Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ne okreći se, sine

Mladi Kluivert, Chiesa i Simeone idu stopama svojih slavnih očeva

Zadnja izmjena: 6. rujna 2018.

Mnogi su poznati očevi u sportu nekako po inerciji usmjeravali svoju djecu da krenu njihovim stopama, računajući da su njihovo znanje, status i logistika idealna kombinacija za oblikovanje nekakvih novih, možda i boljih, verzija sebe samih. S više savjeta dolazi manje pogrešaka u koracima koji su možda neke od njih usporavali u vlastitim karijerama, a stabilna financijska situacija — pogotovo ako govorimo o nogometu — podrazumijeva i to da se njihova djeca ne moraju suočavati s egzistencijalnim problemima tako što će riskirati status obitelji ako im nogometna karijera ne pođe po planu.

Nekada te priče samo postanu uzaludno forsiranje, pa onda dobijemo primjere Jordija Cruijffa — sina velikog Johana, koji je realno uvijek bio ograničen nogometaš i koji bez očeve figure iznad sebe vjerojatno nikada ne bi ni približno mogao doći u priliku zaigrati za Barcelonu, Manchester United i nizozemsku reprezentaciju. Tu je dobar primjer i Zinedine Zidane, koji je svu četvoricu sinova ugurao u selekcije Real Madrida, makar je očito da više-manje niti jedan od njih nema talent potreban za uspjeh na toj razini.

No, postoje i itekako pozitivniji slučajevi.

Patricku Kluivertu bila je 21 kada je 1997. napustio Ajax, s kojim je osvojio sve što se osvojiti moglo. Krenuo je put Milana, koji je u to doba bio nekako provjereni izbor za talentirane nizozemske ofenzivce, ali je ta priča neslavno završila. Kluivert je pokupio stvari i sa San Sira otišao nakon samo 27 nastupa i šest golova u Serie A, da bi se pridružio Barceloni u kojoj je vratio karijeru na pravi put. U toj je svojoj priči danas prepoznao i onu svog sina Justina, 19-godišnjaka koji je ovog ljeta također Ajax zamijenio Italijom, makar se on odlučio za Romu.

“Osobno sam mu rekao kako je možda bolje ostati još jednu godinu u Ajaxu”, rekao je Kluivert senior kada je postalo izvjesno da mu sin dobiva mnoge lukrativne ponude. “Njemu je 19 godina i donosi vlastite odluke. Kao otac, moram stajati iza odluka koje on sam donese”.

Kluivertu je stari uzor

Justin je za prvu momčad Ajaxa debitirao sa 17, nakon što se kao talentirani krilni napadač probijao kroz mladu ekipu, za koju je nastupio već sa 16. Naravno, činjenica da je sin klupske ikone priskrbila mu je odmah svjetla reflektora, ali od samih početaka je Justin pokušavao predočiti da očev utjecaj iskorištava tek kako bi učio na njegovim pogreškama.

“Otac je to sve proživio iz prve ruke”, pričao je Kluivert junior. “Naravno da učim iz njegovih pogrešaka. Ali naravno da učim i iz svojih, jer je to također dio mog razvoja.”

Možda je upravo radi toga i tako lako prelomio mimo očevog savjeta otići nakon tek nešto više od 50 nastupa za Ajax, tijekom kojih je upisao 13 golova i dodao im 10 asistencija. Svoj prvi gol za ekipu postigao je točno dan nakon 10. godišnjice očeva posljednjeg gola u karijeri, a i pošlo mu je za rukom zabiti hat-trick u Ajaxovu dresu, što Patrick — kojeg  Justin često navodi kao uzor, uz Cristiana Ronalda — nikada nije uspio. S klubom međutim, za razliku od oca, nije osvojio ništa. U rubrici ‘dostignuća’ uz Ajax stoji samo preklanjsko izgubljeno finale Europske lige protiv Manchester Uniteda.

Ne znamo koji je Patrickov stav po pitanju angažmana zloglasnog agenta Mina Raiole, ali je Justin nakon određene pljuvačine s klubom i međusobnog optuživanja oko pohlepe ishodio prijelaz u Romu vrijedan nešto manje od 18 milijuna eura. Dio je to velike Monchijeve ovoljetne rekonstrukcije koja uključuje 12 novih igrača, na čije je usluge potrošeno više od 130 milijuna eura. S njom dolazi i određen period prilagodbe, pa je momčad Eusebija Di Francesca nakon tri kola na 9. mjestu lige s po jednom pobjedom, remijem i porazom.

Justin je dobio nešto više od sat vremena igre u te tri utakmice, pokazujući natruhe neospornog talenta kada je asistirao za kasni pogodak Edina Džeke u pobjedi nad Torinom.

Chiesa: I tata je sumnjao u njega

S druge strane, loža na Fiorentininim utakmicama ponekad vjerojatno izgleda i kao roditeljski sastanak. Dvije ikone, Enrico Chiesa i Diego Simeone, proveli su godinu dana zajedno u Laziju, a sada s tribina zajedno mogu gledati kako im sinovi tvore udarnu napadačku snagu momčadi iz Firenze, čiji je start s dvije pobjede u dvije utakmice, unatoč slabijem profilu suparnika od Rominih, više nego zadovoljavajući.

“Otac mi je jednom rekao da igračem u Serie A postaješ tek kada odigraš preko 300 utakmica”, izjavio je jednom prilikom 20-godišnji Federico Chiesa.

On sam je tek na 64, ali samo ove sezone u dva nastupa ima gol i asistenciju. Međutim za njega je put do samodokazivanja bio trnovit; za razliku od Justina Kluiverta, njegovo probijanje kroz omladinske selekcije Viola nije obećavalo, a tek tada krenu priče o očevom utjecaju. Federico je u godinu dana sa U15 selekcijom odigrao tek jednu utakmicu, pa su ga treneri vratili u mlađe kategorije. Čak je i stari Enrico počeo sumnjati u njegov talent, pa ga je odlučio paralelno upisati u međunarodnu školu na engleskom jeziku, u kojoj je Federico pokazivao sklonost fizici. Ipak, ta je priča ostala samo zabavna trivija u intervjuima, jer je Chiesi junioru nogomet i dalje bio zanimljiviji od karijere fizičara.

Trebalo je sazrijevanja, ali i taktičkog pretumbavanja da stvari dođu na svoje. Paulo Sousa ga je nakon znakova života u juniorima promovirao u prvu momčad i dao mu prostora u ulozi krilnog napadača zbog odličnog driblinga koji ga je izdvajao, a ovaj mu je to vratio na najbolji način. Nakon perioda adaptacije, Chiesa je lani uslijed odlaska mnogih ofenzivaca iz Fiorentine, između ostalih i Nikole Kalinića, dobio i stalnu ulogu u prvoj momčadi, a učinak od šest golova i devet asistencija samo je dio njegova konkretnog doprinosa ekipi.

Iako je stariji Chiesa svojevremeno bio jedan od najpoznatijih talijanskih napadača, Federico je tu ulogu prepustio sinu druge ikone.

Cholito ima očevu glad

I Diego Simeone je, baš kao i prethodna dva poznata oca sada i poznatih sinova, savjetima pomogao razvoju vlastitog djeteta u ostvarivanju nogometne karijere.

“Kao klinac sam počeo na istoj poziciji kao i otac”, prepričava Giovanni Simeone, najstariji od trojice Cholovih sinova. “Ali mi je onda otac rekao da to nije pozicija za mene”. Bogme se ćaća i nije prevario; s vremenom je zbog odličnog šuta Cholito prebačen u vrh River Plateova napada, gdje se počeo formirati u ono što je danas.

I on je, poput svog oca, Argentinu zamijenio Italijom kad je navršio 20, unatoč interesu niza španjolskih klubova. Naravno, sigurno i tu ima nekog osobnog prkosa i želje da se dokaže dalje od očeva neposrednog nadzora, što je i sam Giovanni dao naslutiti kad je potpisivao za Genou, iz koje je prošlog ljeta produžio u Fiorentinu. No, očev pogled nikada nije predaleko, pa je tako Diego uočen na tribinama stadiona Artemio Franchi tijekom utakmice s Chievom. Iako inače zaista izgleda kao član kakvog narko kartela, Cholo je ovdje bio u razdraganom izdanju, mašući sinu na terenu nakon što je ovaj zabio šesti gol u visokoj pobjedi.

Tri različite priče sa zajedničkim ‘očinskim’ predznakom svakako su među onima koje ove sezone Serie A daju dodatnu dozu intrige. Ne samo zato jer su u pitanju trojica izrazito zanimljivih mladih igrača, već i zato jer se na njihovom uzorku da vidjeti jedna sasvim druga dimenzija igračkog, ali i ljudskog stasavanja, baziranog na sasvim drugom tipu pritiska.

“Nije istina da igrači koji potječu iz obitelji slabije životne pozadine imaju veću želju za uspjehom od onih iz bogatih”, kazao je za La Gazzettu dello Sport Simeone mlađi, prepričavajući kako je u Riveru uvijek dobivao sumnjičave poglede zbog oca. “Ja imam pravu garru, iako mi je obitelj dobrostojeća. Glad je nešto što treba doći iz srca i potrebna je za uspjeh u bilo kojem aspektu života. Sebi sam zadao ciljeve i spreman sam naporno raditi da bi ih ostvario.”

Na kraju preostaje i činjenica da to što vam je roditelj bio uspješan u nečemu, unatoč svim savjetima i logističkim prednostima, svejedno ne garantira da ste i vi predodređeni da nastavite njegovim stopama. Ne mogu Patrick, Enrico ili Diego kao na igralištu uzeti djecu za ruke i trčati zajedno s njima, oni se ipak na kraju sami moraju izboriti za svoje mjesto na velikoj sceni. To je, uostalom, i jedini put koji vodi iz duge sjene koju bacaju očevi.

Ne propusti top članke