Ta tijekom našeg razgovora povremeno pristuna autoironija, kroz koju se zapravo provlači samokritika iliti svijest o vlastitim nedostacima, upravo je ono što je Butinu učinilo većim i boljim vratarom nego što je to možda ‘trebao’ biti. Nemojmo zaboraviti, čovjek je do svojih 26 tek nešto sitno iskusio prvoligaški nogomet, samo da bi se etablirao na europskoj sceni, neko vrijeme bio prvi vratar reprezentacije, a da nije bilo ozljede zadnje lože koji mjesec prije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006., vjerojatno bi i ondje bio prvi izbor.

S Butinom, danas šefom vratarske akademije u Dinamu, sjedim u predvorju restorana na ulazu u Svetice; ne objedujemo, već uz Cedevitu i zeleni čaj u rano kišno jutro pričamo — ne toliko o Dinamu, koliko o njemu i njegovu preživljavanju s vlastitim nedostacima, nekadašnjoj i današnjoj ulozi vratara i još koječemu. Tomo je i dalje u pristojnoj fizičkoj formi, jedino je malo osijedio, a ako vam kažem da smo u gotovo sat i pol razgovora prikupili toliko materijala da vam se srce para što nešto ipak morate ‘izrezati’, možete pretpostaviti da se radi o zahvalnom sugovorniku. Možda su vratari stvarno mislioci…

“Vjerujem da čovjek mora znati gdje mu je mjesto. U klubu koji bi primao 15 udaraca po utakmici sigurno ne bih dobro prošao”

Već svjestan toga da nas vjerojatno neće iznevjeriti, a ipak pomalo idiotski i naivno, želeći ga impresionirati prvim pitanjem, pričam mu o egzistencijalnim i inim problemima koji prate vratara. Zašto bi, pobogu, netko htio biti mazohist, mučenik i izopćenik — iliti vratar?

“Pa gle, dok si klinac, dobar je osjećaj kad ti nešto spašavaš”, otkriva tu fiksaciju na superheroja. “Znaš, u svojoj glavi si misliš — sad sam ih ja spasio, nekaj si obranio”, veli pa se ipak spušta na zemlju. “Ili, možeš imati situaciju da je netko prije u obitelji bio vratar”, referira se na svog oca koji nije branio na vrhunskoj razini, a s kojim je nakon njegova posla odlazio na igralište.

“Nogometaš si, a ne igraš”

Upravo u želji da mu što prije istražimo psihu i pronađemo slabu točku, a dok je još ‘nezagrijan’, opet se pravimo (pre)pametni i citiramo Amadea Carizza, legendarnog vratara River Platea i argentinske reprezentacije, koji je iznio onu uvriježenu tezu — sjeća li se i on više golova koje je primio nego svojih obrana?

“Kužim to”, veli flegmatično, pa nastavlja. “Ali gle, kao mlađi sam se stalno družio sa starijim kolegama i došao sam do zaključka da se ne treba previše osvrtati na prošlost. Recimo, ja ti uopće nemam dresove ni s europskih, ni sa svjetskih prvenstava, ni iz Lige prvaka… U mojoj kući nećeš vidjeti neke suvenire ili fotografije, nema medalja od osvojenih prvenstava”, priča. “Znaš ono, nacugaš se pa kreneš – joj, kad smo mi igrali i te fore… Nikad nisam htio biti taj. Bivši nogometaš koji živi u prošlosti. Okej, taj period života je bio fora, ali ja iz njega ne vučem nikakve traume. Radije se sjetim ljudi s kojima sam igrao, naših druženja… A od tekmi, možda njih pet koje negdje ozbiljno vrtim.”

Dakle, nije u psihološkom smislu imao slabu točku?

“Ne”, kaže odmah. “U vratarskom smislu svakako da sam imao takvih, loših točaka, ali to nije ostavljalo traga na meni. Dapače, mislim da sam puno više napravio nego što sam po nekim svojim karakteristikama trebao”, kaže bez trunke zadrške. “I po zdravstvenom statusu. Ja sam cijelu karijeru igrao poluozlijeđen. Imao sam ozbiljnu ozljedu ramena koju sam vukao cijelo vrijeme i vjerojatno mi je psihološka stabilnost omogućila da postanem to što sam postao.”

Tomo je svojedobno u jednoj jedinoj rečenici sažeo bit egzistencijalnog problema s kojima se susreću i vratari koji su drugi izbor: “nogometaš si, a ne igraš nogomet, to mi je glupo”. Zapravo, od 1992., kad je kadroviran u Dinamove seniore, bio je treći vratar, iza Miralema Ibrahimovića, te će se u idućim sezonama smucati po trećim i drugim ligama — tri je od ukupno pet sezona proveo u Samoboru, a po jednu u Karlovcu i Slaven Belupu.

“Vjerujem da je odlazak djece na posudbu strašno bitan”, započinje sporo, još uvijek slažući misli. “Klinci to danas ne žele, ali na taj način možeš saznati jel’ jesi il’ nisi, mičeš se iz zone komfora. A ti dođeš, ono, siguran ugovor i lovica u Maksimiru ili gdje već, pa možda malo bi, pa ne bi… Ali u tim manjim sredinama naučiš cijeniti manje, što ti u konačnici daje više. Tak’ je meni bilo u Samoboru, gdje sam igrao s puno starijim dečkima kojima je taj bonus od 20 ili 30 njemačkih maraka za pobjedu značio jako puno. Tako da tu stječeš iskustvo koje ne možeš kupiti ni istrenirati i igraš za bodove… Jer sve ovo prije u Maksimiru, gdje nisi po pet sezona izgubio utakmicu, to je dječački nogomet. A pojavljuje se i respekt prema starijima te naučiš cijeniti novac”, zaključuje.

“Nisam znao drugačije”

Kotrljamo se i do onoga što nas ponajviše zanima — otkud potječe samokritika, podosta rijetka u profesionalaca?

“Gle, ponovit ću ono što stalno ponavljam”, počinje. “Ja sam prestao u 37., a naučio sam braniti s 40”, veli pa ga ubrzo prekidam i pitam što to konretno znači: “Stvari koje nisam znao za vrijeme karijere, naučio sam poslije. Nekad si bio reaktivni vratar koji brani samo gol, a danas braniš i prostor i sudjeluješ u igri. Tako da mi je danas puno lakše biti samokritičan. Možda bih prije 10 godina govorio drugačije.”

Jedno od mojih prvih sjećanja na Butinu, a što dovoljno govori o prirodi vratarskog posla, gol je koji mu je na Maksimiru iz slobodnjaka zabio Miki Rapaić, kad su ga cijele tribine stale proklinjati.

“Strašno sam volio primiti gol iz daljine”, produbljuje svoj ionako duboki glas. “Ali gle, nisam koristio dobru tehniku kretanja na golu, sve sam pokušavao riješiti iz jednog iskoraka i to jednostavno nije bilo dovoljno”, priča o nečemu što se kristalno jasno može primijetiti baš na snimci Rapaićeva gola. “Da, bio sam eksplozivan pa sam puno toga mogao riješit iz jednog koraka, mogao sam puno toga pokriti. Zato sam bio dobar jedan-na-jedan i u penalima”, kaže pa ističe da je zbog manjkavog kretanja — spominje da nije koristio prekoračnu tehniku — imao problema i s centaršutovima, dodajući usput i da se nije krivo pozicionirao. “Nisam znao drugačije. Ali igrajući za klubove koji su se uvijek borili za prvaka, možeš to sakriti jer nema puno udaraca. U klubu koji bi primao 15 udaraca po utakmici sigurno ne bih dobro prošao.”

Dakle, Club Brugge i Olympiakos bile su pomno odabrane destinacije?

“Vjerujem da čovjek mora znati gdje mu je mjesto”, veli odmjereno. “Teško je to nekad. Dobiješ bolju ponudu, ozbiljna lova je u pitanju, veći klub i veća liga, i ti odabereš drugu opciju”, priča kako je umjesto Evertona odabrao Olympiakos, gdje na koncu zbog ozljede gotovo uopće nije branio.

“Međutim, Everton u tom trenutku — borba oko 10. mjesta, svaka utakmica puno udaraca, Premier liga, užasno brza igra… Njihov šef skautske službe i trener vratara nekoliko su puta dolazili po mene u Brugge, ali gle… Rekao sam si kako ne vjerujem da sam toliko dobar da bih samo tako branio u Engleskoj.” Everton je tada, nakon umirovljenja Nigela Martyna, tragao za prvim vratarom, pa je moguće da bi Butina odmah bio bačen u vatru, a što se kosilo i s principom da je uvijek inzistirao na godini prilagodbe, to jest da ne bude odmah starter. “Tako da mi je bilo puno konformnije otići u Olympiakos gdje imaš dva, tri šuta po utakmici, kao i ovdje. A i život i klima su bolji”, kaže sasvim otvoreno.

Kad Neuer preskoči preponu

Jedna od najvećih utakmica njegove karijere odigrala se na Westfalenu, kad je Club Brugge nakon jedanaesteraca izbacio Borussiu Dortmund te izborio Ligu prvaka; ne pričamo o njoj, ali ona u neku ruku oslikava njegovu karijeru: kiksao je na početku utakmice, a kasnije u raspucavanju obranio dva jedanaesteca, prvi poprilično spektakularno. Kiks koji je napravio u suštini je plod toga što je imao problema u igri nogom

“Lijevom nogom nisam mogao puknut loptu vjerojatno pol metra”, ponovno se sprda. “Mi to nismo nikad radili, nikad”, objašnjava da kao zagići i limači, za razliku od danas, golmani nisu skidali rukavice i radili isto što i ostatak ekipe, odnosno učili igrati nogom. “Ti si kao dijete uvijek bio tamo negdje sa strane, sasvim sam.”

Pa dobro, zar stvarno niste nikad radili centaršute s grupom igrača, pitam ga.

“Gle, samo razmisli kak’ izgleda infrastruktura u Hrvatskoj”, počinje uživljeno pa gestikulira prema ulici. “Pogle, pada kiša… Prije 10 godina umjetna trava gotovo da nije postojala. Znači, izađeš van i dobiješ frclek nekakvog terena. Kaj trener golmana može?! Ne smije ispred gola da još više ne potrga travu, ostatak ekipe je na jednom dijelu terena, još ako budu tri, četiri generacije na terenu… Pa pogledaj koliko Hajduk i Rijeka imaju pomoćnih igrališta. Mi tu u Dinamu sa šest, sedam muku mučimo. I sad si zamisli — kak’ izgleda distribucija u treću zonu, kad trebaš nabit loptu 60-70 metara? Otkud ćeš dignut centaršut kad ti treba širina od 50–60 metara? Ti taj prostor nemaš”, priča u jednom dahu.

“Pa ja sam cijeli svoj život u Maksimiru proveo iza gola na Hitrec-Kacijanu. Doslovno se smucaš iza gola. Tak da, kak’ si mogao vježbat centaršut osim da ti trener golmana hiti loptu u zrak rukom… Naravno, nije da nismo nikad radili, ali sigurno je to bilo neadekvatno i nedovoljno da bih mogao bit specijalist u tome.”

Sve ono što on nije imao, danas pokušava pružiti mlađima, pa nekako uspijeva pojednostaviti priču o strukturi koju je implemetirao u rad akademije.

“Nema više spajanja elemenata snage i vratarskih stvari kao što se radilo nekad — preskoči preponu pa se baci”, priča odriješito. “Pod A, kad budem vidio da Manuel Neuer na utakmici preskače preponu pa brani penal, onda ćemo to i mi radit. Pod B, na taj način mi nemamo kontrolu kvalitete izvedbe. Kondicija i snaga se rade puno prije treninga u izoliranim uvjetima i onog trenutka kad dođu na teren vratari moraju što više raditi s momčadi, što je apsolutno najvažniji dio”, kaže, pokušavajući sažeti nešto o čemu bi mogao pričati cijeli dan.

“Najgora stvar koju trener vratara može napraviti je da želi da netko izgleda kao što je on izgledao. To sam često puta čuo — tak’ sam ja volio i te fore. To ne bi smjela biti analiza nečega, djeca zaslužuju bolje od toga”, priča.

Evolucija, ne revolucija

Okej, kako je zapravo naučio braniti s 40?

“Imao sam sreću da me HNS poslao na jedan seminar kad je UEFA radila pilot projekt u Dublinu za edukaciju mentora trenera vratara”, kaže za projekt koji vodi legenda Celtica i Irske, Packie Bonner. Na seminaru je bilo 100-injak trenera i drugih nogometnih djelatnika iz 20-ak saveza, a pokušavao se osmisliti program za mentore koji bi, pak, trebali osmisliti programe na nacionalnoj razini; tako ga je Frans Hoek, ponajveći autoritet u svijetu trenera vratara, Nizozemac koji je radio s Edwinom van der Sarom, Victorom Valdésom, Davidom de Geom i mnogim drugima, trećeg dana pozvao na pozornicu.

“Ja sam tad shvatio da ja nemam pojma”, kaže gromko. “I da je sve to što sam izgovarao bilo simpa i slatko, na tečnom engleskom, osim što mi je Hoek došao i rekao: ‘ovo je sve dobro, ali to je samo tvoje iskustvo’. Mislim da sam se čak i zacrvenio koliko mi je bilo neugodno. Tad sam shvatio da sve ono što sam prošao u karijeri može biti bitno samo ako se educiraš, pa na to nadogradiš iskustvo. Jer iskustvo uopće nije dovoljno.”

U Hrvatskoj, međutim, i dalje veći broj ljudi preferira individualni rad, baš zato jer znaju samo za to. Koliko se osjeća svojevrsni sukob novih i starih struja?

“Ja sam za evoluciju, a ne za revoluciju”, odgovara diplomatski. “Ako uspiješ svoju ideju negdje postupno implementirati, to je veliki uspjeh. Najgore je biti isključiv jer sigurno nećeš uspjeti”, kaže, a što se fino nadovezuje na ono da ga je, kako je istaknuo u Nogometnom podcastu, većoj toleranciji naučila arapska kultura. Tomo je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima proveo šest godina te u Al Nasru postao šef vratarske struke. “Sigurno da sam u jednom dijelu svog karaktera postao bolji”, veli, aludirajući da su, za nas uobičajene emotivne reakcije, apsolutno neprihvatljive.

Pivica s dečkima

Lagano se kotrljamo prema kraju, a ne možemo odoljeti da ga ne pitamo kako je postao opsjednut likovnom umjetnošću, a onda i vlasnik galerije.

“Prije su nogometaši imali širi krug ljudi s kojima su se družili”, počinje. “I onda odeš kao klinac na kavu sa starijim igračima i tamo su se znali zateći doktori, kulturnjaci… Kroz to se otvore i drugi interesi — recimo, ljudi vole otić u kazalište, pa postaneš dio toga”, kaže, pa spominje i da su se majka i njezin dio obitelji uvijek interesirali ili bavili umjetnošću te da slobodno vrijeme nije rezervirano za nogomet. Uostalom, i sam se sjećam da sam ga kao klinac znao viđati u Gavelli.

“To je nešto što mi je sigurno pomoglo u karijeri, taj krug prijatelja”, misli na Tomicu Židaka, Predraga Vušovića i ostale ‘hahare’ iz Frankopanske. “Jer ti nikad nisi vidio paparazze u Gavelli. I kad bi se ostalo nakon neke utakmice duže, sutradan nisi završio u novinama, ne.”

Tako se Edo Mujčin skrivao u opskurnim birtijama, Tomo u Gavelli, a Silvio Marić i ostali ‘balavci’ visjeli su u Saloonu i Bestu, a onda i po novinama. Naravno, općepoznato je i da su Tomu navijači voljeli, pa i osmislili znamo svi koju pjesmicu, valjda baš zato što je s njima gajio neposredni odnos, tj. na Sveticama znao maznuti pivicu s dečkima iz kvarta. Dok ipak možda mrvicu sjetno priča da mu je žao što se to izgubilo, vraćamo se za kraj na onu ozljedu ramena.

“Vjerojatno u današnje doba ne bih nikad otišao iz Dinama”, veli, misleći na to da onomad liječnički pregledi nisu bili tako rigorozni. “Danas bi kroz analizu ramena netko vidio da je to velika rupa i da je ta luksacija nešto što se može događati često”, misli na iščašenje ramena. Ono mu je tijekom karijere ‘ispadalo’ nekoliko puta, uspio je to nekako krpati, sve do trenutka kad se ponovilo u Olympiakosu.

“Onda su mi prvi put napravili magnetsku, pozvali me sa strane i rekli — gle, mi uopće ne kužimo kak’ si ti cijelu svoju karijeru s tim igrao i ne možemo reći treneru da može računati na tebe”, priča i dodaje da nije htio s 30 i nešto na operaciju. Umjesto toga, računao je do kraja karijere još malo se pokrpati. “To je invaliditet, ali igraš, prepokrivaš”, priča hladno. “Mislim, u desnu stranu se bacaš lijevom rukom i imaš pet najboljih obrana u životu kontra rukom… I svi misle da je to spektakularno, a ti se samo skrivaš jer ne možeš napravit vanjsku rotaciju ramena”, priča. “Jednostavno pronađeš način kak’ ćeš preživjet i opstat tak dugo.”