Što duže živite u Hrvatskoj, sve više počinjete shvaćati da nemali broj ljudi jednostavno ne radi svoj posao onako kako bi ga trebalo raditi. Neodgovorni su i nesavjesni, aljkavi i površni, često nemaju dobre socijalne vještine i ne srame se još biti i bezobrazni, a iz svega slijedi i da su nekompetentni za posao kojim se bave. OK, nije da smo otkrili toplu vodu, ali kad takvo što počnete osjećati na vlastitoj koži, kroz određene situacije u svakodnevici, onda je to nešto što vas počne ljutiti i srditi. Nešto što u vama stvara frustraciju; onu vrst frustracije zbog koje je, vjerujem, nemali broj ljudi otišao iz Hrvatske.
Jest, da, dosta Hrvata imaju te ‘poslove iz snova’, a čini se da je jedan takav i onaj izbornice hrvatske ženske teniske reprezentacije.
Sve što trebate biti je veliko igračko ime i to je manje-više to. Nije to, naravno, samo tako u tenisu; u mnogim je sportovima veliko igračko iskustvo, često u kombinaciji sa savitljivošću kičme, sasvim dovoljno da bi netko došao na poziciju koja se u suštini puno razlikuje od onoga što ste radili u prošlosti. Doduše, ima i drugačijih, potpuno apsurdnih primjera…
Također, kad malo razmislite, nije ni takav problem što je krajem 2011. za izbornicu imenovana Iva Majoli, iako se to dogodilo u nekim čudnim okolnostima, kad se već očekivalo da će to biti Jelena Kostanić Tošić. Majoli je bila stvarno velika tenisačica i ovako na prvu nije bilo nelogično što je došla na poziciju na koju je došla. Uostalom, za biti izbornik ili kapetan reprezentacije nije potrebno takoreći štrebersko tenisko znanje, već su ponekad bitnije dobre socijalne vještine, iako u analitičkom smislu određeni kriteriji ipak moraju biti zadovoljeni.
Što će se dogoditi ako se Hrvatska konačno ne plasira u razred više, hoće li možda gospođa Majoli postati mačka s 10 života?
Bilo kako bilo, puno veći problem je što je Iva Majoli i dalje na istoj poziciji. Unatoč tome što s jednom vrlo dobrom generacijom, možda i najboljom u mladoj povijesti Hrvatske, nije napravila apsolutno nikakav pomak od te 2012. Unatoč tome što je i, reći će neki ljudi bliski reprezentaciji, neodgovorna i nesavjesna te aljkava i površna, a na kraju krajeva, očito i nekompetentna za posao kojim se bavi.
Hrvatska i dalje tavori u trećem razredu svjetskog tenisa u koji je upala u travnju 2008., kad je izbornik još uvijek bio Goran Prpić. Nije to tada bilo toliko čudno jer se taman događala smjena generacija: Karolina Šprem prestala je igrati za reprezentaciju još koju godinu prije, Kostanić se oprostila od tenisa 2010., a Petra Martić te pogotovo Ajla Tomljanović još nisu bile etablirane tenisačice. Potonja će u potrazi za boljim uvjetima na kraju zaigrati za Australiju, Martić je predvodila reprezentaciju 2012., na prvom turniru prvog razreda tzv. Euroafričke zone, a Majoli u ulozi izbornice.
Devet pokušaja, devet neuspjeha
Taj se turnir obično igrao početkom veljače, bili biste smješteni u jednu od skupina, a pobjednici grupne faze jednim bi međusobnim ogledom razigravali za ulazak u drugi razred svjetskog reprezentativnog tenisa. Te 2012. Hrvatska je završila treća u skupini s Luksemburgom, Poljskom i Rumunjskom; potonje dvije reprezentacije imale su sasvim pristojne sastave, jer su prvospomenutu predvodile sestre Agnieszka i Urszula Radwańska, dok je Rumunjska imala nekoliko top 100 igračica, između ostalih i Simonu Halep koja je taman počela grabiti ka vrhu.
Još je, inače, te godine debitirala Donna Vekić, a godinu kasnije je to učinila i Ana Konjuh, dvije djevojke za koje je javnost olako mislila da će kad-tad osvojiti Grand Slam ili što već; slična je sada priča s Petrom Marčinko, iako ona u nekim segmentima djeluje mrvicu fokusiranije od Vekić i Konjuh.
Bilo kako bilo, Hrvatska je 2013. izgubila u tom playoffu od Poljske. Iduće godine pobijedila je Luksemburg, pa izgubila od Nizozemske i Belgije, ali onda izgubila i Martić, koja je tada odigrala svoj posljednji meč za reprezentaciju. Službeno se radilo o tome da si nije htjela dodatno opterećivati kalendar, u čemu je zasigurno bilo nešto istine. Iduće godine je Hrvatska ispala u playoffu od Srbije, dok je 2016. bila druga u skupini s Turskom, Izraelom i Estonijom; 2017. je ispala u playoffu od Velike Britanije, dok je godinu kasnije bila drugi u grupi sa Slovenijom, Švedskom i Mađarskom. Prije tri godine je opet bila druga u grupi s Gruzijom, Turskom i Srbijom, a 2020. isto ponovila u grupi s Ukrajinom i Bugarskom.
Devet puta je Hrvatska pokušala izaći iz trećeg razreda svjetskog tenisa, i to s možda najboljom generacijom koju je imala. Devet puta nije uspjela. I svejedno je Iva Majoli i dalje izbornica. Čini se to kao stvarno lijep posao, nema što.
Kad biste upitali Majoli kako to da je Hrvatska devet puta podbacila, vjerojatno biste dobili sljedeće odgovore.
Kao prvo, ponekad nam je falio svega jedan, dva ili tri poena za plasman u takozvanu Svjetsku skupinu 2; potom bi spomenula da su se događali otkazi i da nisu bili svi na okupu, a vjerojatno bi dodala i to da je put do plasmana u viši razred poprilično težak. I nema što, ima istine u svemu tome, jedini je problem taj što su se sve reprezentacije susretale s istim problemima, s time da većina njih iz našeg razreda nema tako dobru generaciju. Također, netko će reći i da Martić od reprezentacije vjerojatno nije odustala samo iz tog jednog navedenog razloga, već i zato što je osjetila onu frustraciju s početka teksta.
Nova mobilizacija
Jer, iako je u Podcast Inkubatoru o sebi stvorila jednu lijepu sliku, čini se da je Majoli jedna od onih koji svoj posao ne obavljaju onako kako bi to trebalo činiti, pa netko bi mogao pomisliti i da je naprosto nekompetentna; barem bi se tako dalo zaključiti po postignutom u zadnjih 10 godina. Netko će reći i da je neodgovorna i nesavjesna, te aljkava i površna; da se događalo da ne zna osnovne informacije o suparnicama, pa katkad ni o nekim vlastitim igračicama. Netko će reći da se znalo događati i da joj igračice ukazuju na to tko bi trebao igrati parove jer bi ona sama donijela potpuno pogrešnu odluku; netko će reći i da se događalo da se ne pojavi na treningu jer je navodno boli glava…
Netko će reći i da puno tog u reprezentaciji drži Juraj Dusparić, čovjek koji je inače izbornik ženske juniorske reprezentacije. Ali dobro, navodno se u zadnje vrijeme počela malo više interesirati za cijelu tu priču, pa će sada valjda sve biti dobro…
Naravno, nije takav problem Majoli koliko ljudi koji je još uvijek nisu smijenili. Nekada četvrta igračica na svijetu postala je izbornica još za vrijeme prošle garniture u Hrvatskom teniskom savezu koji je u međuvremenu preuzela Nikolina Babić. Postoje određene pozitivne promjene koje su se dogodile s njezinim dolaskom — kao, na primjer, sve veći broj domaćih profesionalnih turnira koje kao suorganizator pomaže i HTS — ali slučaj Majoli govori da u Savezu nisu u stanju raskrstiti s iznimno štetnom praksom njegovanja odnosa koji očito nisu zasnovani na profesionalnim kriterijima.
Postoji i taj dio priče da je posljednjih godina glavna igračica i najutjecajnija Vekić jako dobra prijateljica s Majoli, pa je onda porazno i to da HTS-ova čelnica ne može lupiti šakom o stol i dati do znanja kakva je hijerarhija. Također, proteklih godina ženska reprezentacija jednostavno nije bila prioritet u Savezu, djelomično i zato što prize money u Fed Cupu nije bio osobito atraktivan, što se u zadnje vrijeme mijenja; prošle godine za nastup u grupnoj fazi sada Billie Jean King Cupa savezi su dobili 200.000 dolara, što za HTS nije mali novac.
Dijelom se valjda i zato sada dogodila svojevrsna mobilizacija.
Hrvatska će sutra započeti još jedan turnir u Euroafričkoj zoni, 10. pod izborničkom palicom Majoli. Suparnici u grupi ovaj su put Švedska, Austrija, Slovenija, Bugarska i Gruzija; pobjednik grupe opet ide u razigravanje s pobjednikom druge grupe. Spomenuli smo mobilizaciju jer se u reprezentaciju vraća Martić, a tu su još i Konjuh i Vekić, te Marčinko i Tara Würth. Bit će stvarno zanimljivo vidjeti što će se dogoditi ako se Hrvatska konačno ne plasira u razred više; hoće li možda gospođa Majoli postati mačka s 10 života?
Što se tiče autora ovog teksta, ne sumnjam kako su već neki prosječno pomaknuti hrvatski umovi zaključili da sve ovo piše jedan maliciozni i tendenciozni, iskompleksirani i frustrirani, debeli i nepokretni novinar koji nikad nije držao reket u rukama — ima valjda i takvih, možda ne baš točno takvih, ali ima ih — te obični idiot koji riga negativu onda kad nam je potrebno najveće moguće zajedništvo. Nije, dakle, problem u onima koji postavljaju i drže na pozicijama osobe koje svoj posao ne rade onako kako bi ga trebali raditi, već u nama, sitnim novinarskim dušama koje ne mogu, a da o tome ne pišu. I ljudi zapravo ne odlaze iz Hrvatske dijelom i zato što su frustrirani društvom u kojem ima previše preplaćenih i nesposobnih, već zacijelo zbog medija koji stvaraju jednu potpuno lažnu i nerealnu sliku o Hrvatskoj i tim njenim Hrvatinama.
Na kraju krajeva, da su jedan, dva ili tri poena otišla na stranu naših cura, ovaj tekst zacijelo ne bi ni postojao i apsolutno sve bi bilo u redu.
