Moram priznati da sam bio skeptičan. Ako si dam oduška, mogli bismo reći umjereno optimističan. Manchester City i Chelsea? Finale Lige prvaka? Prve riječi koje su mi pale napamet pripadaju velikom Larryju Davidu: bez oduševljenja, molim.
Ali finale Lige prvaka nikada nije samo nogometna utakmica. Ono je puno više od toga: spektakl, glamur, institucija sa svojom tradicijom, statusom i društvenim kapitalom, milijunskom televizijskom publikom. Finale je utakmica za koju bi mnogi, ako ne i svi, klubovi žrtvovali sezonu, možda čak i budućnost.
Kada je Roman Abramovič kupio Chelsea, cilj je bilo osvajanje Lige prvaka. Kada je šeik Mansour kupio City, cilj je bilo osvajanje Lige prvaka. Florentino Perez izgradio je političku karijeru na klijentelizmu i uskim vezama sa španjolskim neoliberalnim vladama, ali je svoj četvrti mandat na čelu Real Madrida bazirao na 10. europskoj tituli.
Liga prvaka je sveti gral suvremenog nogometa; Pep Guardiola je promijenio nogomet u tri različite zemlje, ali mu neki i dalje prigovaraju da je u finalu prije večerašnje utakmice posljednji puta bio ‘tek’ 2011. Liga prvaka uništava sav kontekst: 90 minuta nogometa čini razliku između prevare i legende. Upravo zato, finala su često oprezna, usporena (u redu, da se ne lažemo: dosadna), pogotovo kada se u njima sretnu dvije momčadi koje se poznaju. Tottenham i Liverpool 2019., Atlético i Real Madrid 2016., pa čak i lanjska utakmica između PSG-a i Bayerna dobri su primjeri. Kada je nagrada apsolutna, neprocjenjiva, onda su cilj opravdava sredstva.
Uza sve milijune koje su i Abramovič i Mansour uložili, finale je odlučio genijalni potez klinca koji je u Chelseaju od svoje šeste godine
Upravo zato rado priznajem da su mi City i Chelsea večeras začepili usta. Prvo poluvrijeme u Portu bilo je možda i najbolje u finalu još otkako je Guardiola onomad rasturio Manchester United na Wembleyju. Napadali su jedni, pa drugi, po krilu, kroz sredinu, loptama iznad posljednje linije ili strpljivim posjedom, stvaranjem viška, promjenama strana ili klasičnim kontrama: utakmica je imala sve. Taman kada se činilo da će City preuzeti kontrolu, Chelsea bi eksplodirao i kidao linije; inicijativa se izmjenjivala u valovima, bez pravila, u visokom tempu kakav mogu prirediti samo momčadi dvojice ponajboljih suvremenih trenera.
Finale nikada nije samo utakmica, ali ove godine smo barem imali prilike gledati utakmicu dostojnu finala.
Kako to često biva, odluka je pala nakon trenutka inspiracije Chelseajeva zlatnog momka koji je, kako to često biva, podcrtao strukturalnu boljku Pepova Cityja, koji nije imao snage slomiti obrambenu strukturu momčadi Thomasa Tuchela.
Drugo poluvrijeme se, malo pomalo, pretvorilo u klasičnu utakmicu u kojoj jedna momčad ima loptu, a druga plitko brani prostor i izlazi u kontre. Pep je na kraju poslao sve kvragu i ubacio dvojicu napadača, ali niti to nije pomoglo. U konačnici, igračka ruskog oligarha pobijedila je igračku arapskog despota u borbi za europsku titulu. Jer, u konačnici, ako sve stavimo postrani, o tome je riječ, zar ne?
Večerašnje finale na neki način, koliko god je to teško priznati nakon sjajnog nogometa, predstavlja paradigmatsku sliku modernog nogometa: dvije momčadi koje su istrgnute iz svog lokalnog konteksta, iz svoje povijesti i odnosa sa zajednicom, dvije momčadi koje predstavljaju posljednji stadij u transformaciji europskih klubova iz društvenih institucija u korporacije podmazane sumnjivim kapitalom podređene interesima država nacija i oligarha.
Nije slučajno da su se upravo ove dvije momčadi našle u finalu Lige prvaka u godini kada smo imali priliku svjedočiti pokušaju formiranja i brzom propadanju Superlige. Abramovič je Ligu prvaka prvi put osvojio 2012., kada se činilo da su svi nogometni bogovi namigivali Chelseaju; sada prvi puta može reći da je njegov klub pobjednik sasvim zasluženo, bez fige u džepu. I nemojte uopće sumnjati: City će, ako se europski nogomet u dogledno vrijeme temeljito i sustavno ne promijeni, vrlo brzo ponovno biti u finalu, barem dok je u Abu Dhabijevu vlasništvu.
Međutim, čak i u takvom odnosu snaga, čak i u rezignaciji i umoru zbog svih problema s kojim se suvremeni nogomet hrva (i simptomima koje smo večeras tako jasno mogli vidjeti), jedna stvar bi nas sve trebala tješiti. Uza sve milijune koje su i Abramovič i Mansour uložili, uz Guardiolu i Kevina De Bruynea, Timu Wernera i Tuchela, uz sve što vam neograničen novac donosi na današnjem nogometnom tržištu, finale je odlučio genijalni potez Masona Mounta, klinca koji je u Chelseaju od svoje šeste godine, dvije godine nakon što je Abramovič kupio klub. Finale je odlučio pogled i perfektno odmjereni pas klinca koji je potekao iz klupske akademije i koji vjerojatno ne bi niti igrao da Chelsea svojedobno nije dobio embargo na transfere. Kažu da nije u šoldima sve, zar ne?
Ako ni zbog čeg drugog, Chelsea je zbog toga zasluženo prvak.
