Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nesalomljivi

Vaterpolisti su protvi Srbije pokazali osobinu koju najviše volimo vidjeti kod hrvatskih sportaša

Zadnja izmjena: 28. srpnja 2017. Davor Javorovic/PIXSELL

Hrvatski se vaterpolisti u četvrtak kasno navečer u Budimpešti nisu dali slomiti. Srbijanska je reprezentacija, inače najbolja skupina igrača na svijetu, činila sve da – po obrascu već viđenom u Kazanu prije dvije, odnosno u Riju prije godinu dana – učini baš to. Ovaj put nije bilo šanse.

Vodili su aktualni olimpijski, europski i do subote navečer svjetski prvaci ukupno devet puta čitavim tijekom utakmice. Kako to izgleda biti u vodstvu Hrvatska je prvi put omirisala četiri minute i 51 sekundu prije kraja, kada je Ante Vukičević zabio za 11-10. Dušan Mandić fenomenalnim je individualnim naporom ekspresno izjednačio, da bi Maro Joković drugo i posljednje vodstvo Hrvatima donio tri minute prije kraja. Za prvu hrvatsku pobjedu protiv Srbije od Europskog prvenstva 2010. i za prvi ozbiljniji poraz vodeće vaterpolske nacije u posljednje četiri godine, tijekom kojih su vaterpolisti Dejana Savića pobijedili na ama baš svakome od 10 održanih natjecanja.

Taj lovački karakter, kojeg bismo mogli nazvati ‘terminatorskim’ pa i ‘aksiomom Rockyja Balboe’, nešto je što najviše volimo kod hrvatskih sportaša. Riječ je o slijepoj usredotočenosti na cilj – u ovom je slučaju to bilo držanje rezultatskog priključka – uz svijest da predaja ne dolazi u obzir. Ono kad se ‘Talijanski pastuh’ svaki put digne s poda iako je doživio sijaset potresa mozga. Ili kad Arnold Schwarzenegger, nakon još jednoga privremenog neuspjeha, lovini najavi da će se vratiti ponovno.

Volimo tu osobinu vjerojatno stoga što je sami ne posjedujemo. I hrvatska je sportaška psihologija prvenstveno psihologija odustajača, štono se kaže – quittera. Pokušajte se sjetiti koliko su puta naši nogometaši pobjeđivali kada bi stvari krenule po zlu.

I vaterpolska je momčad pod ravnanjem Ivice Tucka često pokazivala iste karakteristične znakove slabosti. I u Kazanu i u Riju Srbi su Hrvate uspijevali obeshrabriti, odnosno igračkom klasom uvjeriti da im nisu dostojni rivali, što je dovelo do ranog prelamanja utakmica i uvjerljivih poraza. Jednom riječju, do predaje.

Ovaj put nije bilo tako i našima svaka čast na tome.

Pitanje slobode i demokracije

Pobjeda od četvrtka navečer važna je jer je ostvarena protiv najjače vaterpolske velesile i jedne od najistaknutijih generacija u povijesti ovog sporta. U svojim redovima Srbi imaju posebne igrače poput Filipa Filipovića i Dušana Mandića. Ta dvojica, poput nekad Dubravka Šimenca, svojom su tjelesnom snagom i staturom sposobni, da upotrijebimo košarkašku analogiju, sami si kreirati šut. Radi se, dakle, o tipu igrača sposobnom dići se iz vode na šut čak i pod budnom paskom čuvara koji ga markira. Igrači koji to mogu zapravo dižu vlastite čuvare, okačene za vrat ili ramena, zajedno sa sobom. Baš kao što je Mandić u četvrtak napravio izjednačivši na 11-11. Ili kao što je Filipović pokušao u samoj završnici, ali je naišao na izvrsnu obrambenu reakciju jednoga od hrvatskih vaterpolista, koji se u duelu, kao ni njegova momčad te večeri, nije dao pobijediti.

Evidentno je da hrvatska vaterpolska doktrina više vjeruje obrani nego napadu, što nije loše. Mali pomak u suprotnom pravcu bio bi, međutim, svakako dobrodošao

Pitanje koje se sad nameće jest završava li era vladavine srbijanske reprezentacije i postoji li mogućnost uspostave nove vaterpolske hegemonije, sada od Hrvata ili Mađara? Moje je osobno mišljenje da je odgovor na ovo pitanje negativan – a ako bi i bio pozitivan, da ta hegemonija ne bi bila hrvatska.

Hrvatskoj vaterpolskoj doktrini, naime, još nešto fali. Nazvao bih to slobodom. Ili demokracijom.

Usprkos usponima i padovima, Mađari kroz posljednjih 20-25 godina igraju najbolji vaterpolo. Možda bi bolje bilo reći – najpozitivniji. U svakom slučaju, najuzbudljiviji i najatraktivniji. Riječ je o bržem i dinamičnijem stilu igre u kojem vrijedi pravilo uzimanja otvorenog šuta. Mađarska je škola poznata po tome da, ponekad čak i preradikalno, forsira instituciju otvorenog šuta. Ova Srbija, vidjelo se to i u polufinalnom dvoboju, tu je filozofiju u priličnoj mjeri usvojila. Statistički gledano, Hrvatska je pobijedila 12-11. Hrvatska je imala i više posjeda, 36-35. Srbi su, međutim, uzeli tri šuta više (27-24).

Hrvatski vaterpolo, a pri tome mislim daleko više na reprezentaciju nego na klupska natjecanja, na tom planu i dalje pokazuje neobičnu i nelogičnu suzdržanost. Kao, recimo, minutu i 10 sekundi prije kraja utakmice, dakle pri stanju konačnog rezultata, kada igrač na vanjskoj poziciji, udaljen nekih sedam metara od gola, odgađa šut u vrlo izglednoj situaciji i vraća loptu udesno drugome vanjskom igraču, koji je dva ili tri metra udaljeniji od gola i k tome u lošijoj šuterskoj poziciji s obzirom na to da ima igrača na sebi. Ovaj šutira iz teške pozicije, nedovoljno snažno i po sredini gola. Iako, dakle, vodimo, iako prijetnja od kontranapada ne postoji, nama je pet ili 10 sekundi potrošenog vremena bolji izbor od pokušaja zabijanja gola za 13-11.

Šut na žetone

Evidentno je da hrvatska vaterpolska doktrina više vjeruje obrani nego napadu, što ne mora biti i nije loše. Mali pomak u suprotnom pravcu bio bi, međutim, svakako dobrodošao. Opisana kalkulantska taktika ovu nam utakmicu nije izgubila. Izgubila ih je zato itekako mnogo ranije, a meni se čini da će nam, ukoliko je napokon ne krenemo mijenjati, izgubiti i mnogo utakmica u budućnosti.

Možda u tom strahu od šuta, ili strahu od preuzimanja odgovornosti za uzimanje šuta, postoji i neko dublje objašnjenje. Isti se problem zna pojavljivati također kod naših rukometaša i pogotovo košarkaša. Je li možda rizik od krivnje za promašaj sigurnijega, lakšeg šuta lakše zamijeniti odgovornošću za promašaj teškog šuta, a koja se uvijek može relativizirati, teško je reći. Hrvatski vaterpolisti, međutim, oduvijek kao da štede na udarcima. Kao da je šut na žetone, i to na određenu količinu, pa se može potrošiti. Bila bi ugodna promjena vidjeti vaterpolsku reprezentaciju s više rizika u tom aspektu igre. Onda ne bismo toliko ovisili o najboljim pojedincima, ili o onima koji dobro uđu u utakmicu.

Treba nam sloboda i demokracija, kako bi se raspucala cijela momčad.

Možda je prilika za to već sutra, na terenu i protiv reprezentacije koja je to učinila odavno. Čudesno je i pomisliti koliko bi dobar, moćan i trofejan hrvatski vaterpolo tek mogao postati.

Ne propusti top članke