Negdje u svibnju 2006. Theo Walcott je odradio telefonski razgovor u kojem je vjerojatno razmijenio daleko najviše bitnih informacija u dvije minute razgovora.
Theo je nazvao doma u Compton u Berkshireu kako bi se pohvalio da je položio ispit prometnih propisa, prilično važnu stvar u životu svakog tinejdžera. Međutim, na kraju razgovora je dobio još jednu vijest, puno veću od toga da može sjesti u Vauxhall Astru i naučiti tražiti vagu po londonskim prometnim krkljancima. Njegov otac Don s druge strane linije nije mogao čekati, morao mu je prenijeti da je zvao engleski FA i da ga je Sven-Göran Eriksson odlučio uključiti u englesku reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.
Zakonski je FA morao zvati roditelje jer je Theu tada bilo jedva 17 godina i kao maloljetnik nije mogao sam za sebe obavljati pravne poslove. Međutim, nitko pri zdravoj pameti nije dovodio opravdanost tog poziva. Theo Walcott, koji je na početku te godine prešao iz Southamptona u Arsenal, izgledao je kao sigurna stvar.
Everton je zadnji put pobijedio Liverpool na Anfieldu još 1999. u utakmici još daljoj nego što je onaj Walcottov Maksimir
Zapravo, za englesku javnost Walcott nije bio nogometaš koliko je bio prototip onoga što su željeli gledati. Bio je ideja modernog otočkog krila; bio je nerazrijeđeni koncentrat sprinterske brzine, imao je onaj dribling prema van i centaršut kojim je, uz sklonost da se tiho prišulja u završnicu akcija, podsjećao na ono što su navijači zamislili kao kombinaciju tradicionalnog i modernog. Kad je kroz London prolazila olimpijska baklja za Peking 2006. upravo je Walcott bio jedini nogometaš koji ju je nosio; a kad je Arsène Wenger rekao da je Walcott bolji nego što je Lionel Messi bio u njegovoj dobi, nitko nije ismijavao. Pričao je o dječaku čiji je potencijal izluđivao cijelu zemlju i koji je izgledao vrijedan broja 14 na leđima koji je naslijedio od Thierryja Henryja.
S tek 17 godina i 75 dana, Walcott je 30. svibnja 2006. debitirao za Englesku u pobjedi protiv Mađarske, ušavši u 65. minuti umjesto Michaela Owena i tako postao najmlađi igrač koji je ikad nastupio u dresu Gordog Albiona.
Prebrz za vlastite mišiće
Debi u prvoj postavi reprezentacije imao je tek dvije godine kasnije, 6. rujna 2008. protiv Andore. Nakon što je Eriksson otišao nakon neuspjeha u Njemačkoj, Steve McClaren je bio posebna priča. Usprkos pritiscima javnosti, nije imao sluha za Walcottov talent i uopće ga nije pozivao u reprezentaciju. Čim je Fabio Capello preuzeo reprezentaciju kako bi je oporavio od blamaže koju je Engleskoj priredila Hrvatska Slavena Bilića, jedan od prvih poteza je bio upravo vraćanje Walcotta. A tek četiri dana nakon što mu je dao povjerenje protiv Andore, u svom tek drugom startu i petoj utakmici ukupno, Walcott je zabio hat-trick.
S druge strane stajala je Bilićeva Hrvatska koja je 10 mjeseci ranije ponizila Englesku. Međutim, ovaj je put u igri bio i Walcott, izludivši Danijela Pranjića koji ga je svim silama pokušavao zaustaviti na lijevom boku. I nije uspio jer kombinacija brzine, eksplozivnosti, tehnike i završnice koju je Walcott pokazao bila je fantastična.
I imao je Walcott još strašnih utakmica, od kojih je možda i najbolja ona protiv Barcelone 2010. kad je ušao s klupe i okrenuo prvu utakmicu četvrtfinala. Zabio je preko 100 golova, odlučivao utakmice i bio prijetnja. Međutim, nekako ostaje dojam da je upravo tog dana na Maksimiru dosegao vrhunac svoje karijere.
Nikad one Wengerove usporedbe s Messijem nisu izgledale tako utemeljene. S tek 19 godina Walcott je radio razliku, lomio je suparnika koji je nepunih godinu dana ranije do nogu potukao njegove suigrače. Imao je finu patinu iskusnog igrača koji zna kada i kako prelomiti utakmicu, imao je električni potencijal da zapali čuvara i ostavi ga nemoćnog iza sebe. Imao je samopouzdanje da ide i ne osvrće se. Tog je dana na Maksimiru Walcott zaista izgledao kao lik koji radi razliku od toga da Engleska gubi 2:3 doma u utakmici u kojoj se odlučuje o prolazu dalje do toga da istog suparnika dobiva 4:1 u gostima.
Međutim, Walcottova priča je postala priča o neispunjenom obećanju.
Hrpa ozljeda jasno govori kako je naprosto bio prebrz za vlastite mišiće. Propustio je gomilu utakmica, a u svim svojim povratcima nije uspio nadodati dimenziju više na svoju igru. Svakom ozljedom postajao je za nijansu sporiji, svakim povratkom mu je trebalo još malo da se zagrije na radnu temperaturu, a — iako je ostao prebrz za većinu drugih — nikad nije naučio kreirati šanse za suigrače.
Walcottovski nedorečen
Uostalom, i sam nogomet se promijenio. Linije više nisu toliko razmaknute i više nema toliko prostora koji Walcott može napadati nenadmašnom pravocrtnom brzinom. Ostao je osakaćen ozljedama, ali ostao je i nedorečen. Jednostavno, Walcott je postao samo zamućena verzija onog istog zapaljivog dječaka usprkos tome što mu je tek 29 godina, neispunjeno obećanje. Nekoć najveća nadolazeća engleska zvijezda se samo gasi u daljini.
Zapravo je nekako prikladno da Walcott igra u Evertonu, jer priča te momčadi je slična njegovoj. Toliko je dobrih onih neprimjetno sitnih stvari koje Everton odradi sjajno da se zbog njihova zbroja uvijek čini kako je ostvarenje punog potencijala nadohvat ruke, tek kako bi shvatili da uvijek nedostaje pola koraka kako bi ispunili svoj potencijal. Ili možda samo malo pametnog planiranja.
U suštini, Everton radi posao koji je sličan onome koji radi Tottenham. Kad se pogledaju financije, Everton je u nekom dugogodišnjem prosjeku uvijek na gornjoj granici očekivanja. Međutim, za razliku od Tottenhama koji je neizbježne odlaske iskoristio kako bi se pojačao i bolje isplanirao budućnost, Everton je nekako walcottovski nedorečen.
Nakon prodaje Johna Stonesa i Romelua Lukakua Everton je novac spalio na Gylfija Sigurðssona i onda odmah doveo i Davyja Klaassena, koji u suštini igra istu poziciju. I umjesto da prati logiku kojom su zaradili novac, u Evertonu odluče vratiti Waynea Rooneyja i Thea Walcotta. Naravno da bi Evertonu bilo puno pametnije resurse u vidu razvoja i vremena na terenu uložiti u Nikolu Vlašića i Ademolu Lookmana — ili druge ‘vlašiće’ ovog svijeta — nego u veterane čiji je razvoj davno dosegao svoj vrhunac i koji se samo polako gase u nekoj zamućenoj verziji onoga što su mogli postati, jer skupa s njima i Everton trati potencijal svih dobrih poteza i prilika u kojima je bio samo pola koraka od ispunjenja potencijala.
Everton je zadnji put pobijedio Liverpool na Anfieldu još 1999. u utakmici još daljoj nego što je onaj Walcottov Maksimir. I to je zapravo sasvim prikladna slika koja će vam reći sve o neispunjenim obećanjima, potrošenim potencijalima, zamućenim slikama i derbiju koji to zapravo nije.
