Da je pričekao samo još pet dana s objavom svog umirovljenja, Xavier ‘Xavi’ García bi svoje najbitnije objave vezane uz hrvatsku karijeru svrstao u točno pet godina razmaka. Toliko je, naime, prošlo od 18. srpnja 2016., kada je u urede Hrvatskog vaterpolskog saveza stiglo FINA-ino odobrenje za realizaciju posljednjeg koraka na putu Xavijeva pridruživanja hrvatskoj reprezentaciji, nakon što je 15 godina već nastupao za Španjolsku. Ne samo to, već je s njom i osvajao broncu i srebro na Svjetskom prvenstvu, kao i srebro 2006. na Europskom prvenstvu. No, problemi s tadašnjim španjolskim izbornikom Gabrielom Hernándezom bili su već neko vrijeme uznapredovali, a sve je kulminiralo kad se García vratio u krug reprezentacije početkom 2015., samo da bi se i konačno oprostio kada mu Hernández nije uručio poziv za SP u Barceloni.
Tu je krenula ta priča koja, istina, staje u ‘samo’ pet godina, ali u pet strašno sadržajnih godina tijekom kojih je postavio višestruke standarde i značajno utjecao na hrvatski vaterpolo.
Jasno, Garcia je znao što te 2016. dobiva kada je i formalno registriran kao hrvatski reprezentativac. Uostalom, već je tog ljeta 2016. osvojio srebrnu olimpijsku medalju, nadmašivši tako svih pet odličja osvojenih s matičnom mu reprezentacijom, i upravo je to i tražio. Ali, Xavi nije nekakav plaćenik, niti je kome nezasluženo ukrao mjesto; i njega je Hrvatska trebala koliko i on nju.
Izbornik Ivica Tucak se dugo prije tih Olimpijskih igara u Rio de Janeiru pomalo i mučio s dugoročnim izborom na desnoj strani. Kombiniralo se s Anđelom Šetkom i, ponajviše, Antoniom Petkovićem, koji je na prethodnim velikim natjecanjima — pa i u tom Riju — držao tu stranu. No, kada je jednom kliknuo s ekipom, ponajviše s Marom Jokovićem, dvojbe više nije bilo: Hrvatska je dobila rješenje na desnoj strani za barem nekoliko godina, odnosno, prevedeno u najbitniju jedinicu vremena, barem na jedan olimpijski ciklus.
U Dubrovniku je s vremenom postao i kapetan, vođa koji predvodi i neke nove generacije, kao da je i on svoj prvi kraul zaplivao baš ondje
Isto tako je odmah postalo prirodno vidjeti Xavija u hrvatskoj kapici, unatoč toliko dugom stažu pod onom španjolskom.
U Rijeku i Primorje je stigao još 2010., te je ondje ostavio dubok trag, osvojivši tri naslova prvaka Jadranske lige, kao i dva naslova hrvatskog prvaka. U Rijeci mu se rodila i najmlađa kćer Dara, a u tih pet godina provedenih na Kantridi Xavi je svojim igrama i rezultatima i prvi put potencirao pomisli da bi ga se možda i moglo privoljeti na promjenu zastave pod kojom nastupa, pogotovo kada je u međuvremenu i stekao uvjete za dobivanje hrvatskog državljanstva.
Inteligentni dizajn
Ali ipak, iako će on uvijek isticati Rijeku kao sjajan period tijekom kojeg se i zaljubio u Hrvatsku, uvijek mi se činilo da mu je isto tako sasvim prirodan bio prebačaj u Jug, odnosno u Dubrovnik te iste 2016. Možda i jer sve te uvale, od Banje, Bellevuea, Buže pa do legendarne Danče i podsjećaju na one koje se nalaze pred šetnicama u rodnoj mu Barceloni. No, naravno, najviše zato jer je u Jugu zaokružio riznicu klupskih trofeja osvajanjem, između ostalih silnih trofeja, i Ligu prvaka.
U Dubrovniku je s vremenom postao i kapetan, vođa koji predvodi i neke nove generacije s pokličem “svim srcem za Juga”, kao da je i on svoj prvi kraul zaplivao baš ondje.
I tu se priča opet vraća na ideju nečega što je ‘prirodno’ ili ne u kontekstu naturaliziranja, a to je suludo. Hrvatski vaterpolo, kao i nekolicina drugih momčadskih sportova, ima istovremeno ogromni pritisak rezultata, kao i razmjerno značajnih problema u uspostavi pravog razvojnog sustava, kojim bi osigurao i to da ne mora nužno Xavija sada na kraju priče mijenjati potpisivanjem još jednog izvanserijskog svjetskog ljevaka, Konstantina Harkova.
No, uspješnom Garcijinom integracijom u domaći vaterpolo, a onda i u reprezentaciju, zajedno sa svim uspjesima koje je donio njoj i našim klubovima, postavljeni su standardi koji mogu pomoći i u razvoju talenata iz vlastitog pogona. Ne samo kroz njegovu karizmu, liderstvo i glad za trofejima, već i kroz unikatni igrački pristup i stil. U kulturi, pa i sportu koji su uvijek više cijenili realizatore, Xavi García nam je na najneposredniji mogući način pokazao s kojom se gracioznošću, dosta netipičnom za vaterpolo, može tražiti opcija za odigravanje savršenog dodavanja. Dao je Hrvatskoj inteligentni dizajn, dodavši njenoj igri element koji ju je povezao na drugačiji način od dotadašnjeg.
A onda na scenu stupaju Maro i ostatak ekipe.
Xavi u svojoj oproštajnoj poruci nije dao nedvosmislen odgovor oko toga što mu je idući plan, a čak djeluje kao i da nije sasvim siguran hoće li ostati u sportu. Bila bi šteta da ne ostane, baš s obzirom na to da bi sve ovo navedeno on sam najbolje prenosio na neke buduće generacije.
Doduše, nije da to već nije i napravio: njegova druga kćer, 10-godišnja Elsa, već nastupa za najmlađe selekcije hrvatske ženske reprezentacije, i baš navodi svog tatu kao svog najvećeg idola. S razlogom, jer je on jedan od istinskih idola ovog sporta kod nas, neovisno o tome što je u Hrvatsku stigao kao formirana španjolska zvijezda, a koja će sad još jedan posljednji put ići s reprezentacijom na olimpijski turnir, u pohodu na najviša dostignuća.
Nakon finalnog susreta protiv Srbije i podjele medalja u Riju, njegovih prvih Olimpijskih igara kao hrvatskog reprezentativca, Xavi je onako diskretno prišao izborniku Tucku i, s medaljom u ruci, zahvalio mu se na, kako je tada rekao, “pruženoj prilici”. Sada je red da se mi još jednom iskreno zahvalimo njemu.
