Nije da će Mikos nekome pretjerano nedostajati ili da je bio prečest gost na takvim natjecanjima. On je u svojoj karijeri najbolji rezultat imao 2014. godine, kada je bio 933. na ATP ljestvici, a posljednju utakmicu odigrao je još u travnju prošle godine na F6 turniru u Grčkoj, kada je izgubio u kvalifikacijama. Nesretni Konstantinos je u profesionalnoj karijeri odigrao 101 meč u glavnom ždrijebu na turnirima, a dobio je čitavih 25.

Dakle, da odgovorimo na pitanje s početka – ne, pojma niste imali. Ni mi pojma nismo imali tko je Konstantinos Mikos niti nas je bilo briga. I teško da će ikoga biti briga što je tamo neki klinac za kojega nitko i ne zna i koji se smucao po poluamaterskim turnirima u teniski zaostaloj Grčkoj uhvaćen dok je zarađivao poneki euro namještajući vlastite mečeve.

No, u principu bi nas trebalo zanimati.

Namještanje mečeva jedan je od najozbiljnijih problema s kojima je suočen moderni tenis. I upravo zbog likova kakav je Mikos, to je problem s kojim se gotovo nemoguće u potpunosti nositi. Prije svega, tenis je najpogodnija igra za namještanje i malverzacije – dovoljno je da jedan od igrača odluči tankirati vlastiti meč i apsolutno nitko ne može napraviti ništa da bi to promijenio. Štoviše, izuzetno je teško dokazati da je netko namjerno loše odigrao meč i to s namjerom da ga izgubi.

Pošto ti je break, majstore?

“Ne možete vjerovati kako je lako namjestiti teniski meč”, rekao je BBC-u lani Austrijanac Daniel Köllerer, koji je također doživotno suspendiran zbog namještanja. “Ne možete vjerovati kako je lako odigrati blizu crte, ali u aut, a da 10.000 ljudi na stadionu to ni ne primijeti. Ili, ako trebate izgubiti u dva seta, dovoljno je da na breaku odservirate dvostruku pogrešku. 6-4, 6-4, stvar je odrađena i nitko nije ni primijetio”.

On je tvrdio da nikada nije pristao na ponude za namještanje mečeva, ali i da mu je u više navrata nuđen novac za poraze u glavnom ždrijebu na velikim turnirima ATP serije. Kada je prošle godine prije Australian Opena upravo BBC zajedno s BuzzFeedom objavio informacije da je 16 tenisača iz top 50 ATP liste pod istragom zbog namještanja, tadašnji je teniski broj jedan Novak Đoković potvrdio da mu je preko posrednika 2006. nuđeno 200.000 dolara da pusti meč prvog kola u Sankt-Peterburgu.

Međutim, problem s namještanjem teško i da se može promatrati kroz prizmu vrhunskog tenisa, s obzirom na to da tenisači i tenisačice s vrha ljestvice i njenog susjedstva zarađuju solidan novac zbog kojeg se ne isplati riskirati za takve cifre. No, na dvije profesionalne liste danas je ukupno gotovo 3.500 natjecatelja, a godišnje se odigra više od 120.000 profesionalnih teniskih mečeva, od kojih je velika većina u ponudi kladionica i to s opcijom klađenja na detalje. Od 292 prijave za sumnjive mečeve, njih 70% bilo je odigrano na Futuresima, a još 27% na Challengerima.

Lani je novinar New York Timesa Ben Rothenberg objavio svoje iskustvo s nepoznatim fikserom, koji mu je kroz praksu i mečeve koje je mogao pratiti uživo dokazao da postoji čitav sustav namještanja utakmica. Izvjesni Rus za sebe je tvrdio da je bivši profesionalni tenisač, da s još trojicom bivših igrača ima razgranatu mrežu suradnika u svlačionici, te da u praksi postoji cjenik usluga.

Najlakše je, dakako, namjestiti Futurese, s obzirom na to da je nagradni fond takvih turnira obično oko 10.000 dolara koje dijele svi sudionici, što znači da igrač koji ispadne u prvom kolu može zaraditi tek 98 američkih dolara. Obzirom da su godišnji troškovi tenisača na tom nivou i preko 100.000 u istoj valuti, igrači ‘prodaju usluge’ i za 300 do 500 dolara za servis break; set košta između 1.000 i 2.000, a meč između 2.000 i 3.000. Na Challengerima se cifre navodno vrte između 10 i 15 tisuća dolara, dok na ATP i WTA turnirima set može koštati i do 25.000, odnosno meč oko 100.000.

Međutim, za namještanje teniskih mečeva nisu potrebni kladioničarska mafija i dobro organizirane skupine kriminalaca; savršen zločin je onaj u kojemu igrač sam odluči izgubiti.

Namještanje se ne može spriječiti

Prije desetak godina, na jednom Challengeru u regiji poznati je igrač iz susjedstva poslije par pića na Player’s partyju u društvu desetak ljudi objašnjavao vlastito viđenje situacije.

“Ako mlad igrač ima priliku igrati u polufinalu Challengera i tamo ispasti, može zaraditi nekoliko tisuća. Međutim, ako je favorit u četvrtfinalu i odigra protiv sebe, može zaraditi dvostruko ili trostruko više novca. Imate situaciju gdje ja mogu igrati četvrtfinale ovdje, zaraditi dobru lovu i pored poraza i od tog novca putovati u Južnu Ameriku na seriju turnira ili igrati polufinale i čekati novi turnir u regiji”.

Tog tjedna je prosuo set prednosti protiv apsolutnog autsajdera, uz gomilu neforsiranih grešaka. Kroz mjesec dana igrao je u Riju i započeo južnoameričku turneju.

Iako je borba s namještanjem u takvim situacijama usporediva jedino s lajanjem na zvijezde ili borbom s vjetrenjačama, godine 2008. je organizirana tzv. Tennis Integrity Unit. Nju mahom čine bivši policijski inspektori, čiji je broj s četiri čovjeka povećan na 10, a osnivači su ATP, WTA, ITF i četiri Grand Slama. Budžet ove organizacije je povećan s 2,4 na 3,2 milijuna dolara, a lani je doživotno suspendirala devet igrača, što je najviše od njenog osnivanja. Formirala je i listu s ljudima nepoželjnim na turnirima, a postrožen je i način akreditiranja novinara i pratećeg osoblja, sve kako bi se smanjio utjecaj posrednika.

Ipak, TIU je često kritizirana zbog manjka transparentnosti, ali i činjenice da je do sada suspenzijama kažnjavala isključivo nevažne male igrače. Jasno je da sustav namještanja važi i za velike, ali nikome nije u pretjeranom interesu dalje ljuljati ionako poljuljani tenis – turnire je lani uživo gledalo 4,3 milijuna ljudi, što je gotovo 200.000 manje nego sezonu ranije.

Nakon BBC-jeva teksta prošle godine, u Španjolskoj su uhićene ukupno 34 osobe, od čega šest igrača, dok su Australci pokrenuli istragu protiv nekadašnjeg osvajača juniorskog Melbournea, Olivera Andersona. Godinu ranije Talijani su suspendirali nekoliko igrača, među njima i Potita Staracea i Daniela Braccialija, ali roditelji nekih od kažnjenih tenisača tvrde da je TIU dobila listu s gotovo 100 imena, od kojih su žrtvovana samo ona najmanje važna. Integritetu ove organizacije nije pomogla ni činjenica da je ignorirala izvještaje od prije 2008. u kojima je navodno dokazana upetljanost u namještanje za još 20-ak vrhunskih igrača.

Konstantinos Mikos i njemu slični najčešće su u glavnim ulogama. No, suština je da tenis ima problem za koji nije jasno koliko je zapravo veliki i kako mu stati na kraj. Namještanja se nikada neće moći u potpunosti spriječiti, ali ih je zato cilj maksimalno smanjiti i izbjeći sumnju u najvažnije zvijezde ovog cirkusa.

Radi se o meču iz kojeg tenis nikako ne može izaći kao pobjednik.