Zadnja izmjena: 28. rujna 2022.

Harry Maguire zna čitav scenarij koji slijedi od objave engleskog reprezentativnog popisa, pa do svog istrčavanja na teren kao još uvijek člana startne postave. Prvo ide salva izrugivanja po društvenim mrežama koje sežu od benignog podjebavanja pa do otvorenog vrijeđanja i prijetnji. Onda dođe dan utakmice, izlazak na teren na zagrijavanje i trenutak u kojem spiker proziva njegovo ime, što prate salve zvižduka i negodovanja u kojima sudjeluju gotovo svi, od pripitih tipova do obitelji s djecom.

Maguire je to sve prošao i sinoć na Wembleyju u ogledu Lige nacija koji je i za Engleze i za Nijemce imao ‘tek’ simbolički pečat ogleda sa starim rivalima, pošto ni jedni ni drugi nisu mogli ni gore, a ni dolje u svojoj skupini. Englezi su se porazom od Talijana već oprostili od elitne skupine i to bez pobjede u grupi, dok su Nijemci tu poziciju zadržali u zadnji čas. Ipak, kao i uvijek, sudar ovih dviju nacija vječni je zalog je za dokazivanje onih koji istrče na teren, a za Maguirea je to, još jednom, ispao tek zalog za dokazivanje dramatičnog pada u formi.

I sinoć sve krenulo zvižducima i uvredama. Onda je nes(p)retni Harry uspio u istoj akciji prvo prodati pas u noge Jamalu Musiali, a onda ga i pokositi za jedanaesterac iz kojeg su Nijemci poveli. Zatim je odlučio jurnuti s loptom na njemačku polovicu, ali je u razmjerno kratkom i komičnom raspletu pokazao da i ne zna baš što bi s njom, pa su to poslovično koncentrirani Nijemci uzeli i zabili za povećanje vodstva. Engleska se tada čudesno vratila, preokrenuvši rezultat na 3:2 u smiraj utakmice, ali Nijemci su se preko Kaija Havertza vratili za konačnin 3:3. Taj gol apsolutno ide na dušu vrataru Nicku Popeu, ali i tu su neki kao sukrivca označili Maguirea, koji je prilikom udarca bio daleko od lopte, u kaznenom prostoru grčevito ščepavši rukama Timu Wernera.

Nogomet je, dakle, jednostavna igra u kojoj Nijemci ne moraju baš nužno uvijek pobjediti, ali u kojoj će Maguire očito uvijek ispasti krivac.

Povjerenje i u teškim trenucima poruka je samo po sebi — samo, pitanje je čini li Southgate time zaista dobru stvar za Maguirea

Činjenica jest da je igrač kojeg je UEFA lani s pravom uvrstila u najbolju momčad Eura sada u potpunosti izvan forme. I dok mu u Manchester Unitedu Erik ten Hag poručuje kako “biti kapetan ne znači i da si pretplaćen na mjesto u momčadi”, što se očituje kroz samo 15-ak premierligaških minuta još od onog potopa protiv Brentforda sredinom kolovoza, Gareth Southgate kao da je naumio riskirati svoju reputaciju kako bi naživcirao čitavu ionako nervoznu navijačku masu naizgled bezgraničnim povjerenjem u Maguirea. A ono najgore za englesku javnost, čini se, tek slijedi, jer ne izgleda ni kao da će ga se odreći u ulozi startera na Svjetskom prvenstvu.

“Kakvu god reputaciju imao, stavljam je tu”, otvoreno je uoči ovog ciklusa Lige nacija Southgate još jednom stao iza svog dokapetana. “On je naš najdominantiji stoper u zraku i važan igrač za nas, i važno je podržati naše najbolje igrače”, dodao je engleski izbornik.

Lupanje nevidljivom rukom tržišta

U svojoj pomalo i tvrdoglavoj podršci stoperu koji je nedvojbeno dao svoj doprinos recentnim engleskim uspjesima, Southgate zapravo podržava i samog sebe, kao mladića koji se također borio s uvredama i poniženjima nakon jedne utakmice s Nijemcima. Naravno, ta je utakmica bila puno veća i važnija: radilo se o polufinalu Eura 1996., kada je Southgate na svom prvom velikom natjecanju s Engleskom na istom tom Wembleyju pucao svoj tek drugi jedanaesterac u životu i promašio. Sve je nakon toga bila borba sa traumama, s tisućama pisama koje je dobivao i u kojima su bile uvrede i prijetnje ne samo njemu, već i njegovoj obitelji. A da ne govorimo o pjesmama punk bendova posvećenih njemu koje su zvučale gotovo kao poziv na linč.

Southgate tada nije imao javnu podršku, osim kada mu je Liam Gallagher nakon same utakmice prišao i rekao da je “barem imao muda pucati taj penal”. Na svoj način utjehu mu je ponudio i Stuart Pearce, koji je također promašio penal protiv Nijemaca u polufinalu, samo na Svjetskom prvenstvu u Italiji šest godina ranije. Čovjek zvani ‘Psiho’ mu je nakon tog poraza ispričao kako će sutradan ići nahraniti svoje konje i požaliti im se zbog još jednog poraza od Nijemaca, a oni će mu samo odgovoriti “baš nas briga, daj nam sad neke mrkve”. Ali u Southgateovo igračko vrijeme nije bilo društvenih mreža.

Sir Alex Ferguson je još davno, kada su navijači i mediji razapinjali Stevea McClarena između ostalog i zbog onog poraza protiv Hrvatske koji je Englesku ostavio bez Eura 2008., doveo taj fenomen u vezu s usponom reality televizije.

“Mi sada u ovoj zemlji imamo kulturu ruganja”, objasnio je. “To je zapravo čitava industrija izrugivanja koja je proizašla iz svih ovih TV emisija u kojima članovi žirija konstantno kritiziraju natjecatelje. I kad navijači vide to na TV-u, onda krenu kritizirati, redikulizirati, a to je jako teško za primiti”.

Teško je to i Maguireu, koji u ovom nizu loše forme nije koštao Englesku nekakvog dramatičnog, generacijskog poraza kao onomad Southgate, pa i McClaren. No, on je sam progovarao o tom pritisku, tvrdeći kako su i igrači ljudi i kako uvijek postoji granica, pogotovo kad je ranije ove godine primio prijetnju bombom u obiteljskom mu domu. Takvi incidenti samo naglašavaju razinu patologije u društvu u kojem će jedan poraz nogometne momčadi natjerati nekoga na takve drastične korake prema onome koga percipira kao ‘krivca’.

Ta kultura ruganja u kombinaciji s ogromnim iznosima koji se u nogometu vrte za odštete i plaće igračima rezultira prilično toksičnom atmosferom u javnosti. Engleska je epicentar današnjeg nogometnog tržišta na kojem će igrač kao što je Maguire koštati United gotovo 90 milijuna eura i dobiti ugovor koji ga je učinio drugim najbolje plaćenim stoperom Premier lige, nakon Virgila van Dijka. A oni koji sve svode na bazični odnos ponude i potražnje sad valjda očekuju od igrača da sami sebe nalupaju nevidljivom rukom tržišta prije nego što ga javnost nastavi cipelariti.

Vreća svježih trauma

Cirkularni je to proces u kojem nogomet ne da ne prati realnost, nego se zapravo sve više odmiče od ljudi, navijača koji mu i omogućuju da se održava kao industrija. U kulturi ruganja igračima i trenerima ne priznaje se više stajanje iza vlastitih ideja, kao što se ne priznaje ni unutarnji krug povjerenja, privatnost svlačionice ni utemeljenost odluka na stvarima za koje javnost naprosto niti ne zna. Život nogometaša tako se pretvara u neprekidni reality; jedan dan će im ispjevavati pjesme, drugi nemilice gaziti.

Southgate je svjestan da se protiv toga ne može boriti, ali ono što ga je i dosad izdvajalo je spremnost da svojim igračima pomagne u suočavanju s vlastitim traumama; to je njegovu Englesku činilo drugačijom od nacionalnih selekcija iz prošlosti. Povjerenje i u teškim trenucima poruka je samo po sebi — samo, pitanje je čini li time zaista dobru stvar za Maguirea, koji je sinoć opet donio niz loših odluka i izgledao toliko izgubljeno koliko profesionalni nogometaš ne bi smio biti, prteći vreću svježih trauma na ionako već pogrbljena leđa.

Izbornik je, vjerojatno uzimajući u obzir i vlastito iskustvo ophođenja s takvom vrstom psihološih tegoba, čvrsto odlučio za nesretnog Maguirea založiti vlasititu reputaciju te, u konačnici, i posao. Sve kako bi ga vratio iz crne rupe u koju je zapao, jer uvjeren je da mu ‘pravi’ Maguire treba. No, što ako mu tako samo povećava pritisak i teret očekivanja koji mora nositi?

Jer ono jučer je izgledalo kao da pod njim već počinje pucati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.