički šund.

Prihvatili smo kriminal kao način rada.

Čitave regije i navijačke grupe proglašavamo neprijateljskim bez razumijevanja konteksta protiv čega se bore.

Argumentiranu kritiku miješamo s osobnom uvredom i u svemu vidimo malicioznost.

Isključivošću smo uništili svaku kulturu dijaloga.

Živimo od konstantnih podjela koje su više izvan svake pameti i koje se svode na oponiranje drugoj strani bez imalo konstruktivnosti.

I onda kad to živiš svaki dan, a – eto, hvala Bogu – ja živim puno radno vrijeme, onda to malo-pomalo iscrpi energiju i umori čovjeka. Ljudima treba sreća, a hrvatski nogomet je godinama nudio nešto drugo. Ali negdje između one utakmice s Kosovom na Maksimiru kad sam pokisao do kostiju i glavinjanja po Rusiji pojavila se neka nada. Ako hoćete, donio ju je i Dalić time što je priznao svoju grešku i prešao u 4-3-3.

Nisam stavio nijednu sliku na društvene mreže, nisam stavljao statuse, nisam otišao ni na jednu presicu. Nisam se ni protiv Kosova naslikavao; pa, eto, nisam imao potrebu to raditi ni na Svjetskom. Uostalom, ništa se u suštini nije promijenilo. Ali kad ideš na utakmice i promatraš obične ljude oko sebe, što domaće i što strance, shvatiš moć nogometa jer se u jednom trenutku stvari počnu lagano mijenjati same od sebe. Međutim, ne mogu se same od sebe popraviti. I zato za oproštaj imam samo želju da crvena pilula donese optimizam temeljen na programu za one koji ga zbilja trebaju i da se ova srebrna medalja pretvori u zdraviji nogomet u kojem neće prvi izlaziti iz aviona baš onaj koji je najmanje zaslužan.

Bez te suštinske promjene, pola milijuna ljudi se okupilo da na jedan dan dobiju prolaznu iskru optimizma koju će moći pospremiti u ladicu ponosa kako bi imali uspomenu na veliki uspjeh. To je legitimno jer ovaj narod treba utjehu od sranja koja mu se događaju, ali to je onda samo iluzija sigurnosti simulirane realnosti. Umjesto toga, ovaj narod treba heroje koji su se potvrdili na terenu i koji su spremni mijenjati stvari izvan terena. Narod i nogomet trebaju nadu i sve ono što heroji simboliziraju vrijednostima kojima su privukli pola milijuna ljudi na Trg. Samo je nogomet dovoljno moćan da to napravi u ovom pesimizmu i apatiji u koju smo upali.

Iskreno, svi znamo da je to jaaako teško očekivati, ali svako toliko se nađe netko tko izabere crvenu pilulu i tako odluči svojim primjerom promijeniti stvarnost i postati simbol optimizma. I to bi bila najveća pobjeda s ovog prvenstva.

Ne propusti top članke