Krajem ožujka ove godine kolumbijske su vlasti uhitile 40-godišnjeg Jhona Viáfaru, bivšeg kolumbijskog reprezentativca, pod optužbom za krijumčarenje droge. Radi se o 2,5 tone kokaina koje je u posljednje tri godine njegova mreža od petero ljudi prevozila polupodmornicama i gliserima do Srednje Amerike, gdje bi robu preuzimao kartel Sinaloa, trenutno najjača svjetska skupina koja se bavi krijumčarenjem droge s bazom u Meksiku, koji je posljednjih godina preuzeo primat od Kolumbijaca. Viáfara je navodno koordinirao cijelom operacijom isporuke i trenutno čeka izručenje u SAD, na čije je tržište roba stizala.
Ne znam koliko se vas sjeća, ali Viáfara je član one ‘nevidljive’ kolumbijske generacije koja je u 2000-ima propustila tri Svjetska prvenstva; mnogi to crno razdoblje dovode u direktnu vezu s raspadom tzv. ‘narkonogometa’, kad su u 1980-ima i 1990-ima vođe kartela Cali i Medelinskog svojim novcem preplavili domaće klubove, a onda svoj utjecaj proširili i na reprezentaciju. Bio je to mačji kašalj za ljude koji su bili država u državi i koji su Kolumbiju učinili tzv. ‘narkodemokracijom’.
Nemali broj igrača — ne onih poput Viáfare, koji je ponešto ušićario u Premier ligi i La Ligi, već onih koji su igrali u nešto skromnijem domaćem prvenstvu, okrenuo se nakon karijere narkomiljeu; što iz egzistencijalnih pobuda, a što i iz onih ‘što-sa-sobom-nakon-karijere’ razloga. Uostalom, reprezentacija je crème de la crème skupina i nije rijedak slučaj da ona baš i nije pretjerano realna slika onoga što se zbiva na nižim razinama. Baš zbog toga ‘letargiju’ Viáfarine generacije ne treba isključivo povezivati sa sporim procesom ozdravljenja tamošnjeg nogometa; isto tako, pojavu nove i jake generacije početkom ovog desetljeća ne treba olako povezivati s konačnim padom narkonogometa.
Kad se liga počela čistiti od prljavog novca, u jednom trenutku je čak 14 od 18 klubova bilo na rubu bankrota
Uostalom, tko kaže da je narkonogomet u Kolumbiji uopće mrtav?
Da bi nesretni Viáfara prokrijumčario 2,5 tona kokaina, ipak je trebao nešto veću mrežu od petero ljudi — naime, oni su povezani s organizacijom Los Urabeños koja je među najmoćnijim trgovcima drogom u Kolumbiji, a nastala je iz paramilitarne skupine AUC (Autodefensas Unidas de Colombia).
Inače, takve skupine su, uz gerilske, još jedan u nizu faktora koji su pridonosili nestabilnosti kolumbijskog društva, podijeljenog po svim linijama: osim rasnih i etničkih razlika, tu su liberali i konzervativci, ultralijevi i ultradesni, pristaše centralizma i federalizma te, naposljetku, bogati i siromašni. U tom je smislu značajan sporazum vlasti s FARC-om, marksističkom gerilom, ostvaren 2016., ali tek prvi u nizu koraka ka uspostavljanju mira i zakona na cijelom teritoriju, nešto što Kolumbija pokušava gotovo cijelo razdoblje svoje dvostoljetne neovisnosti.
Generacije bosova
Pošto je, nakon raspuštanja AUC-a negdje 2005., integracija takvih tipova bila prilično neuspješna, većina njih vratila se onome što je već radila u ‘prethodnoj firmi’ — osim klanjem, bavili su se i krijumčarenjem droge, a nastali Los Urabeños značili su i dolazak treće generacije kolumbijskih narkotrafikanata. Jasno, njihovi očevi ili djedovi stasali su krajem 1970-ih i činili su prvu generaciju čiji je najprepoznatljiviji lik, dakako, zloglasni krvolok Pablo Escobar. S obzirom na to kako je ta generacija skončala, izvučene su neke pouke pa su današnje kartelaške organizacije opsegom i ljudstvom brojčano manje, dobrim dijelom zato da ne privlače toliko pozornosti središnje vlasti, a onda i Washingtona. Narkoscena nije više toliko centralizirana, a iz istog razloga pokušava proizvoditi manje nasilja.
Drugim riječima, poželjno je biti što diskretniji.
Takva linija razmišljanja povlači i to da se nogometni klubovi danas koriste samo za pranje novca, tj. isključivo iz racionalnih, ekonomskih pobuda. Jasno, i Escobar i drugi narkobosovi uvidjeli su tu računicu, ali kroz vlasništvo nad klubovima, koje je bilo javna tajna, bildali su vlastiti imidž i stjecali naklonost javnosti, dobrim dijelom siromašnih slojeva. Uostalom, tko se usudi reći da El Patrón nije obožavao nogomet?
U tu treću generaciju narkotrafikanata spada i La Oficina de Envigado, skupina koja je nakon Escobarova pada postupno preuzela trgovinu na području Medellina, a čini se i prala novac kroz FC Envigado, kolumbijskog prvoligaša poznatog po uzgoju igrača kakvi su James Rodríguez, Fredy Guarín i Juan Fernando Quintero. Klub je 1989. osnovao Gustavo Adolfo Upegui López, inače bivši Escobarov saveznik i tip koji je 2006. mučen i ubijen u obračunu klanova. Posljednjih godina većinski dioničar bio je njegov sin, Juan Pablo Upegui, koji je 2014. zajedno s klubom dospio na tzv. Clintonovu listu, listu pojedinaca i grupa s kojima američki građani ili tvrtke ne smiju surađivati.
Pogađate — Juan Pablo je ‘surađivao’ s La Oficinom koja je godinama prala novac kroz klub. Koji mjesec kasnije, kolumbijske vlasti su pokrenule preliminarnu istragu protiv Envigada, ali i protiv još sedam kolumbijskih klubova, od čega četiri prvoligaša i tri drugoligaša. Priča je, međutim, stala na tome, lako moguće zbog koruptivnih radnji. Ako ništa drugo, Kolumbijci se mogu tiješiti kako se uglavnom radilo o manjim klubovima, a treba istaknuti i kako je prošle godine FC Envigado skinut s Clintonove liste, nakon odlaska Juana Pabla iz kluba.
Zlatno razdoblje narkonogometa
Za Independiente Santa Fe iz Bogote, prvog osvajača naslova prvaka Kolumbije i s još osam pehara u vitrinama ne može se reći da je klub manjeg renomea. Potkraj 2010. pokrenuta je istraga protiv vlasnika ‘u sjeni’, Julia Alberta Lozana, posljednjeg narkobosa koji je nagomilao moć poput onih iz prve generacije. Lozano je klupske dionice pokupovao preko obitelji i prijatelja početkom 2000-ih, kad je klub grcao u dugovima. Radi se o vođi kartela El Dorado, koji je prema procjenama američkih istražitelja od 2005. do 2010. u SAD i Europu prokrijumčario 960 tona kokaina.
Čim je počela istraga, počele su padati i glave — nakon razgovora s istražnim tijelima ustrijeljen je revizor kluba, osoba koja je nekada bila Escobarov partner. Nagađa se kako je Lozano u više klubova oprao više stotina milijuna dolara, ali Kolumbija ga vjerojatno nikada neće privesti pravdi — trenutno šeće slobodan SAD-om; za slučaj krijumčenja propjevao je valjda o svemu i svačemu te odradio neuobičajeno malih šest godina zatvora. Još su tri kluba u tom razdoblju istraživana zbog pranja novca, ali nije jasno o komu je bila riječ.
Kad pričamo o kolumbijskom klupskom nogometu, vjerojatno nećemo pogriješiti ako kažemo da je razdoblje narkonogometa izrodilo ono što se danas smatra povijesno važnim ili velikim klubovima. Braća Rodriguez Orejuela, vođe kartela Cali, bili su vlasnici Américe de Cali, kluba koji je u 1980-ima osvojio pet uzastopnih naslova prvaka te izgubio tri finala Cope Libertadores. Do njihova dolaska klub nije imao gotovo nikakvih uspjeha.
Kako izvan terena, pa tako i na terenu, njihovi smrtni neprijatelji bili su iz Medellina — Escobar je obilato ulagao u Atlético Nacional, a nešto i u gradskog rivala, Deportivo Independiente. Atlético je pod njegovim ravnanjem postao prvi kolumbijski klub koji je osvojio južnoameričku Ligu prvaka, 1989., a zanimljivo je što su u njemu, za razliku od drugih klubova koji su dovodili renomirane strance, smjeli igrati samo Kolumbijci.
I u druge se klubove slijevao narkonovac i bilo je to zlatno razdoblje kolumbijskog nogometa. Velik dio te talentirane generacije — Escobarov prijatelj René Higuita, čupavi mađioničar Carlos Valderrama i, recimo, Faustino Asprilla, koji je dašak kolumbijskog nasilja donio i u Maksimir kad je izlaktario Darija Šimića — stasao je na nogometnim igralištima koje je u sirotinjskim kvartovima podigao Escobar.
Nevidljivi voze Toyotu
Isto je bilo i s njegovim prezimenjakom, nesretnim Andrésom Escobarom, koji je skončao nekoliko mjeseci nakon Pabla, zbog onog autogola kojim je de facto izbacio Kolumbiju sa SP-a 1994. Iako su igrači uoči te utakmice sa SAD-om dobivali prijetnje, treba reći kako njegovo ubojstvo nije bilo naručeno, već ga treba staviti u ondašnji kontekst — došlo je kao posljedica kaosa koji je nastao Escobarovim ubojstvom, odnosno u procesu raspada Medelinskog kartela, kad su novi krvoloci htjeli popuniti nastali vakuum. Godinu kasnije u SAD su izručena i braća Rodriguez-Orejuela, kad je i América de Cali došla na Clinotovu listu.
Klub je s liste skinut 2013., iste godine kad se vratio u prvu ligu, iz koje je ispao dvije godine ranije; u periodu nakon raspada kartela Cali América je zapala u financijske probleme. Slična sudbina zadesila je cijelu ligu kad se počela čistiti od prljavog novca, pa je u jednom trenutku čak 14 od 18 klubova bilo na rubu bankrota. Nije više bilo renomiranih stranaca, domaći igrači uglavnom su rano odlazili, publika se gotovo pa prepolovila, huliganski ispadi nastavili su se istom žestinom i liga je znatno oslabila. Velik dio narkonovca tada je uistinu otišao iz nogometa, ali čini se da se, nakon konsolidacije narkotrafikanata, vratio na mala vrata.
Jedna od rijetkih pozitivnih priča bio je baš Nacional – postao je najtrofejniji klub u novom stoljeću, što je bilo uvjetovano financijskom stabilnošću koju mu nudi vlasnik, tj. konzorcij Organización Ardila Lülle, koji u Kolumbiji zapošljava preko 40.000 ljudi. Jasno, bolja ekonomska situacija u zemlji jedan je od preduvjeta da se narkonovac zadrži izvan nogometa, iako je, nakon 50 godina sofisticiranog pranja novca i njegova ulaganja u razne grane kolumbijske ekonomije jako teško odrediti što je uopće čisti novac. Korak u toj borbi jest i tzv. Nogometni zakon iz 2011., koji stavlja naglasak na financijsku transparentnost i porijeklo novca te je donesen kao reakcija na slučaj Lozano-Santa Fe.
U posljednjih godinu-dvije proizvodnja kokaina u Kolumbiji je dosegla rekordne razine, ali ona polako klizi iz ruku Los Urabeñosa i La Oficine. Drugim riječima, u Kolumbiji nastaje nova, četvrta generacija narkotrafikanata — tzv. ‘Nevidljivi’. To su tipovi koji još više potiru nasilje, shvaćajući koliko je loše za posao; žele zapasti u još veću anonimnost — žive u otmjenim stanovima umjesto u palačama, izgledaju kao obični biznismeni i ne razmeću se blještavom odjećom, voze Toyotu umjesto Ferrarija, nikada ne dolaze u doticaj s kokainom niti mašu s pištoljima.
Nova je to opasnost za društvo koje proganjaju duhovi prošlosti, pa tako i za kolumbijski nogomet. Jer, kako je to rekao jedan izravni sudionik onog paklenog povijesnog perioda narkonogometa, kolumbijski izbornik Francisco Maturana: “Trgovina drogom je poput hobotnice — dodiruje sve.”
