Ili barem ništa posebno. Bilo je to tijekom prethodnih dviju sezona, koje su bile prilično trnovite za dvostrukog svjetskog prvaka na 200 metara. Gušenje građanskih sloboda i društvenog života povodom izbijanja pandemije koronavirusa razarajuće je djelovalo na psihičko stanje mnoštva ljudi, pa tako i na Lylesa, koji je izuzetni ekstrovert po prirodi. Još kao tinejdžer imao je problema s naglim promjenama raspoloženja, zbog čega je stekao naviku ići kod psihologa, stoga nije oklijevao potražiti stručnu pomoć u ljeto 2020. kada je shvatio da se više ne može sam nositi s novonastalom situacijom. Dijagnoza je bila klinička depresija te mu je propisan antidepresiv Zoloft.

Lyles se nije sramio zbog stanja u koje je zapao, dapače, javno je podijelio svoju priču i poručio svima da je “u redu ne biti u redu”. Također je preporučio uzimanje antidepresiva onima kojima trebaju, budući da mu je lijek zaista pomogao da suzbije mračne primisli, ali istovremeno mu je, pak, stvorio velike poteškoće u atletskoj karijeri: “Lijek djeluje tako da uravnotežava moje raspoloženje, tako da sam zapravo zaglavio u zoni smirenosti”, pojasnio je.

Sve svoje mukotrpne treninge, sve šarolike osjećaje i sve najmračnije demone sabio je u jednu točku dok je klečao u startnom bloku, a onda je sve eruptiralo

U praksi to znači da je Lylesu postalo vrlo teško postići nužnu dozu uzbuđenja, ne samo uoči utrka, nego i na treninzima. Posljedice su se najbolje vidjele na utrkama na 100 metara, na kojima je ostajao vrlo daleko od 9.86, odnosno vrhunskog osobnog rekorda postignutog prije tri godine. Međutim, mlaki start radio mu je probleme i na 200m, njegovoj primarnoj disciplini, te je često upadao u nezahvalnu situaciju da mora loviti zaostatak u drugom dijelu utrke.

Događalo se i to da napravi prednost pa je prokocka u završnici, kao na Olimpijskim igrama u Tokiju lani, kada su ga finiširali Andre De Grasse i Kenneth Bednarek. Kada su ga novinari upitali kakav je osjećaj osvojiti olimpijsku broncu, jezgrovito je odvratio: “dosadan”, uz ravnodušno pojašnjenje da je medalja lijepa i sve to, ali da je, na kraju dana, on tu utrku izgubio.

Probuđeni optimizam

Uza sve to, u Tokiju mu je za leđima puhalo tinejdžersko čudo od sprintera, tada 17-godišnji Erriyon Knighton koji je skršio mlađe juniorske i juniorske svjetske rekorde Usaina Bolta na 200 metara. Lyles se našao u opasnosti da postane filler prvak poput Ramila Gulijeva — dobio je svojih pet minuta slave, ali će potom morati prepustiti krunu dečku koji će biti stanju stati u istu rečenicu s jamajčanskom munjom. Da to vrijeme nije daleka budućnost, sugeriralo je i suludih 19.49 kojima se Knighton u travnju vinuo na četvrto mjesto svih vremena, preskočivši Lylesa za stotinku.

Još mnogo prije toga Noah je shvatio da mora poduzeti riskantan potez kako bi se mogao maksimalno posvetiti obrani titule prvaka. Odlučio se skinuti sa Zolofta i opet ući u suživot sa svojim unutarnjim demonima. Od tog trenutka s njima se bori drugim sredstvima, među kojima je najvažnija katarza postignuta kroz trenažni proces i utrke.

“Čovječe, opet osjećam užasnu nervozu prije dionica!”, viknuo je svom treneru Lanceu Braumanu na treningu, “Nećeš vjerovati, ali mislim da mi se sviđa osjećaj.”

Tako je Lyles na krilima probuđenog optimizma odradio savršene pripreme za novu sezonu, a potom krenuo ubirati plodove. Pobijedio je na američkim trialsima nakon što je sustigao golemi zaostatak za Knightonom, a ktome mu se i provokativnom gestom stigao narugati uoči ulaska u cilj samo dvije stotinke ranije. Tinejdžerskoj senzaciji to, pak, nikako nije sjelo, stoga je skresao u kamere da će se za mjesec dana vratiti u Eugene i pobijediti na Svjetskom prvenstvu i potom bijesno odjurio iz kadra, na što su Lyles i trećeplasirani Fred Kerley prasnuli u smijeh.

Neki će takvo Lylesovo ponašanje protumačiti kao bahatost, ali on se zapravo trudi biti dobar performer, u čemu ne djeluje usiljeno. U privatnom životu pokušava se ostvariti i kroz repanje, crtanje i modni izričaj, a umjetničku crtu na stazi izražava kroz osebujno paradiranje prilikom proslava i predstavljanja, uz šaljivo prepucavanje s konkurentima, baš kao što je činio i Bolt. Međutim, publika će takvo ponašanje posve prihvatiti samo ako dolazi uz vrhunske, ali baš vrhunske rezultate u povijesnom kontekstu, a taj je korak Lyles konačno napravio u Eugeneu.

Naprosto je pomeo konkurenciju na putu do obrane naslova. Sve svoje mukotrpne treninge, sve svoje šarolike osjećaje i sve svoje najmračnije demone sabio je u jednu točku dok je klečao u startnom bloku, a onda je, kada je odjeknuo pucanj, sve eruptiralo. Već je nakon 100 metara stekao preko desetinke prednosti nad najbližim suparnikom, a onda je drugu stotku preletio za 9,16 sekundi te odmaglio do nove titule.

Uslijedila je žestoka proslava, posve prigodna kad se uzme u obzir da je s vremenom 19.31 zasjeo na treće mjesto vječne ljestvice i pritom za stotinku oborio američki rekord legendarnog Michaela Johnsona, koji je bio prisutan na stadionu. Kvragu, vjerojatno ni samom Boltu nije bilo svejedno dok je gledao kako Noah uništava konkurenciju i primiče mu se na samo 12 stotinki razlike.

Lyles je otrčao utrku života i uklesao svoje ime među najznamenitije sprinterske prvake u povijesti, ali moguće je da njegova glavna borba tek započinje. Došlo je do velikog emocionalnog pražnjenja, stoga mora biti spreman za nalet nove unutarnje krize. Nadajmo se da će i u toj bitci izaći kao konačni pobjednik te s jednakom motivacijom nastaviti s pripremom za nove grandiozne utrke.