Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nekadašnji tandem Slaven Rimac & Jurica Golemac — budući euroligaški treneri?

Jedan u Primorskoj, drugi u Cedeviti

Jasmin Repeša, Velimir Perasović i Neven Spahija tri su hrvatska trenera koje su tijekom ove sezone angažirali euroligaški klubovi (Budućnost, Baskonia, Maccabi). Spahija je već bivši, dok su Peras i Jasko putem uskočili u karavanu. Ova trojka već se 15-ak godina smatra najboljim hrvatskim trenerima, što potkrepljuje činjenica da kad ostanu bez posla ne prođe dugo dok im ne stigne novi poziv iz Eurolige.

Svo ovo vrijeme čekalo se da im netko iz mlađe garde baci rukavicu u lice, ali izuzev Žana Tabaka u dva kraća navrata (Baskonia i Maccabi), nitko nije zaslužio povjerenje stranih euroligaša. Kada pogledamo što nudi scena, samo su dva imena od kojih se može očekivati sličan iskorak u bližoj budućnosti. Dva imena koja su nekad bila jedno.

Prije malo više od pet godina Slaven Rimac i Jurica Golemac preuzeli su Ciboninu klupu s koje je u kaotičnim okolnostima odlepršao Spahija, a s njim i većina najboljih igrača. Obojica su u tom trenutku bili gotovo potpuni početnici; samo desetak mjeseci ranije objesili su tenisice o klin. Sukladno tome, nisu im postavljeni neki visoki ciljevi do konca sezone — jedini zadatak bio je spriječiti potpuni raspad. Oni su, pak, na opće zaprepaštenje košarkaškog svijeta odveli Cibonu do titule prvaka ABA lige.

Kada gledamo na taj pothvat iz današnje perspektive, dojam je da su sve zasluge pokupili Dario Šarić, Jerel Blassingame i sreća. Na Rimca i Golemca gledalo se kao na trenere Cleveland Cavaliersa u eri LeBrona Jamesa — kao tipove koji su tu morali biti radi puke formalnosti. Da nije tako, u proteklih pet godina imali bi mnogo drugačiji put od ovog kojim su prošli.

Doduše, zbog toga su u nekoj mjeri i sami krivi. Iz Cibone su trebali sami otići mnogo, mnogo ranije od prosinca 2015. kada su dobili otkaz. Rad u okolnostima u kojima plaće kasne mjesecima i nije sigurno kada će koji igrač pokupiti kovčege — to je okruženje u kojem mladi treneri mogu samo izgorjeti i izgubiti na cijeni. Rimac i Golemac svojim su si predugim boravkom među Vukovima napravili medvjeđu uslugu, ali pretpostavljam da su se mazohističkom ustrajnošću željeli odužiti na prilici koju su dobili kao trenerski anonimci.

Golemac hara Dvaba ligom

U vremenu provedenom u Ciboni službeno je glavni trener bio Rimac, ali on na Golemca nikad nije gledao kao na pomoćnika. Kada je na presicama obrazlagao taktičke odluke, koristio je zamjenicu “mi”, a to nije bila kraljevska množina već je kolegu smatrao sebi posve ravnopravnim. Bili su idealan tandem – Rimac vazda staložen, sposoban hladno analizirati situaciju na parketu i znanjem steći autoritet među igračima, dok je Golemac bio taj koji je znao pravodobno dreknuti, energijom podići momčad i pritisnuti koga kod je trebalo. Po mnogočemu su se razlikovali, ali najvažnije je bilo što su, kako je izjavio Rimac, imali isti pogled na košarku.

A onda, nakon odlaska iz Cibone, putevi im se razilaze.

Dugo vremena nije se čulo ni za jednog — do konca te sezone nisu našli novi klupski angažman, pa ni tijekom ljeta. Etabliranim klubovima jednostavno nisu bili zanimljivi. Rimac nije htio ići bilo kuda već je to vrijeme iskoristio za usavršavanje kroz stručne seminare. S druge strane, Golemcu njegov nemirni duh nije dopustio predugu stagnaciju, zato je odlučio otići gdje god se otvori prilika i ondje pokazati za što je sposoban.

A otvorila se, kao i u igračkoj karijeri, u Sloveniji. U listopadu 2016. stigao je poziv iz Tajfuna, malenog kluba iz Šenčura (mjesto od 2.000 stanovnika), koji je otvorio domaće prvenstvo nizom poraza. Trebalo je nekih mjesec dana da Golemac pohvata konce, a zatim je povezao šest pobjeda i napravio golem skok s dna ljestvice. Završetak sezone bio je još impresivniji: u 12 utakmica 10 pobjeda, stoga je već u svibnju dobio poziv iz koparske Primorske, kojoj je dvaput stavio soli na rep.

I nešto revnijim pratiteljima regionalne košarke će se razlika između tih dvaju klubova možda učiniti banalnom, ali bio je to veliki iskorak za Golemca. Primorska je utemeljena 2016. spajanjem Kopra i Lastovke, a ambiciozna uprava za misiju si je zadala  uzdizanje Kopra kao košarkaške sredine. Sastavljena je vrlo dobra momčad za regionalne okvire i Golemac mu je odveo do finala tek oformljene Dvaba lige. Ipak, najviše je odjeknulo osvajanje slovenskog kupa.

Oduševljeni čelnici koncem sezone produžuju mu ugovor na još dvije sezone, a Golemac se vrlo brzo odužio osvajanjem Superkupa protiv Olimpije na prilično impresivan način. Još više imponira suverenost kojom Primorska ove sezone hara Dvaba ligom (ovo natjecanje je sve kvalitetnije, što se vidi na primjeru Splita koji se muči s omjerom 7:7, dok je u hrvatskom prvenstvu drugoplasiran). Prvi krug natjecanja odrađen je bez poraza, a trenutno je Primorska na omjeru 13:1, s četiri pobjede viška u odnosu na prvog pratitelja. ABA liga se Golemcu već sada smiješi.

Rimac se snalazi sa svime što dobije

I dok se njemu splatila odluka da ponovo krene praktički od dna, njegov bivši suradnik imao je drugu taktiku. Rimac je čekao i čekao pravu ponudu, bio u kombinacijama za klupu Pau Ortheza, francuskog kluba u kojem se oprostio od igranja, ali pošto je to propalo odlučio je nakon godine i pol bez angažmana prihvatiti ponudu iz Cedevite da bude pomoćnik Juri Zdovcu.

Pitali su ga je li mu taj posao ispod časti, s obzirom da je upravo Cedevitu pobijedio u finalu ABA lige, ali to je žestoko negirao, obrazloživši da je još uvijek u procesu učenja. Ranije je bio pomoćnik i u reprezentaciji, ali kad imaš nenametljiv karakter onda u ulozi asistenta ne možeš značajno utjecati na igru ekipe, što se moglo vidjeti i po rezultatima. Rimac je prodisao tek kad je samostalno preuzeo Cedevitinu B momčad i s njom bez izuzetka nizao uvjerljive pobjede sve dok otkaz u prvoj ekipi nije dobio Sito Alonso nakon katastrofalnog ulaska u sezonu.

Tada je Rimac konačno dobio novu priliku — momčad je preuzeo s omjerom 1:3 u ABA ligi, a u idućih 10 kola pretrpio je samo poraz od Zvezde. Podigao je momčad sa začelja na drugo mjesto, a usto izborio drugu fazu Eurokupa. O Rimčevom utjecaju možda još bolje govore rezultati B momčadi koja je nakon njegova odlaska brzo pretrpjela četiri poraza, među kojima i razbijanje od posljednjeplasiranog Bosca 73:53.

Rimca je u Cedeviti dočekao kaos koji podsjeća na dane u Ciboni — naprasni odlasci jako važnih igrača (Vitor Benite pa James Bell), a u svom tom pretumbavanju ostao je na Andriji Stipanoviću kao jedinoj sigurnoj opciji na poziciji petice, k tome je zbog brojnih ozljeda momčad trenutno i bez prave četvorke. Tako se u subotnjem dvoboju protiv Mege u jednom periodu na terenu našla petorka s trojicom razigravača i dvojicom šutera (Justin Cobbs, Jacob Pullen, Toni Katić, Filip Krušlin i Domagoj Bošnjak). Cedevita je svejedno donijela bodove s tog gostovanja, Rimac se snalazi sa svime što dobije na raspolaganje.

Zanimljivo je da njihove momčadi igraju posve različito — Primorska uspjehe niže zahvaljujući čeličnoj obrani, a u napadu se najviše oslanja na moćnu centarsku liniju (Marko Jagodić Kuridža, Ivan Marinković i Marjan Čakarun). Cedevita, pak, igra na koš više — čak je četiri puta prebacila 100 poena u ABA ligi, a hendikep iz unutarnje linije Rimac nadoknađuje brzom igrom koju kapitalizira mnoštvom otvorenih šuteva (vodeći tricaši lige, 10 trica po utakmici uz 42 posto uspješnosti).

Karakteristike koje ih i dalje povezuju su odličan protok lopte te studiozni pristup suparnicima; svaki se bez iznimke secira do tančina — ako postoje neke slabosti u njihovoj igri, budite sigurni da će ih Rimac i Golemac iskoristiti, kao nekoć kad su osramotili Dejana Radonjića koji čitavi susret nije uspio naći rješenje za zonsku obranu Cibosa. Međutim, uskoro se navršava pet godina od čuvenog Final Foura u Beogradu i otad se Radonjić prometnuo u nedvojbenu euroligašku klasu, a to se možda ne bi dogodilo da Cibona svojim odustajanjem nije Crvenoj zvezdi poklonila sudjelovanje u Euroligi. Rimac i Golemac zbog takvog su raspleta doživjeli težu sudbinu te još uvijek traže svoje mjesto pod suncem.

No, budućnost im ponovo izgleda svijetlo. Više ne postoje sumnje u njihove zasluge za Cibonin labuđi pjev, rezultati govore u njihovo ime. Trnovit je put do konzervativnog društva euroligaških trenera, a i Rimac i Golemac pokazuju da bi se jednog dana ondje uistinu mogli naći.

Ne propusti top članke