Ni kolege ni rivali

Lewis Hamilton vozi možda i najbolje i najzrelije u karijeri. Što je tome razlog?

Zadnja izmjena: rujan 17, 2017 Profimedia

Vozači utrka čudni su ljudi, po prirodi individualci, no primorani na suradnju u onome što je u suštini ipak momčadski sport. Kako bi uistinu uspio, veliki vozač mora biti čvrsto uvjeren u vlastitu kvalitetu; posumnja li i na trenutak da je najbolji i da ga samo splet nesretnih okolnosti dijeli od titula i slave, uglavnom može okačiti kacigu o klin i zaboraviti na najviše dosege (Kimi, čuješ li?). No, istovremeno mora biti iznimno kooperativan, raditi za momčad i po potrebi čak i podrediti vlastiti uspjeh rezultatu svog poslodavca.

Posebno se stresno ta dihotomija reflektira na odnos s najneposrednijom mjerom za usporedbu, momčadskim kolegom. Teško da je to itko bolje definirao od Nikija Laude. Kada mu je u Ferrariju za momčadskog kolegu došao Carlos Reutemann, jedno od prvih novinarskih pitanja bilo je doživljava li ga kao kolegu ili kao suparnika.

Lauda je lakonski odgovorio: „Ni jedno ni drugo“. Što je zapravo sjajan odgovor, mada izvan beskompromisnog svijeta utrka vrlo grub i nepristojan.

Još je jedan sjajan element tog odgovora njegov poražavajući utjecaj na momčadskog suvozača. Argentinac nije mogao prečuti prezrivu konotaciju Laudinog odgovora, a on sam je, premda sjajan vozač, bio emocionalno preosjetljiv za svijet Formule 1. Ta komponenta bešćutnosti neophodna je za uspjeh, bez nje možete okačiti mačku o rep brzinu i talent.

Heinz-Harald Frentzen možda je u mlađim danima i u manjim kategorijama bio ravnopravan Michaelu Schumacheru ili čak brži od njega, ali psihološka fragilnost slična Reutemannovoj spriječila ga je u dostizanju ultimativnog cilja. Upravo je Schumacher sjajan primjer odmjerenog vaganja riječi i njihovog utjecaja na konkurente. U vremenu osvajanja prvih naslova hladno je ignorirao postojanje Damona Hilla i rekao kako mu put do titula olakšava to što najbolji među konkurentima, Mika Häkkinen i Rubens Barichello, sjede u slabijim bolidima. Dobro, Hilla nije bilo lako slomiti, može se diskutirati o nekim aspektima njegovog umijeća, ali na psihološkom planu bio je iznimno jak. No, Schumacherove riječi o najopasnijim konkurentima pokazale su se proročanskima: Brazilca će pacificirati pozivom u Ferrari i pretvaranjem u drugog vozača, svog vodonošu, ali Finac će mu, čim se uistinu našao u dobrom bolidu, uzeti dvije titule i biti, uz kasnije Fernanda Alonsa, najravnopravniji konkurent u šampionskom dijelu karijere.

Streloviti uspon

Što nas dovodi do inicijalnog povoda ovog teksta: pokušaja objašnjenja izvrsne tekuće sezone Lewisa Hamiltona.

Tek su se ove godine Hamilton i Vettel sreli u direktnoj borbi za naslov, onome što smo zapravo godinama očekivali i nadali se da ćemo imati prilike vidjeti

Preuzeo je vodstvo u prvenstvu i pretvorio se u vodećeg kandidata za titulu, a glavni razlog za to može se sažeti u dvije jednostavne riječi: sjajno vozi. Brojke govore jedno, a iskustvo promatranja drugo: ma koliko sjajne statistike imao, Britanac se nikada nije doimao onako izuzetno poput većine ostalih višestrukih prvaka svijeta. Zapravo, u toj kategoriji teško da se, barem u zadnjih 40-ak godina koliko aktivno pratim Formulu 1, mogu sjetiti drugog vozača tog kalibra koji je imao toliko blijedih dana i, teniskim rječnikom, neforsiranih pogrešaka. Ali ne i u 2017., a glavni razlozi mogu se svesti na dva imena: Sebastian Vettel i Valtteri Bottas.

Svaki od njih dodao je novi kamenčić u mozaik, podigavši Lewisovu vožnju na višu razinu.

Hamilton se pojavio u Formuli 1 u McLarenu 2007., oduševivši sve. Završio je debitantsku sezonu na drugom mjestu, s jednakim brojem bodova kao momčadski kolega Fernando Alonso. Malo je reći da je to bilo iznenađenje; Alonsa su i tada i danas mnogi smatrali najboljim vozačem na gridu. Bez sumnje, to je bila dosad najimpresivnija Lewisova sezona, neovisno  o tome što je barem zadnju trećinu nje Španjolac morao voziti protiv vlastite momčadi, a ne za nju.

Prva je titula stigla 2008., u zadnjem zavoju zadnje utrke. Problem je što ju je Hamilton morao osvojiti mnogo ranije, a ne na njoj zahvaljivati pogrešnom odabiru guma Tima Glocka. Suparnik mu je bio Ferrarijev Felipe Massa, vozač koji nikada prije ni poslije te sezone nije pokazao da spada u najvišu kategoriju. Sljedeću sezonu, obilježenu promjenama pravila, proveo je u osrednjem bolidu, ali kao ni u prethodnoj, nije imao problema nadmašiti momčadskog kolegu Heikkija Kovalainena.

A onda je uslijedilo gorko otrežnjenje.

Dominacija srebrnih bolida

Za momčadskog kolegu u McLaren došao je aktualni svjetski prvak Jenson Button. Zemljaka su mnogi promatrali kao slučajnog osvajača titule i predviđali da će Lewis pobrisati pod s njim, no to se nije dogodilo. Dakako, svi koji prate i događanja iza pobjeda i postolja odavno su naslućivali Buttonovu kvalitetu, ali ravnopravnost je ipak bila iznenađujuća, gotovo kao u slučaju para s Alonsom 2007. Bile su to godine vladavine Sebastiana Vettela, no u tri je sezone Jenson ukupno osvojio više bodova od Lewisa, a dojam o nekoj velikoj razlici u kvaliteti, ako ikakvoj, nije se mogao steći. Bilo je vrijeme za promjenu, a najinteligentnijom se pokazala seoba u Mercedes, gdje ga je kao momčadski kolega čekao brzi, ali ne posve dokazani Nico Rosberg.

Sljedeće dvije sezone protekle su u potpunoj dominaciji srebrnih bolida, a Hamilton je lakoćom uzeo mjeru Nijemcu finskih korijena. S još dva naslova bespogovorno se uvrstio na liste najvećih svih vremena, a s momčadskim kolegom se obračunao na način dostojan Laude ili Schumachera. Rosberg mu nije bio ni kolega ni rival.

Vjerojatno su i njegovi najbolji prijatelji, bar iza leđa, govorili kako Nijemac treba prihvatiti ulogu drugog vozača, no on, i samo on, nije posumnjao ni na trenutak da je najbolji i da ga samo splet nesretnih okolnosti dijeli od titula i slave. Te je na početku sezone 2017. pomeo pod Hamiltonom, a potom do kraja rutinerski održao prednost. Nikoga nije doveo u zabludu, neovisno o toj tituli Nico nije i nikada neće biti, osim u toj jednoj šašavoj sezoni, bolji vozač od Lewisa. No, šamar Britancu je opaljen, uz pitanje kako bi stajale stvari da opet uza sebe ima nekoga kvalitete Alonsa ili Buttona.

Umjesto toga je u Mercedes, nakon neočekivane Rosbergove odluke o povlačenju sa staze, stigao Valterri Bottas. Dovoljno mlad i dovoljno brz da posluži kao novi poticaj Lewisu na izvlačenje maksimuma; no, ipak ni kolega ni rival.

Svakako, dogodit će se poneki vikend u kojem će Finac biti brži, kao što se događao i ostalim sjajnim drugim vozačima – Gerhardu Bergeru, Davidu Coulthardu, Rubensu Barrichellu, Felipeu Massi, Marku Webberu… Kako god, stvari su, čini se, jasno postavljene na mjesto.

Napokon pravo rivalstvo

Ipak, ključni element Lewisovog poboljšanja vožnje krije se mnogo južnije, u Maranellu. Nakon tri dominantne sezone, ove godine Mercedes nije uvjerljivo najbrži bolid – rame uz rame je s Ferrarijem, momčadi za koju vozi Sebastian Vettel.

Skoro kao ona višedesetljetna priča o nesusretanju Brazila i Njemačke na svjetskim nogometnim prvenstvima, dvojica najtrofejnijih vozača današnjice su se ustrajno mimoilazili otkako su 2007. obojica došli u oktanski ciklus. U sezonama u kojima je Vettel osvajao titule, Hamilton nije bio konkurent za naslov, i obratno. Tek su se ove godine sreli u direktnoj borbi, onome što smo zapravo godinama očekivali i nadali se da ćemo imati prilike vidjeti.

Oni koji ne vole Michaela Schumachera nerijetko govore kako broj titula duguje vožnji u razdoblju bez pravog konkurenta (premda su borbe s Alonsom sredinom 2000-ih možda i nešto najfascinantnije viđeno u Formuli 1). To nije Schumijeva greška, dakako, no činjenica je da postojanje rivala istog ranga podiže zanimljivost svakog sporta, pa tako i Formule 1.

Ayrton Senna je imao Alaina Prosta i veselio se pobjedama nad njim u direktnoj borbi više no ma čemu drugom. Neovisno o današnjoj pogrešnoj percepciji po kojoj je Senna bio Bog, a Prost jedan od onih podrugljivo nazvanih also-rans – što je potencirano smrću jednog i neuspješnim vođenjem vlastite momčadi drugog – korijen popularnosti tog razdoblja upravo je u njihovom rivalstvu i približno sličnoj razini kvalitete. Razlike u karakteru, pristupu svijetu, pa i stilovima vožnje, samo su tome dodavale boju, okus i miris.

Može li rivalitet Hamiltona i Vettela postići nešto slično?

Vjerojatno ne, ali sjajno je da ga napokon gledamo. I dojam je da ga Britanac mnogo bolje koristi. Uostalom, on je i imao manje za izgubiti, ima u karijeri primljene šamare od Buttona i Rosberga, dok je Nijemac zasad bio neprikosnoven – kako spram momčadskih kolega, tako i u realizaciji ponuđenih prilika. No, zasad nismo primijetili da mu je Hamilton motiv i da mu rivalitet pomaže u podizanju kvalitete, dok je to kod Lewisa očigledno. Što okreće momentum na njegovu stranu i pretvara ga u prvog favorita za titulu.

A mi se možemo samo nadati epskoj borbi za nju do kraja sezone.

Ne propusti top članke