Postoji jedna pjesma omiljene mi grupe Mogwai nazvana The Lord Is Out Of Control — odnosno, njen remix koji je grupa snimila u suradnji s njemačkim producentom i pijanistom Nilsom Frahmom.
Instrumentalna je to stvar, predivno strukturirana izmjenama njegovih klavirskih dionica i Mogwaijevih intenzivnih elektronsko-gitarskih vrhunaca. U kombinaciji to zbilja ostavi osjećaj kako je to soundtrack pojavljivanja neke nadnaravne sile, od prvotne zapanjenosti njenom pojavom pa sve do manifestacije njene kaotičnosti.
Takav osjećaj čovjek dobije dok gleda Lionela Messija, pogotovo kad odigra utakmicu poput one protiv Tottenhama na Wembleyju. Taj put od primanja lopte do onih njegovih eksplozivnih i nezaustavljivih promjena smjera može se idealno uglazbiti ovom stvari. A i poruka je jednaka: Njegovo Veličanstvo tada izgubi kontrolu. Odnosno, on je uspostavlja za sebe dok ruši suparničku strukturu, graciozno donoseći kaos na terenu. Dva pogotka tek su prijeko potreban konkretni učinak koji će samo pomoći izvući njegovu sinoćnju predstavu iz memorije.
“Nismo izgubili od momčadi zvane Barcelona”, zavapio je uz blagi pokušaj spina nakon sinoćnjeg poraza Mauricio Pochettino. “Izgubili smo od čovjeka zvanog Lionel Messi; a nije nikakva sramota izgubiti od takvog velikana”, zaključio je.
Na neki način je to i spočitavanje rada kolege mu Ernesta Valverdea, čija je Barcelona sinoć odigrala možda i ponajbolju utakmicu otkako je on na čelu njene struke. Možda to jest skretanje pozornosti uslijed prvog stresnog perioda Argentinca na Tottenhamovoj klupi, ali ima nešto u tome da jedan takav strateg — koji favorizira izgradnju sustava kroz ideju momčadi kao živog tkiva — svede sve na samo jednog čovjeka. Ta njegova izjava podosta podsjeća i na onu Joséa Mourinha otprije par sezona, kada je kao Chelseajev menadžer također balansirao između učinka Barcelone kao momčadi i Lionela Messija kao njenog integralnog dijela.
“Jedna stvar je momčad, dok je nešto drugo momčad s Messijem”, pričao je Mourinho. “Kada čovjek analizira ekipu, onda mora znati da taj dečko sve radi drugačije.”
Deus ex machina
Ove izjave prodiru u srž dogme kako niti jedan igrač nije veći od kolektiva i da je upravo to ono što nogomet čini posebnim. Oslonjen na znanju iskorištavanja prostora, cilj je u nogometu da momčad točno zna kako stvarati višak na određenom dijelu terena i kako se do toga dovesti. Nogomet je u pravilu više od same snage rostera na raspolaganju; imati bolje igrače svakako pomaže doći do rezultata, ali puno više je u tome kakvu strukturu oni tvore i kako ih inteligentno postaviti na terenu da iskoriste prostor. Poput kakvog organizma, uvriježeno je da unutar nogometnog tkiva niti jedan organ ne može preživjeti samostalno, isključen iz sustava.
Lionel Messi vs. Tottenham. [@ol_nolib]
Forget the popularity contests, forget the shiny individual trophies, forget the artificial attempts to contrive an equilibrium that doesn't exist.
Lionel Andrés Messi Cuccittini will remain the greatest of all time. pic.twitter.com/IFPDOpufza
— Breaking The Lines (@BTLvid) October 3, 2018
Tottenham sinoć, unatoč rezultatu, nije odigrao loše. U svom kadru Spursi sinoć nisu imali Christiana Eriksena, Dellea Alija, Moussu Dembéléa ni Jana Vertonghena, ali su sistemski parirali Barceloni, pogotovo u drugom dijelu, i održavali marginu na prihvatljivoj razini. U tome se krije stvarna dimenzija ove priče između efikasnog sustava i čudesnog pojedinca; Tottenham je u nekoj drugoj dimenziji izgubio utakmicu zbog ‘ovozemaljskih’ grešaka i nijansi u kvaliteti provedbe gorenavedenih stvari: zatvaranja i iskorištavanja prostora te pada koncentracije u ključnim trenucima.
Ali Messi se sinoć još jednom pobrinuo da nategne kontinuum te dimenzije, kao i shvaćanje vremena i prostora na terenu, ponovno postajući deus ex machina; Veličanstvo koje izmiče kontroli.
Messi je nadnaravni entitet na terenu; sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar
Ono što osobito frapira u njegovoj igri je to kako se privikava na biološke promjene uslijed godina koje polako rade svoje. Njegova sposobnost driblinga iz mjesta naglim promjenama smjera još uvijek je na nevjerojatno visokoj razini, ali Messi je predvidio kako će mu s godinama prvo stradati upravo ta eksplozivnost, pa je naglasak dodatno stavio na pas-igru.
Koliko je onda za njega kompleksno pronaći odgovor pokazuje i sinoćnja utakmica. Zalijepite flastera na njega i riješiti će se ga se čak i kad mu je na leđima. Pokušajte gušiti zonu u kojoj operira i samo ćete nesvjesno na njega potrošiti nekoliko igrača, ostavljajući mu prostora da u sekundi pošalje preciznu dijagonalu na opustošeno krilo; prvi gol i onaj pas za asistenta Jordija Albu strši kao primjer. Ako pak pokušate fokus prebaciti na uskraćivanje pas-opcija, onda vam priušti vrtuljak poput one dvije situacije iz drugog poluvremena, kad se u par koraka sjuri u zonu šuta. Ti su udarci završili na vratnici gola Huga Llorisa, ali u mnogim drugim slučajevima lako završe u mreži.
Iscrpite praktički sve logične opcije i ne preostaje vam drugo nego lamentirati o dvije dimenzije Barcelone kao momčadi. O Valverdeovim postavkama i prednostima i manama njegovog dobro uspostavljenog sustava, ili o Messiju, nadnaravnom entitetu na terenu i sili koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar.
All-round talent u službi momčadi
Zato je i ta sinoćnja utakmica bila važna za nogomet u cjelini. Što god mislili o Tottenhamu, u pitanju je jedna od najbolje ustrojenih ekipa u Europi, s jasnim planom igre koja počiva na izgrađenom sustavu. Bio je to vrlo dobar ogled dviju odličnih ekipa, ali će on ostati upamćen ponajprije po Messijevoj briljantnoj predstavi koja bi lako mogla označiti prijelomni trenutak u njegovoj tranziciji u kasniju fazu karijere.
Demonstracija tog balansiranja između čitavog niza elitnih igračkih sposobnosti i blago okretanje osi s naglaska na neke druge stavke u igri možda je naizgled teško primjetna s obzirom na održavanje te nevjerojatne razine igre, ali nastavak praćenja njegove igračke evolucije nevjerojatno je uzbudljiva stvar. Njegova karijera, kao i vlastito shvaćanje i korištenje tog nadnaravnog all-round talenta u službi momčadi koje samo prilagođava kontekstu vremena fascinantan je proces.
Messi i dalje nije čestica koja će potpuno razoriti sve što znamo o važećim zakonitostima igre; dokazati će to i problematika argentinske reprezentacije koju je održavao iznad vode samo da bi svejedno posrnula u lovu na rezultat. Pogrešno je, stoga, pričati o njegovoj individualnosti kao onoj koja remeti srž ideje i značaja kolektiva u nogometu; Lionel Messi je zapravo individua koja shvaća nogomet na drugačijoj i kompletnijoj razini i koja svojim prisustvom ne guši sustav već ga, kao i sinoć, podiže na još višu razinu. Drugim riječima, sila koja svojom gracioznošću kao da uspori igru koja u realnosti postaje sve brža samo kako bi je podredio sebi i suigračima, stovremeno donoseći stabilnost svojoj ekipi i kaos suparnicima.
