Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Navijački pogled: Hvala Vam na svemu, Matjaž. Odlazite kao gospodin, naš Sir Kek

Minimalno što zaslužuje jest da se tribina na Kantridi nazove po njemu

Danas, 6. listopada 2018. dogodilo se nešto što su svi navijači HNK Rijeke potajno priželjkivali, ali su se istovremeno toga bojali. Nisam nogometni stručnjak niti pokušavam biti, ali ovo je moj iskreni osjećaj kao navijača kluba s Kvarnera.

Bio sam na putu pa nisam mogao gledati Rijekinu utakmicu s Goricom, a iskreno nisam se ni veselio pretjerano toj utakmici s obzirom na zadnja Rijekina izdanja. U grupi za dopisivanje sa dvojicom prijatelja, vjerna navijača, dobivao sam izvještaje. Jedan već mjesecima druka za odlazak Matjaža Keka, ja istoga rukama i nogama branim, a treći sudionik grupe staloženo čeka da se prašina smiri pa zauzima stavove. Taj poslijednji je i onaj kojeg svako navijačko društvo ima, onaj koji ima prvu insajdersku informaciju. Zadnjih tjedana sam čak i ja, tvrdi sljedbenik Kekova lika i djela, popustio u borbi s ovim prvim prijateljem-kritičarom, ali nekako sam mislio da je ipak Kek zaštićen nekakvim nadnaravnim zakonom.

Kad je naš insajderski čovjek javio “gotovo je, Kek odlazi”, pomislio sam: “U, jebote, pa ovo se stvarno događa”. Pazi što želiš da ti se ne ostvari…

Prije pet i pol godina Rijeka je nakon Elvisa Scorije birala novog trenera. Među tadašnjim kadidatima je bio i div iz Žminja, meni nekako drag Igor Pamić; kad sam čuo da su se Srećko Juričić i Damir Mišković odlučili za tog Slovenca, nekako sam bio razočaran. Međutim gospodin Kek me je osvojio već s prvih nekoliko press konferencija, pa sam tako putujući po turnirima uvijek s nestrpljenjem čekao da na Facebook profilu kluba izađe sažetak presice i upijao svaku njegovu riječ.

Moj trener Marko Toić i ja smo uvijek u Keku nalazili inspiraciju za nadolazeće turnire i izazove. Ja sam dijete Kantride; odrastao sam na buri i kiši gdje nas je znalo biti 50-ak na tribini kad se borilo za ostanak u ligi, pjevalo “vratite nam našu Rijeku, zbog ove nam suze teku” i slične doskočice. Zbog gospodina Keka su na stadion došle horde ljudi, pa čak i nama mrski trend-navijači koji nikad nisu bili zaraženi nogometnim virusom, ali su i nastale neke nove generacije klinaca pa je sada nezamislivo da dijete koje je rođeno u okolici grada navija za ikoga drugog osim za Rijeku.

Zbog njega je svaki navijač plakao kad je Korado Vujnović urlikao “Rijeka je u Europa Ligi” dok su Ivan Močinić i društvo razbijali Stuttgart, zbog njega je svaki istinski navijač plakao u lipnju 2017. kad je napokon stugla prva titula. I svi smo bili u nevjerici, bojali se da će nas, eto, svakog trena netko uštipnuti i reći nam da naslov nije naš i da će se ponoviti 1999. Zbog šjora Keka sam doživio nešto što nisam mislio da ću u tri života doživjeti, a to je da me roditelji zagrebačke djece traže da im nabavim Rijekin dres. Sve takve i njima slične uspomene su nešto što niti jedan istinski navijač neće zaboraviti dok je živ.

Odrastalo sam čekajući tu prvu titulu kao ozebli sunce.

Kao takav, tolerirao sam mnoge mane koje je dio navijača stavljao pred čovjeka koji je ispisao zlatne stranice klupske povijesti. Mogao sam prijeći i preko toga što Kek nikada nije volio rotirati sastav, mogao sam zažmiriti i na činjenicu da mu se igrači rasprodaju dan prije najbitnije utakmice ikad (zadnje pretkolo Lige Prvaka), mogao sam prožvakati to što u sastavu nema nijednog domaćeg klinca i što nam mladi igrači igraju po posudbama dok neki stoperi upitne kvalitete rade pogreške koje se ne vide ni na kadetskim utakmicama, pa na kraju krajeva i da gledamo taj već toliko prožvakani i predvidljivi 4-2-3-1.

Slažem se da je perverzija bila gledati Marka Vešovića i Stefana Ristovskog kako overlappingom i underlappingom doktoriraju po desnoj strani, da je bio gušt pratiti dijagonale Filipa Bradarića, da se nismo zatresli nijednom kad je Josip Elez primio loptu u noge, ali Kek je i nakon njihovih odlazaka tvrdoglavo tražio njih u igračima koji to naprosto nisu mogli biti. Igrala Rijeka protiv Milana ili protiv Rudeša uvijek se sve svodilo na više-manje iste uigrane mehanizme. S druge strane, da nije tako tvrdoglav vjerojatno bismo još uvijek čekali tu prvu titulu i frustrirani kisnuli na istočnoj tribini umjetnog stadiončića bez duše iznad riječke zaobilaznice.

Bila je čast biti u prilici svakodnevno učiti od njega, pa je tako meni najdraža utakmica bila protiv Rudeša u kupu u kojoj je Rijeka jedva na penale izbacila tadašnjeg drugoligaša, a kasnije osvojila kup i zaokružila prvu dvostruku krunu u klupskoj povijesti. Na toj sam utakmici sjedio u prvom redu iznad riječke klupe i s apsolutnom pozornošću slušao svaku njegovu riječ i pratio svaki njegov pokret.

Kako živjeti život nakon Keka?

Bio je to prvo što mi je palo na pamet kad sam shvatio da Kek definitivno odlazi. Kao žena koja se s 18 udala za muškarca svog života, rodila mu djecu, cijeli život posvetila domu i kuhinji i bila u braku godinama s njim i sad ju je preko noći ostavio. Što nas sad čeka? Tko može stati u njegove cipele? Slijede li duge hladne zime i borba za sredinu ili, nedajbože, dno ljestvice? Nekako sve to bez njega ostaje kao upitnik koji visi u zraku i nitko ga nema muda spustiti na zemlju i ponuditi konkretan i smislen — ponavljam, konkretan i smislen — odgovor.

Minimalno što ovaj čovjek zaslužuje jest da se tribina nazove po njemu, i to na jedinom pravom Rijekinu stadionu — Kantridi. Kad sam vidio snimku na kojoj Armada moli Keka da ne ide, i na kojoj ljudi viču “neka oni idu ća”, misleći na Miškovića i igrače, po stoti sam put shvatio zašto je lijepo biti Rijekin navijač i zašto je Rijeka najbolje od svega.

Gospodine Matjaž, hvala Vam na svemu što ste nam pružili, Vi ćete uvijek biti legenda našeg kluba. Odlazite kao gospodin, i za mene ćete uvijek biti trenerski uzor, naš Sir Kek.

Ne propusti top članke