Egzotika. Prva riječ koja mi pada na pamet pri spomenu afričkog nogometa ili afričkih reprezentacija. Malo me je čak sram zbog toga jer zvuči prilično površno i, onako, puno predrasuda.
Niski vratari-egzibicionisti, skloni kiksevima i nepotrebnim izletima kao da se bosi zajebavaju na kakvoj pustopoljini. Loši, od sunca spaljeni tvrdi tereni okruženi atletskim stazama i stajaćim tribinama. Spor i dosadan nogomet, s malo pogodaka. A onda i ona za afričko podneblje uobičajena zvučna kulisa; ajmo ga nazvati afrički stil navijanja, začinjen plesom, bubnjevima i raznim puhačkim instrumentima.
A što tek reći za nadimke reprezentacija — Slonovi, Super Orlovi, Bafana Bafana, Chipolopolo ili Bakreni Meci, Pantere iz Gabona ili, ako hoćete, Vjeverice iz Benina. Još kad vam Patrice Kwedi veli da se nađete kod sata na Trgu…
Takva pomalo podcjenjivačka aura ili stigma uvijek je nekako prisutna na spomen afričkih reprezentacija, htjeli mi to priznati ili ne. Dio je to šireg društvenog diskurza o Africi, koju se oduvijek smatralo potlačenom, pa i nazadnom; u nogometnom smislu, Afrika je na Svjetskim prvenstvima nekoć imala dva predstavnika, a najčešće su oni dolazili iz zemalja Magreba. Subsaharska Afrika pak imala je jedan Zair, koji je na Svjetskom prvenstvu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj od Jugoslavije izgubio 9-0.
Dok su reprezentativci djelovali kao skupina tipova s otkačenim frizurama, imenima i dresovima, nogomet je u Kamerunu polako umirao
“Očekivali smo pleme s bubnjevima, štitovima i kopljima”, rekao mi je naš majstor ilustracija te odnedavno izvršni urednik Vlado Šagadin dok smo neobavezno ćaskali o Kamerunu s prvenstva 1990., pojašnjavajući kako je cijela njegova generacija navijala za to ‘pleme’. Doduše, još osam godina ranije, na prvenstvu u Španjolskoj, Kamerunci su upisali tri remija u grupi, isto koliko i Talijani, kasnije svjetski prvaci… Pa ipak, na prvenstvo u Italiju su stigli kao totalni autsajderi; ‘pleme’ u simpatičnim zelenim dresovima, sastavljeno od igrača iz kamerunske lige, te iz francuskih niželigaša. Avanturisti iz zemlje Trećeg svijeta.
Predsjedniku se ne govori ne
“Mrzili smo kad bi nas europski novinari pitali jedemo li majmune ili imamo li vrača u ekipi. Mi smo pravi nogometaši i dokazali smo to večeras”, rekao je nakon pobjede u prvom kolu jedini strijelac na utakmici François Omam-Biyik. Njih devet, bez štitova i koplja, protiv branitelja naslova, 10 Argentinaca i Malog zelenog.
Ipak su to Les Lions Indomptables. Neukrotivi Lavovi.
Taj nadimak je kamerunska reprezentacija zaradila još 1972. kad je na domaćem terenu osvojila broncu na Afričkom kupu nacija. U 1980-ima dvaput će ga osvajati, a nogomet će u Kamerunu postati neprikosveni sport broj 1, najviše obožavan u narodu. Nakon što je na SP-u u Italiji kao prva afrička reprezentacija stigla do četvrtfinala, avion s reprezentativcima morao je neko vrijeme kružiti nad pistom u najvećem kamerunskom gradu Douali koja je bila preplavljena zaluđenim narodom. Slavljenička parada trajala je dva dana, a predsjednik države Paul Biya odlikovao je sve redom, pa i novinare koji su boravili s reprezentacijom; ‘izmislio’ je i nacionalni praznik u slavu nogometašima.
Predsjednik je bio zaslužan i što je kultni Roger Milla uopće zaigrao za reprezentaciju; Milla se tri godine ranije oprostio od repke te si je laganini haklao na Réunionu, francuskom otoku u Indijskom oceanu, ali predsjednikov poziv nije mogao ili nije smio odbiti. A da bi uopće mogao izvesti onaj svoj famozni ples s korner zastavicom, Milla je morao zabiti — kao 38-godišnji supersub dvaput je u grupnoj fazi načeo Rumunje te u produžecima osmine finala dvaput Kolumbijce, kad je René Higuita valjda konačno shvatio kako se njegov egzibicionizam ne isplati. Da, sigurno…
Takva svenarodna histerija ili euforija itekako je odgovarala državnom vrhu — ranije te godine u zemlji su počeli prosvjedi za političko-ekonomske reforme koje je potiho ugušio uspjeh nogometne reprezentacije, a dvije godine kasnije pak, Biya će putem predizbornih plakata Neukrotive Lavove iskoristiti u predsjedničkim izborima. Još po dolasku na vlast 1982. predsjednik je shvaćao kako je nogomet prilično snažno sredstvo u oblikovanju nacionalne svijesti. U zemlji podijeljenoj po liniji ostataka kolonijalizma, tj. na dominantno frankofono i manjinsko anglofono stanovništvo, ali i u zemlji s brojnim etničkim skupinama, takvo što je bilo svojevrsna politička nužnost.
Star Trek dresovi
Da, Kamerun je subsaharsku Afriku stavio na nogometnu mapu svijeta. U puno manjem obimu, zbog tog već izmijenjenog povijesnog konteksta, ono što je za jednu generaciju bio Kamerun, to je mojoj predstavljao onaj Senegal iz Južne Koreje i Japana 2002., druga afrička reprezentacija koja je dosegla četvrtfinale. Doduše, vjerujem da smo baš svi zdušno skočili kad je Papa Bouba Diop zario nož u srce Francuzima, koji su ga pak zarili Vatrenima četiri godine ranije. Pa, ipak, koliko god je taj Senegal bio osvježenje, dojma sam kako je jača generacija stasavala u Kamerunu, ondje gdje je kolektivno sjećanje na 1990. bilo najjače.
Na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. Kamerun je osvojio zlato. Jasno, nisu OI najprestižnije nogometno natjecanje, ali svakako je vrijedilo obratiti pažnju na mladiće poput Laurena, Pierrea Woméa, Samuela Eto’oa i onog Geremija, na kojem su mnogi naši provjereni komentatorski kadrovi, iz samo njima poznatih razloga, lomili jezik. Njih je predvodio i onaj podcijenjeni genijalac Patrick ‘Magic’ M’Boma. Ta je skupina nekoliko mjeseci ranije već osvojila Afrički kup nacija, godinu kasnije je zaigrala finale Kupa konfederacija, a potom je obranila naslov Kupa nacija te se plasirala na SP u Južnoj Koreji i Japanu.
Nikako ne valja zaboraviti kako su okosnicu činili i Eric Djemba-Djemba, Salomon ‘mogu-igrat-sve’ Olembé, preminuli Marc-Vivien Foé, pa i onaj branič Pierre Njanka, koji je još na SP-u 1998. demonstrirao Austrijancima kako se vozi slalom; dakako, kapetan te generacije bio je čovjek s trajno ružnom frizurom, mladi, a prekaljeni Rigobert Song, inače prvi koji je u povijesti SP-a zaradio po crveni na dva prvenstva, a na vratima je Carlos Kameni učio od legende — Jacques Songo’o bio je pri kraju karijere.
Nažalost, pri spomenu te reprezentacije većini moje generacije ili ostalih zaljubljenika u egzotiku vjerojatno će pasti na pamet oni wannabe seksi ili kakvi već dresovi. Prvo oni bez rukava, pa nakon FIFA-ina naloga, s crnim rukavima, a onda i oni Pumini Star Trek jednodijelni dresovi koji stvarno teško mogu opravdati svoje postojanje.
Da, Kamerun je zapao u tu domenu egzotike — na SP 2006. nije se niti plasirao, a četiri godine kasnije bio je jedna od najgorih reprezentacija prvenstva. Generaciji na zalasku, ali i Eto’ou u punoj snazi, na SP-u u Južnoj Africi priključili su se novi mladići, prilično pristojni igrači poput Alexa Songa, Sébastiena Bassonga, Benoîta Assou-Ekottoa, Jeana Makouna, Stéphanea Mbije, a već su se tada dali nazrijeti budući nositelji — Eric Chuopo-Moting, Joël Matip i Vincent Aboubakar. Nekakav status dark horsea preuzele su Crne Zvijezde iz Gane, treća i posljednja afrička repka koja će osjetiti četvrtfinale, a Slonovi iz Obale Bjelokosti, po imenima možda i najjača afrička reprezentacija svih vremena, nikada nisu opravdali očekivanja.
Dimna zavjesa
Iako je taj Kamerun izbacivao uvijek barem prilično solidne igrače, u reprezentaciji bi oni djelovali kao skupina tipova s otkačenim frizurama, imenima i dresovima. I dok su reprezentativci nudili tu egzotičnu sliku, nogomet je u Kamerunu polako umirao.
Na izborima za predsjednika nacionalnog saveza, tj. FECAFOOT-a, 2013. pobijedio je Mohammed Iya. Jedini problem je bio što Iya nije mogao obnašati svoju dužnost jer je u tom trenutku bio u pritvoru; dvije godine kasnije osuđen je na 15 godina zatvora zbog izvlačenja novca iz jedne državne tvrtke. Iya je na čelu saveza bio od 2000., a krovna kuća je u tom razdoblju odigrala ‘povijesnu’ ulogu postavši bankomat najvišim dužnosnicima. Kralo se i mutilo na apsolutno svemu i svačemu. Od velikih projekata u kojima je novac namijenjen izgradnji infastrukture naprosto ispario do toga da su pojedini dužnosnici lažno prikazivali troškove avionskih karata. Sudačka organizacija svojevremeno je preklinjala vlasnike klubova da im prestanu nuditi mito za ‘pošteno suđenje’, a Kamerunci su polako napuštali tribine.
U kolovozu 2017. FIFA je drugi put u četiri godine u FECAFOOT-u instalirala Odbor za normalizaciju, koji je dužan revidirati statut i raspisati izbore. Posljednjem čelniku nogometna je opozicija uspjela osporiti legalnost izbora, a nedavno je novoizabrani predsjednik obećao transparentnost te tzv. rebuilding, tu toliko omiljenu frazu u kamerunskoj nogometnoj javnosti.
Posljednji i prilično veliki udarac Kameruncima je zadao Afrički nogometni savez — u prosincu 2018. oduzeto im je domaćinstvo Afričkog kupa nacija i to zbog kašnjenja radova, ali i zbog političko-sigurnosne situacije, tj. sukoba s angolofonim separatistima. Dogodilo se to unatoč snažnim obećanjima predsjednika Biye kako će sve proteći u redu. Da, Biya je i nakon 37 godina predsjednik, ali ovaj put neće iskoristiti nogomet kako bi ujedinio zemlju; zemlju koja se već desetljećima guši u korupciji.
Od 2000. naovamo Kamerun je promijenio 17 izbornika, a meta je sada na leđima prilično neiskusnog Clarencea Seedorfa. On i njegov pomoćnik Patrick Kluivert preuzeli su u repku u kolovozu prošle godine, a upravo su preživjeli prvu prepreku te se kvalificirali na Kup nacija pobjedom nad Komorima 3-0. No, javnost je prilično skeptična i nećemo lagati ako kažemo da se radi o prilično skromnom Kamerunu; doduše, još skromniji osvojio je svoj peti Kup nacija 2017., ali to je nekako više došlo kao dimna zavjesa nagomilanim problemima.
Val ludila
Sedam igrača iz inozemstva tada je odbilo poziv, neki su od njih imali prilično velikih problema zbog toga, a ionako mali broj kvalitetnih igrača već se umorio ili oprostio od reprezentacije. Kulminaciju loših rezultata Kamerun je doživio kad se nije plasirao na SP u Rusiji. Tako nam posljednja slika o njima dolazi u onom egzotičnom formatu, sa SP-a u Brazilu — igrači se svađaju sa savezom oko isplate bonusa, koškaju se međusobno na terenu, gube 4-0 u utakmici za koju se sumnja da je namještena te naposljetku bivaju najlošijom reprezentacijom na prvenstvu…
Bez sumnje, Kamerun je najuspješnija i najznačajnija afrička reprezentacija — najviše, tj. sedam puta plasirali su se na SP te su drugi po broju osvojenih Afričkih kupova nacija. Reprezentacija je to koja je siromašnu Afriku stavila na nogometnu mapu svijeta. No, ta granica — između prave nogometne alternative koja se prijeti probiti na pomalo eurocentričnu scenu i onog stereotipa o egzotičnim, divljim i nediscipliniranim afričkim reprezentacijama — prilično je tanka.
Dojam je kako su se svih ovih godina Kamerunci nekako šlepali na račun čistog talenta; na račun nadarenih dječaka koji su s prvim kupljenim kopačkama bježali, ponajprije u Francusku. Drugim riječima, Kamerun je jahao val ludila iz 1990., a uspjesi i plasmani na prvenstva dolazili su usprkos sustavu, a ne zahvaljujući njemu. I taj predsjednik Biya i dalje je u svojoj palači, ali nema više koga odlikovati — bazen talenata je presušio; ostale su samo prašnjave pustopoljine na kojima nema više tih dječaka.
