HEP logo generalni partner Telesporta

Nedočekani Roko

Split ga je očekivao i nadao mu se, ali Ukić je otišao put Ljubljane

Zadnja izmjena: 6. kolovoza 2020.

Tko čeka, taj se načeka — uzrečica je s kojom su se godinama poistovjećivali Zadrovi navijači dok su čekali dugo obećavani povratak Marka Popovića koji se naposljetku nije dogodio. Izgleda da će istu sudbinu doživjeti i Splitovi navijači, koji već poduže iščekuju da se Roko Leni Ukić vrati u svoje jato iz kojeg je odlepršao prije čitavih 15 godina. Međutim, od toga neće biti ništa, barem ne ove sezone, jer je 35-godišnjak potpisao za Cedevitu Olimpiju.

Ta promašena očekivanja nisu tek pusta navijačka tlapnja nastala bez pravog povoda. Dapače, Ukić je, možda i češće od Popovića, u javnim istupima isticao veliku želju za povratkom u matični klub. Sjećam se jednog njegovog intervjua iz vremena kada je bio u naponu snage u kojem je izjavio da često razmišlja o ponovnom igranju za Žute. Bio je Roko tada uvjeren da će se vratiti — i to ne kao isluženi veteran, već tamo negdje oko svojih 30. I tu novci neće biti važni, samo da se složi neka ozbiljna priča…

S vremenom je Ukić prestao biti igrač za euroligaške klubove. Svoju posljednju sezonu u elitnom europskom natjecanju odigrao je 2015. u Cedevitinu dresu — dakle, s 30 na leđima. Otada je često mijenjao poslodavce koji su bili respektabilni, ali ništa posebno, barem ne za čovjeka koji je prije toga nastupao za niz istinskih velikana. Dakle, Roko je prvu polovicu 30-ih proveo u Vareseu, Cantuu, AEK-u, opet Cedeviti, Levalloisu i Antibesu.

Barem jedno od ovih šest imena moglo se zamijeniti Splitovim, ali nije se dogodilo. Želja za igranjem na što je moguće višoj razini postala je jača od želje za povratkom, tako je objašnjavao Roko. Ta priča držala je vodu sve do prošlog ljeta, kada je potpisao za francuskog drugoligaša Antibes. Dvaba liga nije bogznašto, ali bome ni drugi razred francuske košarke (kao, uostalom, ni prvi), nije na glasu po vrlo kvalitetnoj košarci. Jer da jest, ne bi francuski talenti dolazili u ABA-u na kaljenje.

Ukić, baš kao i Popović, uvijek ostavlja odškrinuta vrata. Valjda nije svjestan da opetovano potpirivanje vatre užasno iritira navijače

“Prije svega sam tražio klub i grad adekvatan za obitelj, koji ima visoku kvalitetu života”, objašnjavao je. “Zato za ovu fazu karijere Antibes vidim kao idealnu destinaciju”. No, dobro, to se moglo razumjeti – malo tko ne bi izabrao lagodan život na Azurnoj obali umjesto drmuckanja autobusom do Tuzle, Cetinja i Novog Pazara. Ukić je s Antibesom potpisao dvogodišnji ugovor i činilo se da je to kraj svim nadanjima njegovom povratku među Žute, ali najednom su se okolnosti dramatično promijenile. Pandemija koronavirusa od Francuske je učinila jednu od najnezahvalnijih sportskih destinacija, stoga je njegov ugovor došao pod veliki znak pitanja. S druge strane, Split je konačno napravio iskorak te se nakon sedam godina vratio u ABA-u.

Činilo se da je vrijeme konačno došlo.

Iskren prema sebi

Na Gripama su odmah najavili da su stupili u kontakt s Ukićem, sve je upućivalo da je povratak neminovan. Međutim, ni globalna katastrofa nije uspjela potjerati Roka kući; umjesto toga radije je po treći put potpisao za Cedevitu — doduše, ovaj put na drugoj adresi.

Moram priznati da mi ovaj potez nije bio nimalo jasan. Nesumnjivo da su Ljubljančani dali višestruko izdašniju ponudu, ali nemoguće je da to može imati presudan značaj čovjeku koji je dobrano napunio bankovni račun angažmanima u Baskoniji, Barceloni, Torontu, Milwaukeeju, Fenerbahçe, Panathinaikosu…

Pretpostavlja se da je ponovo velik utjecaj imala internacionalna škola koju mu pohađaju djeca, a takve institucije nema u Splitu. Isto tako se spominje i pitanje reprezentacije, Roko očito smatra da će igrajući za jaču momčad ostati u boljoj formi za olimpijski kvalifikacijski turnir koji Hrvatsku očekuje idućeg lipnja, kao i za preostale kvalifikacijske susrete za Eurobasket koji su ranije na rasporedu.

Ipak, potonje nikako ne drži vodu ako se prisjetimo da se 2017. Ukić privremeno oprostio od reprezentacije i kao jedan od glavnih razloga naveo da njegovo tijelo više ne može podnijeti klupske utakmice dvaput tjedno te usto još i reprezentativne oglede. Doista, na reaktivaciju se odlučio tek nakon što u Francuskoj nije trebao igrati i europske susrete da bi sad, pak, odabrao Cedevitu Olimpiju, koja će usporedno uz ABA-u igrati i Eurokup i slovensko prvenstvo, nauštrb Splita, koji nema europske obaveze. Dakle, najednom je odlučio slijediti obrnuti logički obrazac.

Naravno, uvijek ostaju obiteljski razlozi, što je potpuno opravdano. Razumljivo da je obitelj na prvom mjestu, ali onda bi bilo korektno jednom zauvijek presjeći i iskreno reći: “Volim svoj matični klub, ali se više ne vidim u njemu. Ni sada, ni poslije”.

Ali ne – Ukić, baš kao i Popović, uvijek ostavlja odškrinuta vrata.

Vjerojatno su u njemu još vrlo živa sjećanja na čudesnog Dina Rađu, koji se pod stare dane vratio na Gripe te otišao u mirovinu kao apsolutni kralj, košem za titulu prvaka. Moguće da Roko ponekad sanjari o sličnom pothvatu i oživljavanju dobrih starih vremena te zato ne želi zaključiti tu priču. Valjda nije svjestan da opetovano potpirivanje vatre užasno iritira navijače, kojima ionako nije bilo lako proteklih godina. Ukićevo ime asocira ih na mnogo ljepše trenutke od aktualnih te im budi nadu, koja se potom uvijek iznova pretvara u razočaranja.

Roko na Gripama ima kultni status. Na koncu, Žutima je košem sa sirenom donio Kup u Zadru 2004., što je još uvijek posljednji Splitov trofej. No, ne valja se previše poigravati s emocijama navijača i bespotrebno kvariti opći dojam. Kao tinejdžer je na Gripama proživio sjajne trenutke, ali on danas više nije taj zaigrani golobradi mladić pred kojim je čitava karijera, nego veteran koji ima druge životne prioritete. I to je u sasvim u redu.

Vrijeme je da Roko bude iskren prema sebi i drugima te obznani stvarno stanje stvari, na koji god način misli da je najbolje. Nekada je, koliko god to bilo teško, najbolje zauvijek zatvoriti vrata.

Ne propusti top članke