Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nicolás Otamendi: Boksač

Mamin sin nije bio sigurna oklada, ali danas je stup argentinske obrane

Zadnja izmjena: 2. lipnja 2018. Profimedia

Još i danas se Nicolás Otamendi može u detalje sjetiti naizgled beskonačnog putovanja koje je kao dijete svakodnevno prolazio.

Kao sedmogodišnjak bi uzeo užinu koju mu je majka Silvia pripremila, odjenuo se i krenuo. Najprije na autobus broj 721, pa izašao na križanju Panamericane i ceste broj 197; zatim na broj 15 do mosta Boulogne, pa se nekako ugurao na broj 57 za Camino del Buen Ayre i Martín Fierro. I onda još pješice 10 blokova to Olimpijskog sela u Ituzaingu, gdje su se održavali treninzi njegova voljenog Vélez Sarsfielda. Tada je bio još na samom početku svog puta, ali kao malo dijete si je već zacrtao da će nogomet biti njegov spas, njegova karta za nešto više i nešto bolje.

Ustrajnost mu se isplatila. Danas, kad je stup obrane argentinske reprezentacije i Manchester Cityja, ono epsko putešestvije kroz urbanu džunglu Buenos Airesa samo je uspomena.

Tijekom godina bi Otamendijev fokus rijetko odlutao na nešto nevezano uz nogomet, ali jedno je vrijeme, dok je igrao za U15 i U16 momčadi, odlučio trenirati boks. Trenirao je s rođakom u dvorani na periferiji metropole, u kvartu po imenu La Paloma. Taj izlet u njegovoj su okolini prihvatili kao dobrodošao znak da je u tinejdžerskim godinama možda spreman razmotriti druge karijerne opcije, jer — ruku na srce — nisu ga tih godina smatrali nekim nogometnim čudom od djeteta niti mu je uspjeh, u uvijek žestokoj konkurenciji tamošnjih mlađih kategorija, izgledao zagarantiran. Iako je njegova momčad pod ravnanjem trenera Omara Asada bila prilično uspješna, nitko baš nije puno govorio o ‘Chupeu’ Otamendiju. Naprosto nije odskakao od drugih mladića — osim po ogromnoj želji i odlučnosti da uspije.

Ta vrlina, koja je nerijetko poprimala ratobornu formu, možda objašnjava njegov uspon. Na prelasku u seniorski nogomet smatran je tek jednim od talenata koji bi možda mogli biti materijal za prvu momčad, s time da su različiti treneri različito procjenjivali njegov potencijal. Miguel Ángel Russo uveo ga je među seniore iz U17 ekipe, ali ga je Ricardo La Volpe brzo vratio u juniore. Nije ga to pokolebalo i nagrađen je za svoje strpljenje kad je Hugh Tocalli — dugogodišnji suradnik Josea Pekermana, koji je u Argentini majstor rada s mladim igračima — ostvario njegov san i 2008. dao tad već 20-godišnjem Otamendiju nešto minuta na terenu.

Mama zna najbolje

No, sve se promijenilo kad je na klupu sjeo Ricardo Careca, koji će kasnije odvesti Peru na Svjetsko prvenstvo u Rusiju. Na početku sezone 2009. nitko nije davao previše šansi Vélezu za osvajanje Clausure; ni Otamendija — koji je godinu ranije umalo otpisan, klub mu je gotovo u posljednji tren ipak odlučio dati novi ugovor — nisu smatrali igračem koji bi mogao iskočiti kao otkriće. Ali dogodilo se upravo to.

Jednom kad je dobio pravu priliku, iskoristio ju je na najbolji način. Trebalo mu je doduše, malo sreće, to jest nesreće drugih. U trećem kolu Vélez je igrao protiv Tigrea; jedan stoper, Čileanac Waldo Ponce slomio je lijevu šaku, dok je Fernando Tobio bio s U20 reprezentacijom u Venezueli, a Marco Torsiglieri služio suspenziju zbog isključenja na utakmici rezervnih momčadi. Trojica su trebala otpasti da bi Otamendi upao. Ali odigrao je tako impresivno da je nastavio dobivati prilike u prvom sastavu, ali i ne samo to — 88 dana kasnije već je debitirao za reprezentaciju, tada pod vodstvom Diega Maradone, u prijateljskoj utakmici protiv Paname.

Odjednom su ga mediji počeli proglašavati jednim od nositelja generacije koja dolazi i potencijalnim spasiteljem u obrani. Dok je on neprestano ponavljao jednu te istu frazu: “Sve se ovo događa tako brzo”, oni su se natjecali u davanju više nego laskavih nadimaka — ‘Zid’, ‘Maršal’, ‘Kaiser’… Iako nisu bili bez uporišta, Otamendi ih nije želio prihvatiti. Nije mu baš sjelo ni kad ga je Pep Guardiola u prosincu prošle godine prozvao “Supermanom”, premda je ove sezone pod njegovim vodstvom doživio veliku transformaciju koja je uključivala obaranje rekorda Premier lige po broju točnih dodavanja, i to pet kola prije kraja, kao i izbor u najbolju momčad sezone po izboru igrača.

Otamendi je otac triju kćeri i oduvijek se vrlo zaštitnički odnosi prema svom privatnom životu, čuvajući ga s jednakom pozornošću kao i vlastiti šesnaesterac. Ima troje starije braće i sestara, roditelji su razvedeni, ali o ocu nikad nije rekao ni riječi. Za majku je, međutim, više puta rekao da je ona najbolji poznavatelj nogometa u njegovu životu. Još uvijek redovito dolazi u El Talar, gdje je nekoć živio i otkud je putovao na treninge; na zidovima njegove dječačke sobe još uvijek su posteri Vélezovih ikona kao što su José Luis Chilavert i José ‘Turu’ Flores. Nakon igračkog puta koji ga je vodio preko Porta i Valencije do Etihada voli se prisjetiti kako je sve počelo u ono doba kad nitko osim mame nije vjerovao u njega.

Ne propusti top članke