Kad je sinoć zabio drugi, nije vam preostalo ništa drugo do reći: svaka čast, dečki. Dinamov stožer je izvrsno spremio utakmicu, igrači su izvrsno proveli njegove zamisli i Dinamo je došao na korak od svog čuda. Usto je suparnik djelovao grogirano i vrlo ranjivo. U tom trenutku, mogli ste s punim pravom reći da ova momčad zaslužuje pljesak i duboki naklon, pa što god da se dogodilo do kraja.

Kad je zabio treći, nije vam preostalo ništa drugo nego zinuti u nevjerici.

Vidjevši da mogu ‘igrati’ sa Spursima — barem večeras — dinamovci su se još osokolili. U tom trenutku počela se odmotavati ova nevjerojatna priča

A onda vam je po svoj prilici kroz glavu prošla i misao o kurvinskoj sudbini i ironiji cijele situacije. Te da Dinamo ima ekipu koja je u stanju ne samo stići, nego i preokrenuti dva gola zaostatka protiv ekipe kao što je Tottenham, ostvariti ne samo povijesni uspjeh nego i povijesno kvalitetan nastup u Europi, a sve to bez gledatelja na tribinama i s mračnom atmosferom u klubu i oko njega; s dugogodišnjim gazdom te dojučerašnjim sportskim direktorom i trenerom pred odsluženjem zatvorske kazne; s klubom ogrezlom u kriminalu, u novoj krizi identiteta i s teškim pitanjima s kojima se mora suočiti.

Ali to su stvari o kojima će još biti puno riječi u danima koji dolaze. Ono što se dogodilo večeras već je na samoj sportskoj, natjecateljskoj razini nevjerojatno.

Svi u Dinamu, svi u Tottenhamu, pa valjda i gotovo svi koji su gledali utakmicu znali su da je, zabiju li gosti, ova priča gotova. Na jedan gol Spursa Dinamo je morao zabiti četiri želi li proći, a to je, kako god uzeli, sasvim bajkoviti scenarij. Puno realniji, iako i on na jako dugom štapu, bio je onaj da se pokuša proći bez primljenog gola.

Zato su Zoran Mamić i Damir Krznar, neovisno o tome u kolikom omjeru je koji od njih u tome sudjelovao, u pripremi utakmice morali biti vrlo oprezni. Ako bi Dinamovi igrači jurnuli u napad odlučni da što prije pokušaju sustići prednost iz prve utakmice, time bi, naravno, otvorili prostor za Tottenhamove kontre koje mogu biti jako ubitačne, tim više što momčadi Josea Mourinha više odgovara takav način igre nego strpljivo građenje s loptom u posjedu, na što je praktički bila prisiljena u prvoj utakmici.

I nije se ništa posebno bitno po tom pitanju promijenilo ni za maksimirski ogled, i ovdje se od početka postotak posjeda vrtio oko 65 posto za goste. Dinamo je prvenstveno trebao gledati kako zatvoriti prilaze svom šesnaestercu i zaštiti se od protunapada, a na drugoj strani je morao iskoristiti ono malo šansi što će mu se ukazati.

Sve ovo znao je, dakako, i Mourinho. Njegovi igrači mogli su ući u susret bez velikog pritiska, svjesni da nema potrebe za srljanjem, a da će imati vremena i da isprave neku eventualnu ranu pogrešku. Stoga smo gledali ujednačenu utakmicu s inicijativom na strani Spursa, a (polu)šansama s obje strane. Dinamo je parirao tempom i trkom; Tottenham ionako nije bio baš u najvišoj brzini, nije u sastavu bilo Heung-min Sona, ali se i doimao nešto ranjivijim na kontre nego što je to bio slučaj u prvom susretu, dijelom i zato što je drugog pivota — jedan je bio i ostao Moussa Sissoko — umjesto Tanguya Ndombelea igrao ipak slabiji igrač Harry Winks.

To je postalo još izraženije u drugom poluvremenu kada je Dinamo počeo preuzimati više inicijative. Vidjevši da mogu ‘igrati’ sa Spursima — barem večeras — te da gostujući čuvari ne uspijevaju onako zakočiti Oršića, Brunu Petkovića i Lovru Majera kao što su mogli u prvoj utakmici, dinamovci su se još osokolili. A kad je Oršić zabio jedan od onih svojih, svaki put praktično identičnih genijalnih golova, momentum je definitivno prešao na Dinamovu stranu. U tom trenutku počela se odmotavati ova nevjerojatna priča; Dinamo kao da je iz minute u minutu postajao sve hrabriji i fokusiraniji, a Spursima kao da je kopnjelo samopouzdanje i uvjerenje u superiornost. Izgledali su potrošeno.

Pa je onda pao drugi. Pa su došli produžeci, neki od dinamovaca već su disali na škrge ili šepali, ali Oršić je opet zabio. Zvuči banalno kad se samo tako napiše, ali svaki od tih golova bio je korak od sedam milja.

Na kraju, bilo je “drž’ gaće” dok je Dinamo grčevito branio prednost, a Spursi preskakali igru i jurišali na domaći šesnaesterac i mogli ste se pitati što bi, zapravo, bila veća ironija: da Dinamo stvarno prođe ili da duboko u sudačkoj nadoknadi primi taj jedan gol koji bi ga bacio iz euforije u očaj…

Nije. Stvarno je prošao. Srušio je Tottenham.

Do tih zadnjih par minuta odigrao je gotovo bez pogreške i općenito maksimalno fokusirano u svakom segmentu igre, toliko da je u nekim trenucima to izgledalo pomalo i nerealno. Što se dogodilo sa Spursima u drugoj poluvremenu i zašto Mourinho nije napravio prilagodbe koje bi ga vratile u utakmicu, pitanja su koja nas sad pretjerano ni ne zanimaju.

Ironija često udara onda kad (i gdje) joj se najmanje nadate. Dinamova je momčad ovaj uspjeh večerašnjom predstavom debelo zaslužila, bez obzira na sve oko nje. A to da jednu takvu povijesnu pobjedu vide u ovakvim toksičnim okolnostima nešto je što je klupsko vodstvo možda i zaslužilo, ali navijači — barem oni kojima je ostala ideja onoga što je Dinamo nekad bio i za što se još uvijek vrijedi boriti da opet bude, i čija je radost sad pomućena melankolijom ili gorčinom — baš i nisu.