Danas nećemo pisati o Zeki i Mlinki, barem ne toliko; nećemo pisati ni o Cici, Štefu ili Snješku Cerinu. Današnji tekst posvetit ćemo onima koje se u pričama o velikim generacijama valjda i po nekoj inerciji tretira kao puno manje važne aktere, iako oni to nisu. Pisat ćemo ponajprije o, kako sam ih ne baš maštovito nazvao, neopjevanim herojima iz 1982.

Na kraju krajeva, iako su Zeko, Mlinka, Cico, Štef i Cerin stvarno bili najistaknutiji vjesnici Dinamova proljeća, činjenica je da je u naslovu sudjelovalo 15-20 igrača, pa i da spomenuti katkad nisu ni bili na terenu. Zajec je u prvom dijelu sezone zbog kartona i ozljeda odigrao 12 od 17 utakmica, dok je Cico tad još bio u vojsci; Cerin u prvih sedam-osam kola uopće nije bio standardan, a Deveriću je nakon gostovanja kod Slobode u Tuzli u četvrtom kolu Ćiro propisao svoju standardnu terapiju: potjerao ga je iz prve momčadi… Osam kola prije kraja prvenstva Štef se ozlijedio na gostovanju kod Partizana, a ni Mlinarić, iako je skupio najviše nastupa, njih 33, nije uvijek igrao maestralno.

Ako klinci jednog dana ipak saznaju tko je taj Mlinka, pa onda valjda i tko su Štef i Cerin, bilo bi lijepo da saznaju ponešto i o njihovim drugarima iz 1982.

Doduše, Marijan Vlak je oduvijek bio pomalo ležeran tip, pa sumnjam da zbog te teze o neopjevanim herojima ne može dobro spavati. Mislim da je u dubini svoje duše gospodin Vlak sretan što je uopće bio dio svega, pogotovo kao prvi vratar. Jer stvari za njega nisu dobro izgledale.

Vlak je godinama bio treći, a katkad i četvrti vratar. U Dinamo je došao 1968., a da se njega samog pitalo vjerojatno se to ni ne bi dogodilo; mladi je Marijan bio jako vezan za svoju Petrinju i u tom mu trenutku pomisao da bi jednog dana mogao biti prvi Dinamov vratar baš i nije bila tako privlačna. Dok su Mlinka i Cico imali svoje društvo na Kajzerici i Ferenščici, Vlak se u Zagrebu osjećao usamljenim; često je bježao u Petrinju, pa bi ga Zorislav Srebrić i Đalma Marković po cijele dane tražili.

Majo i Bračun

Marijan je inače volio jesti kremšnite i imao je problema s kilažom, što je bio jedan od razloga zbog kojih je tijekom karijere imao velikih problema s ozljedama; na jednoj mu je utakmici u svega nekoliko minuta puknula zadnja loža i na desnoj i na lijevoj nozi, što je, budite uvjereni, raritet svjetskih razmjera. Pa ipak, u toj šampionskoj sezoni ozljede su ga ostavile na miru; Vlak je branio u 32 od 34 utakmica.

Standardan je postao još na proljeće 1981., kad je istisnuo Želimira Stinčića, iako je samo koji mjesec prije postojala opcija da ode na posudbu u Maribor ili se vrati u svoju Mladost iz Petrinje. Srećom pa je mladi i nadobudni Tomislav Ivković otišao u vojsku, a Zajec je novom treneru pristiglom u prosincu 1980. i očito spremnom na eksperimentiranje suflirao da ima taj jedan vratar kojeg bi samo trebalo malo dovesti u red. Ispalo je da je bio u pravu jer te je i iduće sezone Vlak uvijek dolazio na vrijeme…

Milivoj Bračun je, istini za volju, znao koji put zakasniti. Kao onda kad je u trećem kolu u Maksimiru protiv Hajduka satrao Blaža Sliškovića te zaradio crveni karton. “Bez cmizdrenja, molim”, bila je računica kojom se vodio bivši boksač Bračun, što je klubu koji je imao previše ‘svilenih’ igrača bio dar s neba.

Bračun je kasnio i u nogometnom razvoju; u Dinamo je došao s tek 23 godine, i to na preporuku dvojice sportskih novinara. Bio je špica u četvrtoligašu TPK-u, današnjem HAŠK-u, kad su ga na hakl na betonskom igralištu u Šubićevoj pozvali Dudo Dobrinić i Milivoj Nikolić (igrao je i Tomica Židak!); shvativši da je dečko druga dimenzija, preporučili su ga Srebriću i Đalmi, kod kojeg je na koncu debitirao u utakmici protiv Hajduka, negdje u jesen 1980., kad je dobio zadnjih 20 minuta. Ugovor, međutim, nije potpisivao do Ćirina dolaska; dapače, čovjek je u to doba na treninge znao dolaziti svojim kamionom šestotoncem, kojim je prevozio pijesak, cigle, drvo… Radilo se o obiteljskom poslu.

Tako je sve do Ćirina dolaska Bračun igrao za drugu ekipu, a priliku je dobio na turneji u Australiji u siječnju 1981., kad je Ćiro došao na ludu ideju da bi Bračun bio idealan desni bek… Te 1982. odigrao je, uglavnom zbog tih kartona, 25 utakmica po 90 minuta; bio je atipično ofenzivan za ono doba, a nije mu odmagalo ni to što suparnička lijeva krila, nerijetko najbolji igrači, baš i nisu imala defenzivne navike. Podijelio je niz asistencija, a da se u 13. minuti u zadnjem kolu protiv Budućnosti nije ozlijedio, vjerojatno bi bio među putnicima za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. “Nemre ti desni bek bit igrač utakmice…”, rekao je u jednom neobaveznom razgovoru.

Džemo, Bošnjak i Zvjezdan

Često to nije mogao biti ni čovjek iz zadnje linije, osim ako u pitanju nije bio Zajec.

Džemal Mustedanagić došao je u Dinamo još 1973., i to kao ‘desetka’. Vrlo je brzo ušao u prvih 16 što je za tako mladog igrača, još i došljaka, bilo nevjerojatno. Vidjevši da pored Zeke, Cice i Rajka Janjanina nije potreban još jedan kreativac, ali i da ima snage za preorati cijeli teren, Džemo se preorijentirao na zadnjeg veznog, samo da bi ga veliki čarobnjak Ćiro u šampionskoj sezoni prebacio na stopera, iako je u toj zapravo vrlo fluidnoj 3-5-2 strukturi imao slobodu ubacivati se u veznu liniju. Odigrao je 29 utakmica po 90 minuta, a kad u prvom dijelu sezone nije bilo Zajeca, bio je kapetan.

Ako ga u neformalnom razgovoru pitate otkud potječu ta njegova borbenost i srčanost, Džemo će vam reći da se od malih nogu morao boriti; bio je najmlađe, šesto dijete u obitelji i već je s 12-13 godina u svojem Bosanskom Novom počeo zarađivati: u pola 5 ujutro odlazio je po novine na željeznički kolodvor i razvozio ih u prodavaonice Vjesnika, Politike i Oslobođenja…

Kad bi Džemu igra povukla prema naprijed, leđa bi mu obično čuvao Dragan Bošnjak, još jedan vezni igrač koji je u Ćirinu laboratoriju završio u zadnjoj liniji. Bošnjak je u Dinamo stigao u siječnju 1980., a kao dotad najbolji igrač novosadske Vojvodine najavljen je kao veliko pojačanje. Nije opravdao očekivanja, ali je, kao i neki drugi, svojevrsno prosvjetljenje doživio kad ga je Ćiro još na proljeće 1981. potjerao u drugu momčad; navodno ga je Bošnjak kritizirao nakon poraza od Hajduka u Splitu, iako je vjerojatnije da je samo Ćiro to čuo… U šampionskoj sezoni odigrao je 29 utakmica, jednom ušavši kao zamjena.

Istini za volju, nije Zeko bio jedini iz zadnje linije koji je bio igrač utakmice; baš onda kad ga nije bilo, u trećem kolu protiv Hajduka u Maksimiru, kad su Plavi pošteno istukli goste, Bošnjak je bio najbolji igrač na terenu. Kao i na proljeće protiv Rijeke na Maksimiru.

Zvjezdan Cvetković je još jedan u nizu Dinamovih igrača koji su do Ćirina dolaska bili anonimusi ili makar neostvareni.

On je u Dinamo došao sa 17 godina iz Karlovca, samo kao stariji brat mnogo talentiranijeg Bore Cvetkovića. Sve dok, dakle, nije došao Ćiro, igrao je za taj famozni “Mali Ajax”, drugu Dinamovu momčad, i nitko živ ga nije fermao; čak i kad se pojavio Blažević, imao je izvjesnu količinu sreće, jer je na turneju u Australiju išao isključivo zbog ozljeda; među ozlijeđenima je bio i njegov brat Boro. Ondje se izborio za poziciju lijevog beka i više je nije ispuštao; iako nije bio toliko ofenzivan kao Bračun, stigao je podijeliti nekoliko asistencija, pa i utrpati četiri komada. Odigrao je 26 utakmica po 90.

Jedna od tih bila je ona u Kranjčevićevoj protiv Zagreba, kad su Dinamu dosuđena tri jedanaesterca; kad su prva dva promašili Cico i Cerin, a dosuđen je treći, svi su postali manji od makova zrna. Ne i Zvjezdan koji je uzeo loptu, namjestio je na bijelu točku i — promašio i on.

Bručić i Hadžić

Gotovo nikad ozlijeđen i gotovo nikad odsutan, a u pravilu podcjenjivan bio je Petar Bručić. Čovjek koji je triput trebao dolaziti u Dinamo da bi shvatili o kakvom je igraču riječ; prvi put kao junior kad ga nitko živ nije fermao pa se vratio u vinkovački Dinamo; drugi put koju godinu kasnije kad su mu pričali bajke o posudbama pa se opet vratio u Vinkovce… Kad je došao treći put, nisu ga više mogli potjerati.

Bručić je bio osmica koji je rovao terene od 16 do 16, a Bračun će vam reći da je mogao ići toliko visoko jer mu je Pero pokrivao leđa. Ne samo to: kad je trebalo, a nije to bilo tako rijetko te sezone, Bručić je igrao i desnog i lijevog beka, podijelivši niz asistencija s tih pozicija. Odigrao je pune 32 utakmice, dodao je i dva gola, a jedna od najboljih utakmica u plavom dresu bila mu je ona kultna protiv Hajduka na Poljudu. Strijelci su tada bili upravo Zajec i Deverić, ali je Bručić jednoglasno proglašen najboljim igračem. Malo je falilo da uoči sezone ode u Nicu…

Dok u prvom dijelu sezone nije bilo vojnika Ismeta Hadžića, činilo se da to i nije neki udarac za Dinamo. Hadžić je u klub stigao isto kad i Bošnjak, samo što je on došao kao najbolji igrač Slobode iz Tuzle. Ni on nije opravdao očekivanja; dapače, bio je svojeglav i nediscipliniran, a ako biste mu u afektu opsovali majku, nije vam se dobro pisalo. Na utakmicu Kupa UEFA protiv Benfice u Lisabonu, u vrijeme dok je trener bio Đalma, a u svlačionici je vladala anarhija, nije putovao zbog izvjesne bolesti za koju su klupski liječnici utvrdili da je izmišljena. Kasnio je po povratku iz vojske i na zimske pripreme 1982., ali kad se konačno pojavio, nije više ispadao iz ekipe.

U Dinamo je stigao kao staromodni bek, ali je kod Ćire igrao stopera i zadnjeg veznog; s obzirom na to da sam s nažalost prerano preminulim gospodinom Hadžićem redovito igrao mali nogomet na Klinčeku, iz prve ruke mogu reći da se radilo o vrlo profinjenom i inteligentnom igraču, jednom od onih defenzivaca koji nisu morali uprljati gaćice da bi igrali dobro. Hadžija je na proljeće započeo i odigrao 16 od 17 utakmica.

Zlaja i Pančo

Jedan od igrača čije se ime u pričama o ’82. gotovo nikad ne spominje — a uvjeren sam i da neki potkovaniji Dinamovi kroničari znaju previdjeti njegov doprinos — zove se Zlatan Arnautović. Legendarni Zlaja, inače i čovjek koji vas može nasmijati čim otvori usta, jedan je od onih suigrača koje ste mogli zajebavati do mile volje, valjda baš zato što se čovjek nije mogao ni na koga naljutiti.

Njegov cimer Bračun jednom mu je prilikom u Beogradu sakrio cipele u mini-bar, samo da bi ovaj zakasnio na večeru te Ćirinu tiradu slušao u novom odijelu i ne baš novim adidaskama… Arnautović je bio puno više od običnog klauna; radilo se o živoj sili od čovjeka, beskompromisnom stoperu koji je u Dinamo iz banjalučkog Borca dolazio već nekoliko puta, a konačno je potpisao u ljeto 1981. kao svojevrsna zamjena za Srećka Bogdana koji se spremao u vojsku. Prvih nekoliko kola bio je na ledu i bilo je to razdoblje kad je, zbog toga što je osjećao da ga svi podcjenjuju, razmišljao pokupiti se iz Dinama; silom prilika šansu je dobio u četvrtom kolu u Tuzli kad je 11 minuta prije kraja zabio za bod u gostima.

Time si je kupio mjesto u prvih 11, što je opravdao koji tjedan kasnije kad je u pobjedi od 7-0 nad Zagrebom ugradio dva gola; drugi je bio bomba s 30 metara iz slobodnjaka. Dva tjedna kasnije bio je igrač utakmice protiv Partizana u Zagrebu, kad su Zeko i Mlinka igrali poluozlijeđeni, a Boro Cvetković je dobio crveni karton u 36. minuti; svjedoci kažu da je sam na leđima nosio cijeli Partizan. Opet dva tjedna kasnije Dinamo je u Maksimiru protiv Osijeka odigrao jednu od najlošijih utakmica te sezone, a jedan je od razloga vjerojatno bio i taj što u sastavu nije bilo Zeke i Mlinke; jedini pogodak na utakmici, međutim, zabio je Arnautović, samo da bi ubrzo potom, sad već čiste savjesti, otišao služiti vojsku…

Sličan status kao i Zlaja ima i Zoran Panić, čovjek koji je pored svih tih veličina morao pucati penale. Njih čak šest, od kojih je pet zabio, iako se nakon tog jednog promašenog, protiv Rijeke na Kantridi, zakleo da ih više neće pucati; na proljeće je opet morao, opet protiv Rijeke, i to kad je Cico promašio… Popularni Pančo također je u Dinamo došao na ljeto 1981., iz kruševačkog Napretka, kao svojevrsna zamjena za sjajnog Abida Kovačevića, čovjeka koji je svojim igrama (na lijevom krilu) u proljeće ’81. iščupao Dinamo s dna ljestvice. U tom prvom dijelu sezonu uglavnom je bio prvotimac, a ukupno je u sezoni u 22 nastupa dao osam golova; dva su došla u prvom kolu na Marakani protiv Zvezde, oba s bijele točke…

Mlinka? Tko je taj?

Bio je tu i Marin Kurtela, igrač za kojega će svi reći da je mogao imati bolju karijeru, samo da nije imao taj svoj dugačak jezik. S druge strane, da nije bio takav, pomalo kurčevit, možda čovjek ne bi ni igrao u Dinamu. Kurtela je volio proturiječiti Ćiri i zato je često bio na ledu, ali znao mu je biti i od koristi. Itekako. Krpao je rupe u obrani — što ga nije spriječilo da protiv Rijeke na Kantridi nosi Mlinarićevu desetku! — i skupio je šest nastupa; igrao je i u toj utakmici na Maksimiru protiv Hajduka, ali i u onoj kultnoj protiv Vardara u Skopju, kad su domaći igrači nastojali izmesariti Plave… Kurtela je igrao sebi sasvim neprirodnu poziciju lijevog beka te asistirao Kranjčaru za pogodak, a s obzirom na prirodu te utakmice, uvjeren sam da je bilo dobro imati jednog takvog frajera na terenu…

Devet utakmica u prvom dijelu sezone odigrao je tada još 19-godišnji i pomalo zeleni Boro Cvetković, stalni prvotimac do odlaska u vojsku. Povremeni član prvih 11 bio je još jedan mladac, Željko Hohnjec, koji je s obzirom na veličinu utakmice odigrao neočekivano dobro protiv Zvezde u Maksmiru, a potkraj sezone priliku je češće počeo dobivati i Emil Dragičević. Prvenstvene minute su još upisali Zvonko Marić (branio u prve dvije utakmice) Branko Devčić, Radimir Bobinac, Drago Dumbović, Mladen Munjaković, Milan Ćalasan, Čedo Jovičević, Davor Braun, Eddie Krnčević… Ne bi bilo zgorega da je jedan nastup, kad je sve bilo riješeno, upisao i Ivković, ali to je neka druga priča…

Na današnji dan prije 40 godina Dinamo je odigrao posljednju utakmicu prvenstva protiv Budućnosti te na Maksimiru proslavio naslov prvaka.

Možda baš zato što je prošlo sad već 40 godina, postoje klinci koji danas nemaju pojma tko je Marko Mlinarić; na kraju jednog treninga u Školi nogometa Maksimir kojem sam prisustvovao prošlog tjedna, trener je upitao dečke od 13-14 godina znaju li tko je dotični; od njih 14 jedan je izjavio da je čuo za njega. Ne mislim sada ulaziti u dublju analizu, a kamoli moralizirati nad time, pa ne mogu reći ni da me nešto posebno iznenadilo, ali lagao bih kad bih rekao da mi nije bilo žao. I eto, ako jednog dana ipak saznaju tko je taj Mlinka, pa onda valjda i tko su Štef i Cerin — jer vjerujem da su makar čuli za Zeku i Cicu — bilo bi lijepo da saznaju ponešto i o njihovim drugarima iz 1982.

Jer i oni su bili prvaci te, na kraju krajeva, ljudi zbog kojih smo zavoljeli Dinamo.