Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

NBA iskustvo u kolijevci nogometa

Skoknuo sam do Londona pogledati Nuggetse i Pacerse – i ostao u šoku

Zadnja izmjena: 14. siječnja 2017. Profimedia

Obožavam sport generalno. Gotovo bez iznimke, svaku njegovu granu na gotovo svakoj razini; volim se baviti sportom, ali to s obavezama i slobodnim vremenom koje mi je na raspolaganju na kraju radim najmanje. Zato volim gledati sport i čitati o sportu, volim pričati – ok, raspravljati – o sportu, računalne igrice koje igram isključivo su sportske tematike, a supruga bi vjerojatno dobacila, ne nužno u pozitivnom tonu, i da se oblačim sportski.

I dobro je zato da živim u vremenu u kojemu je sport u gotovo neograničenim količinama dostupan na jedan klik ili nekoliko trenutaka s daljinskim upravljačem; uz malo strpljenja sasvim sigurno ćete naći nešto u čemu, zavaljeni u fotelju, možete uživati.

Europskim zaljubljenicima u američki sport nije nimalo lako.

Oni su natjerani da žive u potpuno drugoj dimenziji, svojevrsnom jet-lagu koji nikada ne završava. Aktivno praćenje američkih sportova ustvari je luksuz koji imaju rijetki; oni koji su u stanju zamijeniti noć za dan, uskladiti poslovne i obiteljske obaveze sa svojom strašću, i biti spremni na veliku žrtvu. I malo spavanja.

I opet, nešto će uvijek nedostajati. Ako ste ikada bili na nekom – bilo kojem – sportskom događaju, znate da se ipak nikakvo televizijsko iskustvo ne može usporediti s onim što doživite na tribinama. I zaista nije važno o kojem sportu je riječ, nije važno ni na kojoj je razini; biti na licu mjesta, s ljudima koji jednako vole i uživaju u igri i nadmetanju, uvijek će ponuditi više nego spektakl pokretnih slika u digitalnoj tehnologiji visoke razlučivosti. Ili kako se već to zove. Nešto za što su Europljani koji pasionirano prate američki sport, a takvi se broje u desetinama milijuna, zakinuti.

Možda je zato prizor u četvrtak navečer izgledao potpuno nadrealno.

Pripremite se na drugačije, očekujete nešto novo. No, nakon što iz po običaju pretrpanog tubea konačno izađete pred londonsku O2 Arenu, osjećaj je doslovce kao da ste promijenili kontinent. Pogotovo ako ste u Londonu nekad bili zbog nogometa, oko kojega se, u sportskom smislu, ovdje sve vrti. Dočeka vas ista gužva, dobro organizirani kaos, ali potpuno drugačija atmosfera.

Već sedmu godinu u Londonu

Najveća je razlika, ako govorimo o stvarnim ljubiteljima igre, osjećaj pripadnosti. Naravno da su turisti i neutralni promatrači stalna pojava u europskim momčadskim sportovima, ali kada se podvuče crta, ljudi su na tribinama između ostalog i zbog osjećaja pripadnosti lokalnoj zajednici, nasljedstvu, tradiciji; na kraju krajeva i bojama i amblemima klubova.

NBA u Londonu potpuno je drugačija slika: i ovdje su ljudi koji osjećaju pripadnost zajednici, ali ona je mnogo šira i obuhvaća svakog tko voli igru. Nakon 20-ak minuta potrage za mojim ulazom, već sam usput pobrojao dresove Lakersa, Knicska, Warriorsa, Cavsa, Celticsa, nekoliko talijanskih i američkih klubova; nakon sat vremena nije bilo apsolutno nijedne NBA momčadi koja nije bila zastupljena na tribinama O2 Arene. Inače, igrali su Nuggetsi i Pacersi.

“NBA već sedam godina dolazi u London”, objašnjava Adam Silver, komesar NBA lige na press konferenciji prije utakmice. “Iako smo svjesni da je za nas ovo jako malo tržište. Košarka i NBA u Velikoj Britaniji rastu, ali ne mogu se porediti sa popularnošću koju imamo u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Hrvatskoj ili Srbiji. Ali dolazimo ovdje iz jednostavnog razloga jer je London centar Europe, multikulturalan grad koji može privući najviše ljudi i ovdje svima NBA može biti lako dostupna”.

Prvi je put američka profesionalna košarka prešla ocean u rujnu 1978., kada su Washington Bulletsi zaigrali protiv Maccabija, a ekspanzija na europsko tržište uključivala je kasnije brojne predsezonske utakmice u Izraelu, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, čak i Sovjetskom savezu. Utakmice regularne sezone još 1990. su se igrale u Japanu, kasnije i Mexico Cityu, a u Europu su stigle 2011., upravo preko Londona.

Događanja oko vas gotovo da vam i ne dopuštaju da se fokusirate na košarku. Uostalom, na nju ovdje ne misli gotovo nitko, čak i igrači djeluju nezainteresirano

U NBA-u su svjesni važnosti europskog tržišta, ali i činjenice da će gladni europski navijači prihvatiti bilo što, čak i ono što bismo u smislu kvalitete nazvali drugom ligom. Prije svega, jasno je da se nijedan ozbiljniji klub, koji ima velike ambicije, bez obzira na marketinške i poslovne mogućnosti neće tako lako odreći domaće utakmice. Zato su u Europi – ili u ostatku svijeta – većinom domaćini ekipe za koje se pretpostavlja da će biti u donjem dijelu lige, u najboljem slučaju u borbi za play-off.

Na parket gledaju samo rijetki izuzeci

Dakako, putovanje u Europu uzima i nekoliko slobodnih dana. NBA igrači prošlog su tjedna u Londonu glumili lutke u izlogu koji se vozao gradom i promovirao ligu. Odradili su po dva treninga i pokušali se prilagoditi vremenskoj razlici, ali većina je svoje vrijeme provodila na raznim eventima i marketinškim akcijama. Denver Nuggetsima ove sezone usto ionako ne ide previše dobro, pa ih u domaćim utakmicama prati tek poluprazna dvorana; Jusuf Nurkić objasnio je kako je londonska utakmica ustvari tek jedna od par kojih su ove sezone odigrali sa rasprodanim ulaznicama, ostale su bile u gostima protiv najboljih ekipa lige.

Dakle, nije nikakva tajna da je, barem na ovoj mini-turneji po Europi, sport potpuno sporedni faktor.

Ustvari, londonska se utakmica najlakše može usporediti sa velikom modnom revijom ili dodjelom nekih filmskih nagrada. Nije da sam bio na previše takvih događanja, ali tako ih zamišljam: crveni tepih prije utakmice okupio je mnogo više novinara nego press konferencija Nikole Jokića i Paula Georgea poslije, čitava se priča vrti oko glamura i gotovo nitko nije pretjerano zainteresiran za ono što se događa na parketu. Uostalom, novinarska tribina postavljena je tako da gotovo ni ne vidite teren; konstrukcija koša zaklanja i koš na suprotnoj strani, pa čak ni tamo, silom prilika, nitko ne gleda na parket.

Očekivani show prije podbacivanja nastavlja se i nakon što utakmica počne. Košarka se u tih par sati pretvori u samo jednu od atrakcija ogromnog cirkusa. Dvije maskote zabavljaju se animirajući publiku potpuno nevezano za događanja na terenu, navijačice trčkaraju oko terena i dijele navijačima promotivni materijal, a najveću pozornost gledatelja izazvalo je pojavljivanje nogometaša Arsenala, Chelseaja, Tottenhama i nekoliko rap zvijezda na velikom ekranu.

Nije lijepo kada Alexis Sanchez na košarkaškoj utakmici dobije veće ovacije nego Isaiah Thomas ili Dikembe Mutombo. Ali pola dvorane je tu da bi bilo viđeno, druga polovica da bi gledala njih; u teren gledaju samo rijetki izuzeci.

Za dolar više

Ustvari, prava priča ovog putujućeg cirkusa – koju nam NBA, nažalost, nije dopustio ispričati – bila bi o svim tim popratnim ljudima. Kako je, pobogu, putovati 12 sati, a onda skakati još šest u kostimu Rockya? Kakav je osjećaj trenirati dnevno napornije od igrača koji zarađuju milijune da biste otplesali nekoliko minuta na drugom kraju svijeta? Kakav je njihov život iza scene, što rade, kakve su im plaće, kako žive, jesu li sanjali o tome da u životu jednog dana budu cheerleaderi Denver Nuggetsa, s trampolina preskaču suca i zakucavaju?

Da, na sve to stignete pomisliti u tih nekoliko sati jer događanja oko vas gotovo da vam i ne dopuštaju da se fokusirate na košarku. Uostalom, na nju ovdje ne misli gotovo nitko, čak i velika većina igrača djeluje nezainteresirano i odrađuje samo još jednu noć u nizu. Za njih je ovo čista borba za dolar više; svatko igra neku svoju utakmicu i nije pretjerano involviran u momčad.

I opet, apsolutno ništa se ne može mjeriti sa atmosferom sporta uživo. Međutim, NBA je američki proizvod, sport koji je prilagođen drugačijem mentalitetu. Najbolja je to košarka na svijetu – čak i u ovakvoj utakmici primjetna je nevjerojatna razlika u kvaliteti u odnosu na Europu – ali upravo zato ako tražite malo više od puke zabave, cirkuske predstave i selfija sa poluzvijezdama, ako od NBA tražite ono što bi trebala biti i što u principu jest – a to je vrhunska košarka – onda zaobiđite iskustvo NBA Europe i uživajte u nesanici.

Ne propusti top članke