Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet koji vraća vjeru

Zašto je vrlo značajno ono što smo sinoć vidjeli od Hajduka i Osijeka

Zadnja izmjena: 26. kolovoza 2017. IC/PIXSELL

Nogomet vas ponekad nagradi na neobične načine. Ima utakmica koje su tako posebne, tako životne i intenzivne da mogu učiniti to da vam rezultat postane sporedna stvar, jer toliko se uživite u njih da ih igrate, uživate u njima, pobjeđujete, gubite, veselite se i patite zajedno s momčadi na terenu. Da nakon njih, ako ste navijač, ne osjećate ništa osim ponosa.

Hajdukova sinoćnja protiv Evertona bila je jedna od takvih.

Nije Hajduk bio pretjerano blizu iznenađenju. Opasnost od tog kobnog gola u gostima visjela mu je nad glavom od početnog zvižduka i nisu se stvari toliko dramatično promijenile ni kad je Josip Radošević ispalio onaj svoj projektil u mrežu Jordana Pickforda; i u tom je trenutku prolazak još uvijek bio praktično nemoguća misija, ali neprocjenjiva je radost koju je uzrokovao.

A onda, kad je taj Damoklov mač pao u vidu nevjerojatnog pogotka Gylfija Sigurðssona, postignutog tamo negdje iz 20. reda istočne tribine, reakcija hajdukovaca rekla je sve o ovoj momčadi. Krenuli su momci još jače i još žešće jurišati na svoje vjetrenjače, zbili su redove i igrali kao da im je to posljednja utakmica u životu. Gorjeli su od silne želje, što je uzrokovalo i onu svađu oko izvođenja penala, ali nisu izgorjeli – nisu se raspali i posustali. Nisu se predali.

Svaka utakmica i svaka situacija zavrjeđuju analizu, svako pitanje zaslužuje barem biti postavljeno, čak i ako ne znamo odgovor na njega, jer iz svega se može nešto naučiti. Ali pustimo sad analize i statistike, bavit ćemo se njima u danima koji dolaze – jer utakmice poput ove ogole nogomet na ono što duboko u svojoj biti jest i što ga čini najpopularnijom igrom na svijetu: čista emocija. Borba, padanje i ustajanje. Nada, euforija, srdžba, trud, patnja.

Život, jebiga.

I ponekad, a sinoć je bila jedna od tih rijetkih prilika, možemo ga proživljavati zajedno s igračima. Možemo vidjeti kako bez imalo glume i pretvaranja prolaze kroz sve te uspone i padove. I to je također neprocjenjivo. I to je razlog zašto će generacije pamtiti ovaj Everton, iako Hajduk nije bio pretjerano blizu prolasku.

Nešto se dogodilo. I ranije se Hajduk borio žestoko i najbolje što može u tim zadnjim europskim pretkolima, ali uvijek je to bilo u nekom grču i strahu. Ova je momčad, međutim, pokazala strašan mentalitet, kojim je podsjetila na Hajduk kakvog se samo još starije generacije sjećaju. Oni nisu vrhunski igrači; nisu bolji, brži, vještiji, precizniji od svojih suparnika, nemaju ni tu privilegiju da iz tjedna u tjedan igraju na savršenim travnatim tepisima, na punim stadionima, da zarađuju opscene sume novca poput njih. Ali su nastupili bez straha i na terenu ih nadigrali u tri od četiri poluvremena.

Nije bilo dovoljno, ali zaslužili su veliki naklon i zahvalu za ono što su nam pružili. Teško se sjetiti kad je Hajduk bio ne bolji, nego jači od ovoga. S ovakvim mentalitetom i pojam ‘nemogućeg’ zaslužuje redefiniciju.

Pogledao sam kasnije i Osijek u Austriji.

Ono što sam vidio nije bilo drastično drugačije. I momčad Zorana Zekića postavila se neustrašivo i napala ipak jačeg suparnika, došavši prilično blizu preokreta. Ne bi bilo nezasluženo da je prošla. I ona, čini se, jača, raste i puni se samopouzdanjem koje i od prosječnih igrača izvlači nešto blizu maksimuma.

Nije to beznačajno. Još praktički donedavno činilo se da je hrvatski klupski nogomet, nakon godina neimaštine, pukog preživljavanja i Dinamova iživljavanja nad ostatkom lige zaglibio u gubitničkom, nazadnom i ciničnom mentalitetu, bez ideje i snage za napredak. Ali nešto je preživjelo. Najprije je došla Rijeka, sad definitivno dolazi Hajduk, ali i Osijek, noseći sa sobom neku novu energiju s potencijalom da vrati ljudima vjeru u nogomet. Tu je energiju još teško definirati i sasvim objasniti, ali ona je tu i ne može je zadržati ni svo blato domaće močvare. Prvi put nakon dugo godina veselim se nastavku prvenstva.

A Dinamo, ovakav Dinamo, koji svih ovih godina dominacije nije imao takvu energiju niti mentalitet, višestruko je zaslužio sve što mu se događa. I što će mu se tek dogoditi. Ovo više nije njegov nogomet. Jednog dana kad ovaj rat se završi, možda opet bude i njegov.

Ne propusti top članke