Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Njegovo vrijeme je sad

Paulo Dybala ne želi biti novi Messi ni novi Agüero. Želi biti samo ono što jest

Zadnja izmjena: 29. travnja 2017. Profimedia

Bolesław Dybała nikada nije igrao nogomet.

Ne samo zato što krajem 1930-ih u tih nekoliko kuća nadomak rijeke Wisle, gotovo na poljsko-slovačkoj granici, nije bilo dovoljno muškaraca da se sastavi nogometna momčad, nego iz jednostavnog razloga što u ruralnim dijelovima te zemlje nisu ni znali što je točno nogometna lopta. Uskoro to ionako nije ni bilo važno; selom su tutnjali njemački tenkovi, a mladi Bolesław silom se prilika – barem tako tvrdi njegova mlađa sestra – pridružio okupatoru i to kao obični radnik u njihovu kampu.

Nastavak te priče tipičan je za one koji su se našli na gubitničkoj strani nakon što je u svibnju 1945. nacistička Njemačka priznala poraz. Svjestan da narodna vlast neće imati previše milosti za njega, bez obzira na način na koji je završio s te pogrešne strane, Bolesław je morao tražiti način da preživi.

Zajedno s bratom, koji se zaputio za Kanadu, pobjegao je iz zemlje i uskoro je, poput mnogih drugih s pogrešne strane, bio na brodu za daleku Argentinu. Ondje nije poznavao nikoga. Bez novca, bez poznavanja jezika, bez adrese na koju bi se obratio, prva dva tjedna spavao je u kukuruzištu. Potpuno izgladnjelog i na rubu smrti pronašli su ga neki lokalci koji su istih korijena i nabadali su poljski.

Bolesław Dybała je dobio novi život.

Njegov sin Adolfo – za nekoga tko je bio prisiljen na suradnju s nacistima čudan je to izbor imena – obožavao je nogomet. Obitelj je završila u Laguni Largu, mjestašcu u središtu Argentine i na obodima Cordobe, gdje je Adolfo sanjao o nogometnoj karijeri. Svoje je minute u lokalnom klubu odrađivao kao defenzivac, toliko surov i grub da je dobio nadimak El Chancho, što se s bilo koje verzije španjolskog jednostavno prevodi kao – svinja. No, obitelj je bila važnija – supruga Alicia, čiji su roditelji u Argentinu stigli iz Italije, rodila je tri sina koje Adolfo nije mogao prehraniti nogometom.

Dečko iz pansiona

Paulo Bruno Exequiel Dybala na nogometni je teren prvi put istrčao s četiri godine. Nitko se više nije ni sjećao očevog nadimka, a teško da bi malenom dječaku koji je loptu volio toliko da je nije ispuštao iz nogu – ni izvan terena, ali ni za vrijeme utakmica – i prišio nešto slično. Od prvog je trenutka Paulo dominirao u svojoj generaciji i igrao sa starijim dečkima, a već s osam godina prošao je probu u velikim Newell’s Old Boysima.

Dybala je igrač koji djeluje zrelije i smirenije od svojih godina. Igra s jednostavnošću netipičnom za moderni nogomet

Adolfo je bio protiv. Rosario je 350 kilometara daleko od kuće, obitelj nije bila spremna na selidbu, pa je najmlađi Dybala obukao dres drugoligaša po imenu Instituto Atlético Central Córdoba, za koji su u svoje vrijeme nastupali Mario Kempes i Osvaldo Ardiles.

Ondje je El Pibe de la pension – nadimak je to kojeg je dobio jer je tada već sam živio u lokalnom smještajnom objektu – za prvu momčad debitirao sa 17 godina, oborivši Kempesov rekord. No, tata Adolfo nažalost nije gledao prvu profesionalnu utakmicu svog sina; preminuo je od raka gušterače.

Mladi Dybala skupljao je nastupe i golove; 17 komada u 40 utakmica upalo je u oči talijanskim skautima koji vječno šaraju Argentinom. Prva je stigla ponuda Maurizija Zamparinija: velikih, ogromnih 12 milijuna za u Europi nepoznatog dečka bila je lova koju je njegov klub morao prihvatiti. Navodno je Inter kasnije nudio više, ali Paulo je bio od riječi, a svoju je dao šašavom čelniku Palerma.

To da se mladim igračima diže cijena i pumpa njihov status na tržištu etiketirajući ih kao nasljednike velikih igrača nešto je od čega se ne može pobjeći. Zamparini je bio prvi koji je Dybali zalijepio takvu etiketu i prije prve utakmice predstavio ga je kao “novog Agüera“. I nije to bio samo teret na leđima mladog igrača, koji je dom zamijenio nepoznatim mjestom na drugom kraju planete i koji se još uvijek tek pokušavao snaći u svijetu velikih i odraslih nogometaša. Bilo je to nešto što će ga pratiti i ostatak karijere. A Paulo Dybala oduvijek je želio biti samo to – Paulo Dybala.

“Želim biti samo Paulo Dybala“

Pet godina kasnije i stvari izgledaju gotovo isto, samo se ulog povećao.

U međuvremenu je mladi Argentinac odradio pet sezona uspona i padova; na početku se mučio s Palermom, ispao u Serie B, nije ni ondje bio briljantan, ali zato jest u sezoni nakon povratka u društvo najboljih. Kupio je sebi mjesto u Juventusu, zaradio i novi, sjajniji nadimak – La Joya, dragulj. U Torinu je nastavio napredovati, završivši prošlu sezonu kao najbolji strijelac najbolje momčadi Italije, s 23 gola u svim natjecanjima, od čega 19 u Serie A. Debitirao je za Argentinu – priče o Poljskoj, Italiji ili Paragvaju bile su besmislica, uvijek je želio igrati za Argentinu – i u prvoj utakmici zaradio crveni karton, baš poput izvjesnog Lionela Messija.

Ulog je narastao do te mjere da je La Joya zaradio novu, težu i veću etiketu nego je imao kada je preselio u Europu.

“Umoran sam od tih usporedbi”, kazao je prije putovanja u Barcelonu. “Lionel Messi je jedan jedini, baš kao što je bio Diego Maradona. Ja ne želim biti novi Messi ili novi Maradona. Želim biti samo Paulo Dybala”.

Usporedba je ipak u neku ruku logična. Ne samo zato što nogomet voli dinastije, nasljedstva i više od svega etikete. Dva argentinska ljevaka imala su sličan nogometni put. Obojica su se nosila sa svojom fizičkom inferiornošću te iz nje izvukli najbolje. Obojica su se kroz karijeru oslanjala na svoje obitelji.

Usto, Dybala je igrač koji djeluje zrelije i smirenije od svojih godina (23) i koji je u samo dvije sezone u Juventusu pokazao da je svjestan svog potencijala, iako je još daleko od vrhunca i treba ga nadograditi. Igra s jednostavnošću netipičnom za moderni nogomet. Dybala nije klasični napadač nego se s vremenom razvio u fleksibilnog igrača sposobnog prilagođavati se potrebama momčadi. Ukupno je od dolaska u Juve odigrao 93 utakmice, zabio 44 pogotka i na to dodao 17 asistencija.

Dvomeč s Barcelonom, u čijoj je prvoj utakmici Dybala tako jednostavno i s lakoćom sahranio jednu od najboljih europskih momčadi, Argentinca je još jednom gurnula pod svjetlost reflektora, onih pod kojima tražimo zvijezde budućnosti i nasljednike najboljih igrača današnjice.

Istina je da njegovo vrijeme nije buduće, nego sadašnje i da je on na savršenom putu da i u očima drugih bude ono što želi biti: Paulo Dybala.

Ne propusti top članke