Naravno, pogrešne procjene su se u nogometu uvijek događale i događat će se, ali zapravo je bitniji razlog zbog kojeg se događaju. Često je u pitanju upravo to da je, eto, netko nešto tako mislio. Upravo iz toga slijedi da je nogometna sredina okrutnija nego što bi trebala biti, odnosno nerijetko po nekoj inerciji, poput kakvog automata koji povremeno guta kovanice, radi lošiju selekciju od one kakvu bi mogla ili trebala.

“Volio bih dati savjet — pogotovo mladim dečkima u West Hamu”, kaže neočekivani heroj momčadi, 31-godišnji Michail Antonio. “U nogometu se sve vrti oko toga što netko misli o vama, ali najvažnije je ono što vi mislite o sebi”, podijelio je, treba ipak imati na umu, samo svoje iskustvo.

Pobijedio je njegov karakter. Pobijedio je duh čovjeka kojeg nisu mogli slomiti razni nogometni diletanti

Antonio se nije toliko referirao na mišljenje javnosti, koje će uvijek biti takvo kakvo jest, koliko upravo na ljude iz nogometa. U redu, krive procjene se događaju, pa možda su i postojale neke objektivne okolnosti zbog kojih nije prije došao u žižu zbivanja, ali činjenica je da je čovjek koji je svojvremeno dobio poziv u englesku reprezentaciju te je danas jedan od najboljih napadača u Premier ligi više puta prolazio ispod radara.

“Otišao sam u QPR na probu od šest tjedana”, započeo je jednom o razdoblju dok mu je bilo 17 godina, kad je bio bez kluba, nakon što je odbio potpisati ugovor s Tooting & Micham Unitedom, lokalnim poluprofesionalnim klubom u kojem je s 12 godina i počeo igrati nogomet. “Prošao sam sve kondicijske testove, napravio sam sve što sam trebao. Onda sam trebao odigrati utakmicu za rezervnu ekipu, kad su mi rekli da ću potpisati ako odigram dobro. Zabio sam i namjestio po jedan, samo da bi mi rekli da nisam imao dovoljno centaršutova.”

“Michail je naše svjetlo”

Koji tjedan kasnije Michail je otišao na probu u Brentford, tadašnjeg člana League One, gdje je u dvije utakmice upisao pogodak i asistenciju, samo da bi mu rekli da je dobar igrač, ali i da će ga zbog određenih nedostataka tek držati na oku. Najveće poniženje je, pak, doživio još ranije, kad je iz svog Tooting & Mitchama trebao prijeći u obližnji AFC Wimbledon — dakle, iz devetog ranga engleskog nogometa u sedmi ili osmi — samo da bi potonji klub odbio platiti registraciju koja je koštala sedam funti.

Određeni nedostaci ili objektivne okolnosti koje su ga vjerojatno ponešto kočile ticale su se toga da je jedan od rijetkih igrača u Premier ligi koji je svoje osnovno nogometno obrazovanje stjecao u spomenutom lokalnom klubu, iz kvarta u južnom Londonu u kojem je odrastao u siromašnoj obitelji. Drugim riječima, gdje god je dolazio procjene su govorile da je tehnički inferioran igrač, iako se može pričati i o tome da je potraga za tehničkom perfekcijom, koliko god to nekome heretički zvuči, precijenjena ili besmislena; naime, kad pričamo o tehnici, referiramo se uglavnom na estetiku — često je promatramo i izolirano, izvan konteksta igre — dok na primjeru brojnih igrača, ne samo u nogometu, možete vidjeti da nije bitno kako nešto izgleda, već je li učinkovito ili nije.

Bilo kako bilo, da nije bilo tog nogometa, ili njegova brata Johna, Antonio bi vjerojatno završio u jednoj od lokalnih uličnih bandi.

“Zašto bi se htio pridružiti jednoj bandi, kad znaš da imaš prijatelje koji su u drugoj? Morat ćeš se sukobljavati s njima”, rekao mu je jednom brat. “I to se dogodilo dva mjeseca poslije. Jedan od mojih prijatelja izbo je drugog. Umro je.”

Jedan od razloga zbog kojih nije prošao kroz profesionalizirani omladinski pogon krije se i u njegovoj majci koja je stopirala odlazak na probu u Tottenhamovu akademiju, dok mu je bilo 14, strahujući da će Michail zanemariti školu. Tako se tri godine kasnije Antonio našao na raskršću, razmišljajući da objesi o klin svoje ionako jeftine i plastične kopačke; kao netko tko je nakon bezuspješnih probi ipak potpisao onaj ugovor te igrao devetoligaški nogomet za 150 funti tjedno shvaćao je da nema bogzna kakvu perspektivu. Pritisak je vršio i otac, popujući mu da nogomet nije pravi posao, što je, s obzirom na okolnosti, zapravo bilo točno. Sve dok tri mjeseca nakon potpisivanja ugovora — i nakon što mu je brat kupio prve prave kopačke — po njega nije došao Reading, tada član Championshipa.

O tome koliko je Antonio bio sirov ili beznadan, ili je takva bila samo procjena, govori i to što su ga koji mjesec kasnije vratili na posudbu u Tooting, samo da bi se počeo seljakati po klubovima iz League One, često kao opcija na mjesec ili dva: “Michail je naše svjetlo, ali njegova je realizacija jako nepouzdana”, žalio se svojevremeno trener Colchester Uniteda John Ward.

Monstruozno dobar početak sezone

Afirmaciju je konačno stekao u Sheffield Wednesdayu, s kojim je 2012. izborio Championship, a najzapaženiju sezonu odigrao je 2014./2015., kad je za Nottingham Forrest u ligi upisao 14 pogodaka i isto toliko asista. Bio je to dokaz da može biti konzistentan i na ljeto 2015. došao je u West Ham na mala vrata, za devet milijuna eura.

S obzirom na to da je u prva tri mjeseca kod Slavena Bilića nastupio svega jednom, navijači su ga prozvali Nevidljivim čovjekom, što će se ubrzo ipak promijeniti. Slično kao što je u ranijoj fazi svoje karijere krpao roster trećeligaša, Antonio je u West Hamu postao čovjek za sve zadatke — u tom je razdoblju igrao gotovo sve pozicije osim stopera, šestice, osmice i desetke.

“Mrzio sam to u početku”, priznao je jednom, referirajući se sada na poziciju jedine špice koju je intenzivnije počeo igrati kod Davida Moyesa, još u siječnju 2020. “Kada moraš igrati leđima golu, braniči ti cijelo vrijeme dišu za vratom. Moraš biti u stanju primiti udarac, tek onda iskontrolirati loptu, pa onda pronaći dodavanje.”

Od lipnja 2020. naovamo Antonio je zabio 20 od svojih ukupno 49 golova za West Ham u Premier ligi. Razloge tako brzoj prilagodbi poziciji koju prije u životu gotovo da i nije igrao možemo tražiti i u njegovim atipičnim, pomalo i nespojivim nogometnim karakteristikama. Kao netko tko je najčešće igrao krilo podrazumijeva se da posjeduje brzinu i voli tražiti dubinu, ali k tome može biti i fizički dominatna pojava u šesnaestercu, što je oboje bitno zbog načina na koji West Ham igra.

Koliko je neobičan tip igrača sugerira i to što je u sezoni 2015./2016. i onoj idućoj 12 od svojih 17 golova u ligi dao glavom, sve sa svojih 180 centimetara. Prošle sezone zabio je 10 i dodao pet asistencija; netko će reći malo, ali treba imati na umu da je odigrao 26 utakmica. Također, čovjek je imao najviši xG per 90 minutes u ligi, što će reći da je, uz Harryja Kanea, najčešće dolazio u dobre prilike, iako ipak nije bio tako ubitačan…

Njegov West Ham u proteklih je nekoliko godina intenzivno tragao za herojima, skupocjenim igračima koji imaju nadprosječnu individualnu kvalitetu te bi trebali biti prevaga na terenu. Više od 150 milijuna eura utučeno je na Sébastiena Hallera, Felipea Andersona, Andréa Ayewa, Marka Arnautovića, Andrija Jarmolenka… Svi su se oni pokazali kao više-manje promašene investicije, pa su navijači dobili možda i ponajmanje očekivanog heroja.

Čovjeka koji je novu sezonu otvorio monstruozno dobro, odigravši prije koji dan i onu simultanku protiv Leicestera, nakon koje je postao i najbolji West Hamov strijelac otkako je Premier lige.

“Nije loše za desnog beka”, reći će on zajebantski. Kako se to zapravo dogodilo teško je suvislo razjasniti; da, OK, bilo je tu valjda trenera koji su ga usmjerili, oblikovali ili, eto, pronašli mu u 31. godini najbolju poziciju, ali u suštini, pobijedio je njegov karakter. Pobijedio je duh čovjeka kojeg nisu mogli slomiti razni nogometni diletanti kojih u ovoj ionako dovoljno okrutnoj sredini, hvalabogu, ne nedostaje.