Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nakon skoro 20 godina, Japan opet ima sumo šampiona. Objašnjavamo što to znači

Kisenosato, čovjek koji bi sumu mogao vratiti status nacionalnog ponosa

Stotine fotografa i kamermana guralo se kako bi ulovili što bolji kadar; kada je debeli nasmiješeni mladić koji je sjedio na podu u sredini male prostorije ispred sebe podigao pagra, ribu koja predstavlja amajliju, bljeskalice su ga gotovo zaslijepile.

Bio je to povijesni trenutak za Japan.

Nakon gotovo dva desetljeća frustracija i čekanja, nakon dvadeset godina dominacije stranih hrvača, zemlja je ponovno dobila domaćeg yokozunu. Velikog majstora sumo hrvanja.

Kisenosato, 178 kilograma težak i 187 centimetara visok 30-godišnjak čije je pravo ime ustvari Yutaka Higawara, za promociju u rang najvećih boraca u povijesti ovog sporta trebao je točno 15 godina profesionalne karijere i sudjelovanje na ukupno 73 turnira najveće razine. Još 2012. dobio je status ozekija, što je drugi majstor po rangu, ali je tek ove godine Kisenosato osvojio svoj prvi veliki turnir. To ga je promoviralo u prvog japanskog yokozunu nakon Wakanohane 1998., odnosno prvog aktivnog nakon sada već daleke 2003. i umirovljenja Takanohane.

No, što ustvari sve ovo znači?

Nazvati sumo hrvanje japanskim nacionalnim sportom bilo bi umanjivanje njegovog značaja. Vještina je to koja se izrodila iz šintoističkih rituala, a smatra se da je stara više od tisuću godina. Sumo turniri prema današnjim pravilima službeno se održavaju još od 1684. godine, a od 1757. sumo hrvanje je organizirano kao profesionalni sport s kategorijama, rekordima i rang listom.

Bio je to doslovno stoljećima najpopularniji sport u Japanu; još devedesetih bio je po popularnosti daleko ispred baseballa i nogometa, a dvorane na gotovo svim turnirima najjače kategorije bile su rasprodane tjednima prije natjecanja. Međutim, uskoro je sumo hrvanje počelo gubiti na popularnosti, ali i važnosti u društvu.

Prije svega, problem je bila činjenica da se mladi Japanci nisu željeli baviti sportom koji zahtijeva strogo kontroliran način života. Tradicija i povijesni rituali i dalje su važan dio sumo hrvanja. Sumo hrvači odgajaju se u tzv. stajama ili klanovima, odnosno klubovima koje mahom vode bivši hrvači. Od prvog dana žive po striktnim pravilima; tradicionalno imaju istu frizuru (sličnu ‘samurajki’) i od njih se očekuje da u javnosti nose tradicionalnu japansku odjeću.

Na nogama su od 5 ujutro, kada započinje trening, a prema tradiciji sumo hrvači ne jedu doručak. Zato je njihov ručak više nego obilan: najčešće se sastoji od chankonabe, svojevrsnog gulaša od različitih vrsta ribe, mesa i povrća, koji se jede s rižom, a zalijeva pivom. Preporučuje sa da pojedu oko pet kilograma hrane po obroku, a nakon kasnog ručka obavezno je spavanje, sve kako bi se što lakše udebljali.

Stranci preuzeli nacionalni ponos

Profesionalni borci na osnovu njihovih rezultata na turnirima podijeljeni su u šest divizija, od kojih je najjača i najvažnija makuuchi. U njoj sudjeluju 42 najbolja borca, a oni se svrstavaju u kvalitativne kategorije zahvaljujući opet svojim rezultatima. Pet je takvih kategorija, a za yokozunu su kriteriji najstroži: borac je to koji mora imati konstantno dobre rezultate na godišnjoj razini, ali i čije ponašanje mora biti simbolizirati način života sumo hrvača. Zato su od 1749. samo 72 hrvača, uključujući Kisenosata, zaslužila titulu yokozune.

Mladi Japanci nisu bili spremni na tako velika odricanja u zamjenu za poneki kilogram viška, par sekundi naguravanja u dohyōu i ogromni pritisak javnosti. Treneri su poznati po svojoj surovosti, a 2009. sumo se našao u središtu skandala kada je jedan od najutjecajnijih vlasnika klana osuđen na šest godina zatvora nakon što je borcima naredio da istuku mladog regruta koji je kasnije preminuo. Nezdrav način ishrane i velike količine alkohola razlog su kratkog životnog vijeka hrvača, koji većinom umiru između 60. i 65. godine života, nerijetko i ranije. Težak udarac za sport bili su i skandali s namještanjima borbi na nižim razinama, ali i klađenje glavnih zvijezda na ostale sportove, odnosno njihovi ispadi u javnosti. Ono što je trebao biti simbol japanske tradicije i načina života pretvorilo se u nacionalnu sramotu.

Svoju priliku u tome vidjeli su stranci.  Prvi veliki strani šampion bio je 273 kilograma teški Konishiki Yasokichi (pravog imena Salevaa Atisano’e) s Havaja. Još 1993. status yokozune dobio je Akebono Taro (pravim imenom Chadwick Haheo Rowan), također s Havaja, koji je postao prvi stranac s ovim zvanjem u sumo hrvanju. Nakon 1998. sport je dobio još petoricu yokozuna, a svih pet su bili stranci; jedan Amerikanac i četvorica Mongolaca.

Vjesnik promjena

Od šest velikih turnira prošle godine samo su dva osvojili Japanci; i to jedina dva od 41 održanog od 2010. do danas. Pored Mongolaca i Havajaca, koji dominiraju sumo hrvanjem, svoju priliku (mjesečne plaće se kreću između 11.000 dolara za borce najmanjeg ranga do 45.000 dolara za yokozune, plus bonusi i prihodi od marketinga i osvojenih turnira) u Japanu su vidjeli i hrvači iz Samoe, Egipta, Gruzije, Kine, Bugarske, te Estonije, koja u Barutu ima i pobjednika turnira u Tokiju 2012.

Status yokozune ne može se izgubiti; od borca se očekuje da ga umirovi kada se više ne može boriti na vrhunskoj razini. No, pritisak javnosti je (bio) ogroman, pa nije bila rijetkost da se yokozune ranga odriču između borbi na turnirima, sve kako ih ne bi pratio status poraženih. Posljednji veliki borac koji se (prisilno) povukao 2010. bio je Mongolac Asashōryū Akinori (pravog imena Dolgorsürengiin Dagvadorj), koji je s 25 pobjeda na makuuchi turnirima dominirao sportom, ali je prvo optužen za namještanje mečeva, a kasnije i za fizički napad na zaposlenika restorana iz kojeg je izbačen u pijanom stanju. Danas je ukupno aktivno četiri yokozune (uključujući Kisenosata), od kojih je najuspješniji Hakuho s 37 trijumfa na makuuchi turnirima.

Kisenosato ima samo jedan, osvojen prošlog tjedna, i već 30 godina na leđima, ali Japanci se nadaju da bi upravo on mogao biti vjesnik velikih promjena u sumo hrvanju i čovjek koji će sportu vratiti status kojeg je imao ranije. Status nacionalnog ponosa.

Ne propusti top članke