Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

“Nisam mučenik, nisam ni dobrica”: Pozdrav velikom Bodeu Milleru

Konačni oproštaj sa skijanjem

Postojao je Bode Miller prije Bodea Millera. Zvao se Bill Johnson i bio je junak Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. Prije nego što je na Bjelašnici odskijao do zlata u spustu, 23-godišnji je Amerikanac nametljivim, boksačima svojstvenim trashtalkom provocirao konkurente, najavljujući im javno da je drugo mjesto i srebrna olimpijska medalja maksimum za koji se mogu boriti. Dočekan je, očekivano, na nož. Austrijanci i Švicarci nazivali su ga skorojevićem. Nije im ništa drugo ni preostalo, posebice nakon što se Johnsonova taktika pokazala uspješnom: ušao im je svima u psihu i sasvim je razrovao. Kada su mu jedino trebali odgovoriti, na stazi, ostali su paralizirani.

“Milijuni, čovječe, milijuni su pitanju!”, nastavljao je šou na konferenciji za novinare u Olimpijskom gradu, odgovarajući na pitanje što mu konkretna pobjeda znači. Bio je Johnson povijesno značajna ličnost. Postao je prvi američki skijaš s olimpijskim zlatom, te prvi među skijašicama i skijašima izvan alpskog područja koji je došao do olimpijskog zlata u spustu. Mjesec dana prije Sarajeva, na čuvenom je Lauberhornu u Wengenu postao prvi Amerikanac s pobjedom u spustaškoj utrci Svjetskoga skijaškog kupa. Njegova je samouvjerenost bila napadna, sebeljubivost neograničena. Bio je hodajuća iluzija veličanstvenosti.

Kad se sve svede na zajednički nazivnik, jedan uistinu težak tip.

Ako pitate američke novinare koji su proteklih 15-ak godina pratili skijanje, Bode Miller je bio Johnson nakon Johnsona. Ono, baš posebna vrsta seronje: nekooperativan, arogantan i nadmen do besvijesti.

Kao Johnson, i Miller je uvijek išao svojim putem, prkoseći i zamjerajući se svima oko sebe. Svadio se s trenerima i kolegama skijašima, napuštao reprezentaciju da bi skijao u vlastitom aranžmanu. Bio je buntovnik bez razloga. Tjerao se preko granica svojih mogućnosti, sve dok jednom nije sagorio. Naravno, obožavao je piti i ganjati ženske. Kao i Johnsona, ljudi su ga mrzili. Ili ga barem nisu voljeli. Ukratko, jako težak tip.

Čim manje emocija

Jedan od izvjestitelja koji su ga svakodnevno pratili tijekom ZOI u Vancouveru 2010., John Canzano iz The Oregoniana, najbolje je od svih objasnio problem koji ljudi imaju s Bodeom Millerom, a moguće je da su ga imali i s Billom Johnsonom.

“Nije stvar u tome da ne možemo smisliti tipove poput Millera ili Johnsona”, pisao je Canzano, “nego ne možemo smisliti osobine neophodne da bi se došlo do pobjede u natjecanju kao što je spustaška utrka. Osobine koje nalazimo krajnje odbojnima, gadljivima kod običnih ljudi, osobine koje ne bismo mogli podnijeti kod Millera da sjedi u našoj dnevnoj sobi, neophodne su da bi čovjek bio uspješan na skijama.”

Canzano je vjerojatno u pravu. Jer na toj stazi što otvoreno prijeti da će ti potrgati kosti i slomiti kralježnicu, jednom kad se spustiš niz nju da bi postigao brzinu od 150 na sat i potom se nagnuo u zavoj praktički ležeći na boku, zlato ne osvajaju pristojni, dragi ni visoko senzibilizirani momci. Kako bi rekao Johnson: “Gore, na stazi, skijaš je sam. Zato vrijedi jedino što o sebi misli on, a ne bilo tko drugi.”

To je jednostavno tako, od šampiona se ne očekuje poniznost. Od šampiona se ne očekuje da otvoreno pokazuje emocije. Čim manje emocija, tim bolje.

Nije poznato kojom je prilikom i je li uopće Johnson raskrstio s emocijama. Jest poznato koja je trauma dovela do toga da se u sebe zatvori Miller. U tragičnom događaju koji je davno za Sports Illustrated prepričala Bodeova majka Jo, život je pri kajakaškoj nesreći izgubio njezin brat Bubba. Bode, tada petogodišnjak, bio je vrlo prisno vezan uz ujaka. U tako osjetljivoj dobi, događaj je, smatra Jo, ostavio dubok trag na dječaka, te je otad izbjegavao svaku situaciju koja je mogla dovesti do pretjeranih izljeva emocija, koje je nastojao susprezati čak i nakon što je 2013., u drugoj teškoj tragediji koja je uzdrmala njegov život, preminuo njegov mlađi brat Chelone.

„Želim samo izlaziti i bančiti“

Antipatije javnosti spram Bodea Millera kulminirale su 2006., nakon njegova posrnuća na Olimpijskim igrama u Torinu. Javnost je očekivala ni manje ni više nego pet medalja – dakle, u ama baš u svakoj disciplini. Agresivnom marketinškom kampanjom u koju se pristao upustiti, Miller je očekivanja javnosti sustavno podgrijavao. Strahovito puno reklama značilo je strahovito puno novca. Značilo je, na drugoj strani, također manje skijanja i manje treninga, kao i višak kilograma. Konačno, Miller je sagorio, puknuo, slomio se…

Spust je završio na petom mjestu, veleslalom na šestome. SuperG, slalom i kombinaciju nije ni završio. Problem, međutim, nije bio u neuspjehu samome, već u putu prema neuspjehu, kao i posljedičnom odnosu prema njemu. Miller je, otpustivši sve kočnice i posve izgubivši orijentaciju, počeo izjavljivati da se u Torino došao ludo zabaviti, “ispartijati se na najvišemu, olimpijskom nivou”. Jednom bi novinaru izjavio da je dao sve od sebe. Drugome je pripovijedao koliko je piva popio.

“Učinio sam to na svoj način. Nisam mučenik, nisam ni dobrica. Želim samo izlaziti i bančiti. A u ova sam se dva tjedna, moram priznati, baš nabančio.”

Tada aktualnog pobjednika Svjetskog kupa američki su mediji razapeli. Optužen je da je izdao olimpijski duh, da se narugao natjecanju na kojem su stotine natjecatelja krvarile da bi dale ono najbolje od sebe. Nazivan je čak i najvećim promašajem u povijesti olimpijskih igara. Kolumnistica Washington Posta Sally Jenkins poentirala je na sloganu kojim je Olimpijske igre najavljivao Millerov glavni sponzor Nike, a glasio je Join Bode. “Gdje da mu se priključim? Zar na šanku?”.

Na torinsku katastrofu ne samo da je upućivalo sve što se događalo neposredno uoči Igara, već i mnogo događaja tijekom sezone 2004./2005., koju je Amerikanac završio impresivnom pobjedom u borbi za Veliki kristalni globus. Tako je sam ispričao kako je na slalom u Lenzerheideu 2005, na završno natjecanje Svjetskog kupa, stigao direktno iz bara, odjenuo se, navukao pancerice i odrijemao sat ili dva na klupici zbog odgode utrke.

Neuspjeh je, uostalom, Miller predosjetio sam, svjestan da se neće uspjeti othrvati pritisku jer se jednostavno nije uspio pripremiti na zadovoljavajući način.

“Bit će to teško odraditi. Moje djelovanje nije postojano. Mogu biti super opušten i smiren, a da mi kroz glavu juri stotinu tisuća scenarija. Mogu biti discipliniran i luđački raditi, ali mogu biti i potpuni zabušant. Kad treniram, treniram divljački. Kad se zabavljam, ludo se zabavljam. Ljudi će me nastojati shvatiti, pokušat će razotkriti moje motive, i ispast će od toga totalni cirkus”, ispričao je Miller novinaru Sports Illustrateda u istoj onoj velikoj priči objavljenoj uoči Torina.

Dječak koji se predao materijalnom

Kad su Billa Johnsona uoči Vancouvera pitali što misli o Milleru, tada već teško bolesni sarajevski šampion osmjehnuo se i rekao: “On je dječak na skijama.”

Slika dječaka koji živi s roditeljima hipijima u zajednici rasprostrtoj na 450 jutara zemlje u srcu White Mountainsa u New Hampshireu, u brvnari bez struje i kućnih vodoinstalacija, ne jede meso, paganistički slavi suncostaje i uči pisati i čitati kod kuće, dok u školu kreće tek kao 10-godišnjak – ta slika ne odgovara slici stroja za tiskanje milijuna dolara u koju se Miller dao pretvoriti nekih 20 godina kasnije.

“Odgajan je u preziru spram materijalnog bogatstva, a sada se natjerao da mu se u potpunosti preda”, objašnjavao je njegov ujak i jedan od trenera Mike Kenney. “Istina je, Bode voli osjećaj slave koji donose pobjede, ali to je protivno njegovoj izgrađenoj sklonosti da bude nonkonformist.”

Torinski i posttorinski antiklimaks, koliko god naštetio njegovu imidžu, neće ostati slika po kojoj ćemo pamtiti Bodea Millera nakon što je veliki skijaš u utorak objavio kraj natjecateljske skijaške karijere. Pamtit ćemo ga je kao jednog od najvećih suparnika Ivice Kostelića iz njihovih ranih dana. Pamtit ćemo ga kao osvajača dvaju Velikih kristalnih globusa te šesterostrukog osvajača olimpijskih medalja. Dojam koji je, nakon Torina, popravio u Vancouveru, na dodatnu je razinu podigao osvajanjem bronce u superveleslalomu u Sočiju, čime je postao najstariji osvajač olimpijske medalje u alpskom skijanju.

Konačno, Miller ostaje upamćen kao jedan od pet skijaša u povijesti koji je pobjeđivao u svakoj od pet disciplina, te jedini koji je to činio po najmanje pet puta. Od 28. studenog do 13. prosinca 2005., u tih 17 dana, Miller je vezao pobjede u spustu, superveleslalomu, veleslalomu i slalomu. Neponovljiv doseg, baš kao i podatak da je 2005. završio sezonu s neprekinutim nizom sudjelovanja na 114 utrka Svjetskog kupa.

Nećemo zbog toga pretjerati ako kažemo da se u utorak oprostio najveći skijaš u povijesti sporta.

Ne propusti top članke