Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Niotkuda, Petar Musa

Slabo poznati hrvatski napadač zablistao je u praškoj Slaviji


Zadnja izmjena: 16. srpnja 2020.

Igralo se posljednje kolo sezone 2015./2016. kada su se u Kranjčevićevoj, u utakmici koja i nije imala neku rezultatsku važnost, susreli NK Zagreb i Hajduk. Gosti su došli u svom baby sastavu, s 13-oricom igrača koji su velikom većinom bili produkt njihove omladinske škole, a to će treneru Damiru Buriću ujedno biti i posljednja utakmica na Hajdukovoj klupi u njegovu prvom mandatu. S druge strane, ozloglašeni Dražen Medić je, nakon što je potrošio razne trenerske opcije na Zagrebovu putu prema dolje, sam poveo momčad u njenu posljednju prvoligašku utakmicu do dana današnjeg, a možda i ikad. Iz današnje perspektive je zanimljivo primijetiti da su u tom rasutom sastavu od prve minute krenuli i Denis Kolinger te Robert Mudražija, ali i — od prve minute — 18-godišnjak Petar Musa, koji je u napadu pravio društvo Medićevu sinu Lovri.

U toj utakmici su se, dakle, zatvorila neka poglavlja, ali jedno se pomalo i neočekivano tek otvorilo.

Nije mnogo ljudi tog dana baš primijetilo tog visokog i štrkljavog momka u Zagrebovu sastavu. Nisam ni ja, pogotovo zato jer je Medić junior u rijetkim trenucima inspiracije čak dvaput zabio. No, par godina kasnije — točnije početkom ožujka ove godine u zadnjoj ‘pretpotopnoj’ utakmici praške Slavije, ponovno mi se ukazao pred očima i to u pomalo nevjerojatnom razvoju događaja.

Igrao se Praški derbi, a Sparta je bila nadomak prve gostujuće pobjede u njemu još od rujna 2014. Utakmica je već ušla u samu završnicu sudačke nadoknade kada je Slavia izborila slobodni udarac s lijeve strane; kapetan Jan Bořil je ciljao srce prekrcanog Spartina šesnaesterca. U njemu je najviši bio baš taj štrkljavi klinac iz Kranjčevićeve, koji je u 71. minuti zamijenio Stanislava Tecla, vinuo se u zrak te glavom poslao loptu u mrežu za 1:1 i erupciju oduševljenja domaćih navijača.

Trpišovský ga je u kratkom roku promovirao u prvotimca, a on mu je povjerenje vratio postizanjem nekih od ključnih golova na putu do obrane naslova prvaka

Do kraja prvenstva Musa će zabiti još pet golova i tako utabati Slaviji put do nove titule prvaka, a sebi priskrbiti i etiketu najboljeg napadača češke Fortuna lige, i to po izboru kapetana svih ekipa. Stariji će se sjećati Slađana Ašanina, koji je baš negdje kada se Petar rodio i također u Slavijinu dresu proglašen najboljim strancem u Češkoj, a nešto mlađi pak sjetiti Andreja Kerića, koji je 2009. također bio najbolji strijelac lige, u dresu Slovana iz Libereca. Međutim, Petar svojim ovosezonskim podvigom ima sve predispozicije da ostavi dublji trag za sebe samog i za hrvatski nogomet.

Put do uspjeha bio je dug i neizvjestan, što priču samo čini važnijom.

Adaptacija i iskorak

Zagrebovim ispadanjem u drugoligaško društvo Musa je ostao jedan od rijetkih mladih igrača s potencijalom koji se zadržao u Kranjčevićevoj. Situacija je iz kola u kolo bila sve lošija, a njegovim stidljivim etabliranjem u toj raspadajućoj ekipi privukao je pozornost. Ljeta 2017. registrirao ga je zaprešićki Inter na samo 11 dana, što sugerira da su u Zaprešiću vjerojatno znali za ponudu koja je stigla iz Češke.

To da ga je i u takvim okolnostima Slavia pikirala i nije neko toliko iznenađenje, a u klubu ga je dočekao hrvatski veznjak Marko Alvir, povremeni mladi reprezentativac kojem su ozljede uvelike usporile karijeru. Međutim, Slavia je u Musi vidjela potencijal za razvoj u skladu s još uvijek snažnim naglaskom na fizičke predispozicije kao dominantnim odrednicama u češkom nogometu.

Musa je, baš kao i Alvir, prvo krenuo na kurs adaptacije u praški kvartovski klub Viktoriju, koja igra pod onim poznatim TV tornjem u boemskom kvartu Žižkov. Nakon što je Viktoria ispala iz prve lige, Slavija joj je ponudila sportsku suradnju te počela koristiti klub kao filijalu za svoje novopridošle mlade igrače. U tom je okruženju situacija slična kao i kod nas; drugoligaška razina prvo omogućuje adaptaciju na robusne i prekaljene igrače koji nikog ne štede, a tu je Petar pokazao da dolazi iz slične pozadine. Više nego solidnih 12 golova u 37 nastupa na toj posudbi značili su da je stiglo vrijeme i za iskorak.

Doduše ne u seniorsku Slavijinu ekipu, već u Liberec, ondje gdje je sunarodnjak Kerić već jednom pokazao golgetersku sposobnost. Ni odabir Slovana kao iduće Musine postaje nije slučajan.

Naravno, nije u pitanju Slavijina filijala, ali poveznice su vrlo čvrste preko Jindřicha Trpišovskog, trenera koji je prvo u dvije i pol godine u Liberecu transformirao momčad — između ostalog, s njom je izbacio i Hajduk iz Europske lige — da bi onda dobio prigodu isto tako transformirati i Slaviju u ozbiljnu europsku momčad. Njegov je stilski pečat u Slovanu ostao i nakon selidbe natrag u Prag, u koji Trpišovský svake godine povuče nekog Slovanova igrača, dok u smjeru Libereca također nerijetko pošalje mladiće na kaljenje upravo zbog sličnog stila igre.

Iduće sezone u Ligi prvaka

U osnovi je za Musu ondje bilo idealno da ovaj osnovni okvir prilagodbe iz Žižkova ojača kroz adekvatnu tehničko-taktičku nadogradnju, što je uistinu i uspješno odradio. Nakon nešto sporijeg početka u ovoj sezoni, Musa je svoj prvi gol zabio Viktoriji iz Plzeňa, a nakon toga je do zimske stanke uvalio još sedam u svim natjecanjima i njima dodao tri asistencije. Trpišovský, koji redovito održava koncentraciju u Slaviji sitnim kadrovskim i/ili taktičkim promjenama, uvidio je da je Musa spreman za najveći izazov.

U Slaviji se i od napadača traži zaokruženi set sposobnosti. On je nerijetko prva linija obrane, pogotovo kod favoriziranijih suparnika u europskim natjecanjima, kada osim iskakanja na suparnika koji gradi igru napadač ima obavezu po potrebi i širiti igru za suigrače koji napadaju prostor u pozadini. Sa svojih 1,90 m visine Musa je svakako sposoban navući na sebe suparničke braniče, dok istovremeno odlično ispraća igru u oba smjera, što je možda i najvažniji element zbog kojeg ga je Trpišovský u tako kratkom roku promovirao u prvotimca, a on mu je povjerenje vratio postizanjem nekih od ključnih golova na putu do obrane naslova prvaka. To ujedno znači i da za Petra i Slaviju slijedi nova runda izazova u Ligi prvaka iduće sezone, što će za mladog napadača zasigurno predstavljati vrhunac dosadašnje karijere.

Kad god se sjetim tog toplog svibanjskog poslijepodneva u Kranjčevićevoj ulici i ove Musine priče koja je zapravo tog dana i krenula, sjetim se stiha iz pjesmarice Davora Gopca. On mi sugerira da je i Petar “došao niotkuda” i “krenuo nikamo” ali, za razliku od Gopčevih protagonista, nije “konačno postao nitko i ništa”, već se iz sjene dokazao i prometnuo u potencijalno vrlo zanimljivo rješenje za rotaciju na uvijek deficitarnoj poziciji u hrvatskoj reprezentaciji.

Ne propusti top članke