U svakom od ureda u kojima je David Moyes bio zadnjih desetak godina, na desnom kutu radnog stola stajala je mala drvena kutija. Obična drvena kutijica izrađena od hrastovine, prelakirana tamnom bojom i velika samo desetak centimetara. Ni po čemu nije bila posebna, osim što je misteriozno stajala na Moyesovu stolu.
Tek nedavno je Moyes otkrio što se u njoj nalazi. Nakon što je Everton u svibnju 2009. izgubio finale FA Cupa od Chelseaja, svi su igrači i stručni stožer dobili srebrene medalje kao nagrade za drugo mjesto. On je svoju uzeo i stavio u drvenu kutiju. Nije izložio medalju jer je izgubio i znao je kako bi to izgledalo kad mu drugi menadžeri dođu na tradicionalni razgovor nakon utakmice. No, bio je ponosan na ono što je napravio; doveo je Everton na Wembley, a putem je izbacio Liverpool, Aston Villu i Manchester United. Everton punih 15 godina nije imao sličan rezultat i to nije bila mala stvar.
Čak je i u tom finalu dobro počelo, Louis Saha je zabio već u prvoj minuti. Problem je bio u tome što je Guus Hiddink tog dana imao Didiera Drogbu i Franka Lamparda. Njih su dvojica bili raspoloženi i na vrhuncu svoje moći, tako da je Chelsea na kraju uzeo pobjedu, a Everton je ostao korak do cilja.
Moyes nije ni otvarao kutijicu. Otkako je 2009. stavio medalju u nju, nije je otvorio sve do kraja 2021. kad ju je pokazao sinu. Zašto ju je onda vukao sa sobom i zašto ju je držao na stolu? Samo iz jednog jedinog razloga: da ga svaki dan podsjeća kako je ponosan na ono što je napravio, ali da bi zlatnu medalju mogao izložiti kao pravi pobjednik.
Postoje različite vrste pobjeda i nisu svi stvoreni za United, City ili Liverpool. Postoje treneri koji svoje pobjede ostvaruju u Evertonu ili West Hamu
I napokon je pobijedio.
Doduše, čim je došao u Manchester United osvojio je Community Shield u utakmici protiv Wigana, ali Konferencijska liga je prvi pravi trofej koji je Moyes osvojio. Tim više što ga je osvojio s West Hamom. Finale u Pragu je za klub bilo prvo europsko finale nakon 47 godina, a Konferencijska liga prvi europski trofej nakon 58 godina i prvi trofej uopće nakon FA Cupa koji je osvojen 1980. A to je bilo prije više od četiri deseteljeća.
Antizvijezda
Sama je utakmica je bila u skladu s onim zaključkom da se samo pobjeda piše. Fiorentina je bila bolji suparnik i veći dio utakmice je kontrolirala događanja. Imala je viši postotak posjeda lopte, više udaraca, više driblinga i više osvojenih duela. Imala je inicijativu i pokušavala je doći do gola, a West Ham se orijentirao na obranu i čuvanje rezultata. Neovisno o tome je li na semaforu bila nula, West Hamovo vodstvo ili ponovo x, Moyesova je momčad ostajala na svojoj polovici i nastavljala se braniti bez neke prevelike ambicije za napadom, bez obzira na to što je West Ham u utakmicu ušao kao favorit.
“Ja pobjeđujem”, rekao je Moyes kad je 2019. drugi put u dvije godine došao u West Ham, a novinari ga suočili s reputacijom gubitnika koja ga prati i koju je u najvećoj mjeri zaradio epizodom u Unitedu. “Zato sam tu. To je ono što ja radim. Ja pobjeđujem”.
Moyes je cijelog svog života bio antizvijezda.
Da, Sir Alex Ferguson ga je izravno izabrao da ga naslijedi na Unitedovoj klupi, ali njegova kvalifikacija za taj posao bio je mandat u Evertonu, gdje je posao odrađivao tiho i marljivo. S njim nije bilo nikakvih incidenata i iza njega je ostajao trag kontinuiteta, ali Moyes nije imao karizmu kakva je potrebna za najveće klubove. Ima karakter, to nije upitno. Do vrha svijeta se — kao, uostalom, i Sir Alex ili Matt Busby, Bill Shankly i Kenny Dalglish — popeo iz radničkog dijela Glasgowa i sa sobom je donio nevjerojatnu radnu etiku koja ga je gurala dalje ondje gdje su drugi stali.
To je podcijenjen dio trenerskog posla. U suštini, treneri na ovaj ili onaj način rade po cijele dane i potrebno je puno posvećenosti da se preživi u tom ritmu. Pitate li trenera iz HNL-a nešto o Unitedu, Barceloni ili Bayernu, velika je vjerojatnost da vam većina njih neće znati odgovoriti. Ne zato što ih ne zanima, nego zato što zaista ne stignu pogledati ništa mimo svog posla i domaće lige. U tom je kontekstu okruženje iz kojeg je Moyes došao veliki kapital na koji se mogao nasloniti. Njemu je rad osnovni instinkt, to mu je upisano u način razmišljanja kao rješenje za sve probleme.
Ali kad čovjek koji je u 25 godina karijere osvojio jedan trofej — usput budi rečeno, dosta nebitan trofej koji mu je svojim uspjehom omogućio njegov prethodnik — priča o sebi kao pobjedniku, to nije više niti smiješno, cijela stvar zvuči groteskno.
Međutim, ono na što se Moyes referirao je način na koji je radio u klubovima u kojima je bio te činjenica da u nogometu ne postoji samo jedan pobjednik jer su trofeji rezervirani za manjinu.
Konferencijska liga nije odskočna daska
Manchester City je ove sezone osvojio Premier ligu. Leicester je ispao, iako je imao puno bolju momčad od rezultata koji je ostvario, Chelsea je odradio sramotno lošu kampanju, Liverpool je počeo loše i propustio je Ligu prvaka, Tottenham je bio katastrofalan, a ni Manchester United nije odradio sjajnu sezonu. Gubitnici postoje, od toga se u nogometu ne može pobjeći. Međutim, nisu svi koji nisu osvojili naslov automatski gubitnici. Brighton je pobjednik, baš kao Brentford ili Newcastle. Na kraju krajeva, i Arsenal je na neki način pobjednik, bez obzira na to što je izgubio naslov.
Moyes je čak devet od 11 punih sezona u Evertonu završio unutar top 10, što je priličan uspjeh za menadžera koji je preuzeo klub na putu za ispadanje iz lige. Svaka od tih sezona bila je pobjednička.
Zato je Moyes nosio onu kutijicu sa sobom.
To je simbolika one kutijice, ali i simbolika samog Moyesa. Pobjede su nešto čemu se treba težiti. To je jedini cilj u sportu i medalju možeš izložiti samo ako si prvi. Međutim, postoje različite vrste pobjeda i nisu svi stvoreni za United, City ili Liverpool. Nemaju talenta, nedostaje im karizme, ne mogu se nametnuti među zvijezdama jer ni sami nisu junaci. Postoje treneri koji svoje pobjede ostvaruju u Evertonu ili West Hamu i, premda su to male pobjede koje je teško izložiti pred drugima, one zaslužuju svoju kutijicu koja će biti tu da podsjeti na uspjeh. Ne nekoga tko dođe u ured, nego onoga tko sjedi iza stola.
Moyes je svoju priliku na vrhu imao i nije ju iskoristio. Čovjek naprosto nema ono što je potrebno za uspjeh u klubu poput Uniteda, pogotovo ako treba uskočiti u Fergusonove cipele.
Neće mu ni ova Konferencijska liga poslužiti kao još jedna odskočna daska. Nije više 2013. i nogomet se itekako promijenio, a Moyes tu promjenu nije baš pratio. Na kraju krajeva, upitno je hoće li mu ovaj trofej uopće garantirati da će započeti iduću sezonu u West Hamu. Ali to je sporedna stvar. U ovom trenutku Moyes može uživati u onome što je u nogometu privilegij rijetkih.
Napokon je pobijedio.
