Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Neopjevani heroj

Kako je P. J. Tucker od lutalice Europom postao uzdanica Rocketsa

Zadnja izmjena: kolovoz 3, 2018 JOSE CARLOS FAJARDO

Nakon velikog njemačkog košarkaškog derbija Brose Bamberg-Bayern u kojem su slavili Bavarci, vidno uznemiren porazom i svojom predstavom na parketu, zgrabio je par skupocjenih Space Jam retro jordanica u kojima je netom prije bio u akciji i zakucao ih u kantu za smeće na opće zgražanje suigrača. Okrenuo se, i prema svjedočenju bivšeg suigrača, cimera i prijatelja Caseyja Jacobsena smireno objasnio: “Briga me, ionako ih imam još tisuću doma. Igrao sam toliko loše u njima da ih više nikada ne želim obuti”.

Nije tajna, P. J. Tucker ne voli gubiti, a za pobjedu i momčad će napraviti sve.

Na primjer, igrati sedmu utakmicu konferencijskog finala nakon dentalnog zahvata na tri korijenska kanala. Razljutiti Jamesa Hardena neodgovaranjem na poziv nakon poraza u prvoj utakmici protiv Warriorsa koji ga je dotukao. Ili javno prozvati Lancea Stephensona zbog njegovih vragolija.

Manje poznata u priči o P.J. Tuckeru je informacija kako je upravo on najveći kolekcionar košarkaških tenisica od svih igrača u NBA ligi. Sneakerhead, kako sam sebe naziva. Koliko ih točno posjeduje ne zna točno ni on. Pretpostavlja da ima preko 5.000 pari tenisica, tako da ovih gore spomenutih 1.000 uopće nije bilo pretjerivanje. Tvrdi da na mjesečnoj bazi pribavlja 30 do 40 pari tenisica. Redovito ih i poklanja i to, naglašava, ne suigračima nego momcima koji — kao nekada on — igraju AAU (Athletic Amateur Union) ligu.

S kolekcionarstvom je počeo još na koledžu, nastavio tijekom igara u Europi kada bi se budio u gluho doba noći da bi licitirao na aukcijama za neki rijetki par, a ludilo traje i danas kada je etabliran NBA igrač. Kaže da obavezno u rotaciji za dvije utakmice morati imati barem pet do sedam pari, te ćemo ga često na modnoj NBA pisti od timskog autobusa do svlačionice vidjeti kako u rukama nosi par tenisica za utakmicu. Razvio je cijelu metodologiju njihova nošenja, pa tako pomno bira u kojima će igrati u Los Angelesu ili New Yorku, i obično u tim prigodama bira raritete.

Jednom prilikom ,za vrijeme gostovanja u Charlotteu kod Hornetsa obratio mu se ni više ni manje nego Njegovo Visočanstvo Air. Michael Jordan je na Tuckeru vidio Shawn Marion 5 Air Jordan, koje, eto, ni veliki Mike nema u svojoj kolekciji, pa ga je zanimalo gdje ih je P. J. nabavio: “Stajao sam u korneru i čujem kako me netko doziva iz publike. U NBA-u se to stalno događa, ali ovaj glas je bio baš prepoznatljiv. Znao sam odmah tko je, a kada sam se okrenuo i ugledao ga, nisam mogao ni odgovoriti.“

Europsko kaljenje

Istovremeno bizarna i zanimljiva priča kao ova o tenisicama je i ona o Tuckerovu košarkaškom putu na koji je krenuo kao otpadak iz NBA lige, da bi preko europskih opskurnih destinacija stigao do renomea jednog od najvažnijih igrača NBA contendera. Sve to zahvaljujući poštenom pristupu poslu i posvećenosti koji mogu biti putokaz brojnim drugim igračima koje na početku karijere pogodi ista sudbina.

Možda će vas zanimati: P. J. je zapravo A. L., odnosno Anthony Leon Tucker. Ovo P. J. je dobio zahvaljujući ocu, bivšem bejzbol igraču kojeg su zvali Pops, zbog zvuka koji se čuo kada bi bejzbol loptica odsjela na njegovoj bejzbol palici. Anthony Leon je tako postao Pops Junior, iako se nikada ozbiljnije nije bavio bejzbolom. U NBA je stigao s koledža Texas, kad su ga 2006. Toronto Raptorsi izabrali 35. pickom na draftu. Sam Tucker kaže da ga je izbor Kanađana iznenadio, jer s njima nije odradio niti jedan workout pred draft, ali stvari malo postaju jasnije kada znamo da je tada dijelio istog agenta s Andreom Barganijem kojeg su Raptorsi (odnosno Brian Colangelo) te 2006. odabrali prvim pickom i u crno zavili svoje navijače.

“Njega nije briga hoće li zabiti 2 ili 30 poena. Važne su mu pobjede i sitne stvari poput osvajanja ničije lopte ili iznuđivanja faula u napadu. Moraš imati takve igrače”

Za Raptorse je odigrao samo 17 utakmica i 83 minute u rookie sezoni, što je izluđivalo čovjeka izuzetno kompetitivnog duha kao što je Tucker. Većinu vremena provodio je u razvojnom NBDL-u, demotiviran i nezadovoljan statusom. Tek 12 godina kasnije ovaj 33-godišnjak korektno priznaje da je problem bio u njemu: “Kada sam čuo da me Raptorsi šalju u D ligu pomislio sam da je moja karijera gotova. Umjesto da se trgnem i počnem raditi još jače ja sam klonuo duhom. Uopće se nisam trudio i radio na sebi jer sam bio povrijeđen. Često se to događa kod mladih igrača. Znao sam da Raptorsi za svaku našu utakmicu u D ligi šalju svoje skaute koji evaluiraju moj napredak, ali jednostavno me nije bilo briga. Kriv sam jer nisam okrenuo situaciju u svoju korist.”

Raptorsi su ga otpustili u ožujku 2007., a Tucker se umjesto smucanja po NBDL-u odlučio otisnuti u Europu kako bi na teži način počeo ubirati plodove svog košarkaškog talenta. Kao bek šuter-krilo od 198 centimetara i masivnim NBA tijelom počeo je izvrsno u izraelskom Hapoel Holonu kojem je donio naslov izraelskog prvaka, prekinuo 14-godišnju dominaciju Maccabija iz Tel Aviva, a sebi priskrbio titulu MVP-ja.

Nakon toga je zaradio bogati ugovor u Ukrajini (Donetsk) gdje je odradio dvije sezone, a zatim su uslijedila jednogodišnja lutanja ponovno u Izraelu (Bnei HaSharon), zatim u Grčkoj (Aris), Italiji (Sutor Montegranaro), pa čak i Portoriku (Piratas de Quebradillas).

“Nije bilo lako prihvatiti da je moj život sada vezan uz igranje u inozemstvu. Bilo je teško biti udaljen od obitelji. Umoriš se, nedostaju ti prijatelji, ali na kraju dana si ipak zadovoljan jer igraš košarku”, kaže Tucker.

Iskupljenje

Priznaje da su mu europske destinacije bile kulturni šok jer je igrao u pojedinim ukrajinskim gradovima pred ljudima koji nikada prije uživo nisu vidjeli tamnoputog čovjeka. Sa sobom danas nosi takve i slične anegdote, poput one kada je maskota u ukrajinskoj dvorani monociklom prešla preko noge njegovom suigraču. Ili kada se vlasnik kluba pojavio s tjelohraniteljima u svlačionici te iz velike torbe istresao nevjerojatnu količinu dolara kao premiju ako dobiju domaću momčad koja je bila u vlasništvu njegova prijatelja. Naravno da su dobili tu tekmu i 10.000 dolara po čovjeku.

Bilo je, kaže Tucker, i opasnih situacija, a najgore je bilo u zadimljenim i dupkom punim turskim dvoranama. Turci su imali zanimljive metode obračuna s protivničkim igračima. Naime, upaljačima su grijali kovanice i tako užarenima gađali i doslovno žigosali pogođene igrače na parketu.

Posljednju europsku epizodu odradio je u Bambergu, gdje se opet pojavio na radaru NBA ekipa. S Broseom je uzeo titulu njemačkog prvaka, a u finalu je proglašen za MVP-ja. Uskoro mu je stigla izdašna financijska ponuda ruskog Spartaka iz Sankt Peterburga koju bi prihvatio da nije došla ponuda i Phoenix Sunsa da dođe odraditi Ljetnu ligu Nakon pet godina kaljenja i sazrijevanja, sada već u ozbiljnim igračkim godinama, Tucker je bio spreman iskoristiti šansu.

Profesionalno je odradio Ljetnu ligu i kao nagradu zaradio dvogodišnji ugovor od Sunsa koji su bili pred rebuildingom i u Tuckeru vidjeli vrhunskog mentora za mlade igrače koji će voditi primjerom, igrati obranu i držati svlačionicu pod kontrolom. On kaže da mu je po dolasku u Sunse najbolji savjet dao tadašnji trener Alvin Gentry: “Ako igraš obranu, zaradit ćeš minute i ostati u ligi”.

Nakon mentalnog sazrijevanja u Europi došlo je vrijeme da Tucker napravi i igračku prilagodbu. U Europi je na svakom rosteru na kojem se pojavio bio najbolji igrač i vodeći strijelac. U NBA-u i Phoenixu dobio je dijametralno suprotni zadatak – postati defenzivni specijalac. Mladi Tucker iz Toronta bi se vjerojatno zahvalio i prihvatio dolare iz Kine, ali zreli Tucker je objeručke prihvatio ponudu: “I just stick my neck out and play hard. I never let anyone outwork me”.

U prvoj sezoni za Sunse samo su Goran Dragić, Luis Scola i Jared Dudley odigrali više minuta od njega. Maksimalno brzo je osvojio navijače, suigrače i trenere te se ustalio na poziciji niskog krila, iako mu je za tu poziciju nedostajalo centimetara u NBA okvirima. Nema veze, fajtom i borbenošću je Tucker sve nadoknađivao. Nemoguće je bilo ne vidjeti na parketu tu pojavu s fizionomijom izbacivača u klubu, i ne osjetiti njegovu energiju dok grize na parketu i požrtvovno se baca na glavu po loptu u peti red tribina. Tucker je svojim dolaskom u NBA ligu opet malo ubrizgao duh 1990-ih, kada su u obrani svake ekipe vladali takozvani enforceri — momci koji su igrali žestokim intenzitetom.

Njegovom novom ulogom bio je oduševljen i suigrač iz Bamberga, na početku spomenuti Jacobsen, i sam igrač s NBA iskustvom: “Iznenađen sam njegovom evolucijom, i to kažem samo zato jer u Europi nije bio tako dobar defenzivno. Tada je još učio i razvijao se. Nisam iznenađen što se vratio u NBA, ali sam iznenađen kako je moćan defenzivac postao.”

Igrač zadatka

Tucker ipak nije bio samo jednodimenzionalni terijer u obrani. Fantastičan je u obavljanju svakog zadatka koji je pred njim. Dokazao se kao pouzdan korner tricaš, iznadprosječno dobar skakač s obzirom na poziciju, ali i visinu, te odličan kradljivac lopti. Uz sve to, kao mentor se trudi savjetima pomagati mladim igračima objašnjavajući im na svom primjeru što ih sve čeka u karijeri: “Ja sam bio All-American i Big-12 igrač godine i zato sam očekivao mnogo kada napokon dođem u NBA ligu. Ali nisam shvaćao što znači biti profesionalac. Mislio sam da ću doći u ekipu i samo tako nekome uzeti mjesto i minutažu. Ali ne ide to tako. Kada sam došao u Toronto, ondje nije bilo nikoga da me savjetuje, zato ja danas želim pomoći mladim igračima da ne upadaju u zamke jer trebaju sazrjeti i proći proces.”

U Sunsima se zadržao četiri i pol sezone da bi ga Phoenix, birajući novi rebuilding, razmijenio tijekom trade deadlinea 2017. u Toronto, tamo gdje je sve počelo. Raptorsi su se spremali za novi pohod na vrh Istoka koji je neminovno vodio preko LeBrona Jamesa za kojeg im je trebao netko poput Tuckera — defenzivni specijalist koji će barem usporiti Jamesa. Tucker, treba biti pošten i priznati, ipak nije uspio u toj misiji pa su Raptorsi pometeni s 4:0, a u ljeto 2017. je postao slobodan igrač.

Potpisali su ga Houston Rocketsi na četverogodišnji ugovor i 32 milijuna dolara, iako je imao i boljih financijskih ponuda. Presudilo je ipak nagovaranje Chrisa Paula, njegova prijatelja iz djetinjstva, da se pridruži ekipi. I Tucker nije pogriješio u izboru, odigrao je sjajnu regularnu sezonu i playoff. Iz startne petorke je odmah na početku sezone istisnuo višestruko više plaćenog Ryana Andersona i donio Rocketsima prijeko potrebnu čvrstinu u defenzivi.

I opet se morao prilagoditi. Dok su ga Raptorsi na početku karijere vidjeli kao beka šutera, Sunsi kao nisko krilo, Mike D’Antoni mu je dao ulogu visokog krila koje povremeno igra i centra u small-ball postavama. Na svojih 198 cm Tucker ima i 111 kilograma, pa je veličanstveno odradio i tu prilagodbu, snašavši se izvrsno u Houstonovoj switch obrani i kao tricaš u napadu te je jedan od najzaslužnijih za lanjski rezultat.

Riječima njegovog šefa D’Antonija: “Njega nije briga hoće li zabiti 2 ili 30 poena. Važne su mu pobjede i sitne stvari poput osvajanja ničije lopte ili iznuđivanja faula u napadu. Moraš imati takve igrače.”

Pred njim je novi izazov u sezoni koja dolazi. Rocketsi su izgubili Trevora Arizu, a umjesto njega je stigao Carmelo Anthony. To će od Tuckera tražiti nove prilagodbe, mijenjanje pozicije i drugačija zaduženja u defenzivi. Nemojte sumnjati da će svoj zadatak opet odraditi besprijekorno.

Ne propusti top članke