Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet se vraća kući

Hrvatska reprezentacija sudjelovala je na Svjetskom prvenstvu beskućnika u Meksiku

Zadnja izmjena: 21. studenoga 2018.

Josip Sladić bio je klinac iz Šibenika kojeg život nije mazio. Dobar dio svog života proveo je u Domu za nezbrinutu djecu, da bi nakon određene navršene dobi morao napustiti tu instituciju. Stanovao je kod prijatelja, da bi se nakon nekog vremena smjestio u stambenoj zajednici splitske udruge MoSt, koja se već dugi niz godina bavi pomaganjem socijalno ugroženoj populaciji s naglaskom na beskućnike.

Danas je Josip u Meksiku, gdje na Svjetskom nogometnom prvenstvu za beskućnike zajedno s osmoricom svojih suigrača predstavlja Hrvatsku na turniru koji je esencijalno nogometni, ali je njegova poanta u sasvim drugim stvarima. Snimke s tog turnira postaju viralne, poput one s utakmice Indonezije i Hrvatske na kojoj je sudac umjesto kartona za malo oštriji start indonezijskom igraču dao — zagrljaj. U toj je sceni sažeta bit turnira; kartoni, golovi i pobjede apsolutno su sporedna stvar.

“Mi bismo bili najsretniji da nas po povratku zapravo — zaborave”, kroz smijeh mi objašnjava Drago Dado Lelas, prvi izbornik hrvatske reprezentacije beskućnika i predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, udruge koja okuplja sve organizacije koje se bave tom problematikom u Hrvatskoj. Dadin volonterski rad odavno je nadišao nacionalne granice, a zasigurno jedna od dražih uloga bila mu je upravo ona izbornika selekcije beskućnika koju je sada prepustio mlađem kolegi Denisu Maslovu.

“Većina njih nikada nije letjela avionom ni bila izvan države, a sada imaju priliku predstavljati našu zemlju na Svjetskom prvenstvu. To čini čuda za njihov život”

Priča o Svjetskom prvenstvu za beskućnike, koje se trenutno odigrava u Meksiku, započela je 2001. na konferenciji Međunarodne mreže uličnih knjiga u Cape Townu. Harald Schmeid i Mel Young, dvojica idejnih začetnika projekta pili su pivo u jednom baru i razmišljali o tome kako bi turnir bio idealna stvar za promociju rada s beskućnicima, pošto su smatrali da je nogomet u svojoj srži univerzalni jezik i kao takav predstavlja savršen medij za integraciju u društvo.

Procjenjuje se da diljem svijeta više od 150 milijuna ljudi živi u statusu beskućnika, a ogromni postotak njih s vremenom postaje sve skloniji izoliranju od ostatka svijeta. Nogomet im pomaže da se integriraju. Istraživanje provedeno među sudionicima pokazuje da je 83 posto njih nakon turnira popravilo svoje odnose s obitelji i prijateljima; 77 posto ih kaže da je bavljenje nogometom značajno promijenilo njihove živote.

Sami moraju namaknuti sredstva

Za Hrvatsku je ta priča počela na prvom nacionalnom susretu o beskućnicima, koji je 2007. organizirala splitska udruga MoSt. Tada se rodila ideja o formiranju selekcije, a s vremenom su se u priču uključili i volonteri trsatskog Franjevačkog svjetovnog reda, kao i Prihvatilišta Ruže svetog Franje iz Rijeke, uz koordinaciju Hrvatske mreže za beskućnike. Prvi nastup hrvatske reprezentacije bio je na turniru u Milanu 2009.

Zanimljivo, Hrvatski nogometni savez ni na koji način ne sudjeluje u podršci projektu.

“Ne mogu opisati koliko momcima znači sudjelovanje na takvom turniru”, priča Dado, objašnjavajući esenciju projekta. “Većina njih nikada nije letjela avionom ni bila izvan države, dobrim dijelom i jer nisu imali dokumente, a sada imaju priliku obući dres hrvatske reprezentacije i predstavljati našu zemlju na Svjetskom prvenstvu. To čini čuda za njihov život”, dodaje.

Bitno je za naglasiti kako je sudjelovanje na pojedinačnoj razini ograničeno na samo jedan turnir, kako bi što više ljudi dobilo prigodu postati dio priče. Dado priča kako se ogromni broj ljudi nakon turnira uspješnije integrira u društvo i to je ono što sve najviše veseli. No, aktualni reprezentativci su i u proteklih godinu dana pronašli poslove i nakon povratka iz Meksika neće više biti uključeni u socijalne projekte. To je ono što je Dado želio reći kada je istaknuo kako bi bilo najbolje da ih “zaborave”, jer bi to značilo da je projekt ispunio svoju svrhu.

Usprkos imenu, sudjelovanje u reprezentaciji i na turniru nije ograničeno samo na one sa statusom beskućnika. U obzir dolaze oni iz devet različitih ugroženih društvenih kategorija — od tinejdžera iz domova za nezbrinutu djecu, preko liječenih ovisnika pa sve do azilanata. Kroz proces klasičnih priprema oni se paralelno osnažuju i pripremaju na funkcionalni život, od najosnovnijih stvari poput dobivanja dokumenata do potrage za poslom i stalnim smještajem.

“Na kraju im put na Svjetsko prvenstvo samo dođe kao ispunjenje njihovih snova i konačna nagrada za sav trud”, kaže Lelas.

Problem samo predstavlja manjak financijskih sredstava — jer dok dobar dio selekcija na tom turniru ima aktivnu podršku države ili saveza, naša selekcija mora sama namaknuti sredstva za opremu i putovanja. Za ovaj turnir pripremala se revijalnim utakmicama s futsalskim prvoligašima Splitom i Universitasom, a organizirane su i prigodne večeri stand-up komedije te izložbe fotografija, od kojih su svi prihodi išli za kupnju opreme. Na kraju, osmorica sudionika iz raznih gradova — Pule, Kaštela, Splita, Zagreba, Karlovca — sada živi svoj san.

Beskućnik na Old Traffordu

Nije to mala stvar, jer je s godinama Svjetsko prvenstvo beskućnika postalo itekako praćen događaj na globalnoj razini. Na turniru sudjeluje 450 igrača i igračica iz 42 zemlje, a prati ga više od 300 akreditiranih novinara i 50 TV kuća. Finale — u kojem danas igraju domaćin Meksiko i Čile, dok se za treće mjesto bore Portugal i Mađarska — svake godine uživo prenosi Eurosport, a nađe se i skauta koji gledaju potencijalne talente za futsal i ‘veliki’ nogomet. Neki od sudionika su kasnije dobili profesionalne ugovore.

Dado se sjeća jednog od njih.

“Igrali smo protiv Portugalaca na prvenstvu i taj tip je bio nevjerojatan”, prepričava mi bivši izbornik. “Znam da sam se pitao koji vrag on uopće radi tu, kako se ne bavi profesionalno nogometom.”

I vrlo brzo je taj tinejdžer, koji je u šest utakmica zabio četiri gola, doista i postao profesionalni nogometaš, a njegova priča punila je medije diljem svijeta. Bio je to to Bebé, koji je kao 12-godišnjak stigao u sirotište, a kojeg je nakon tog turnira potpisao portugalski trećeligaš Estrela da Amadora. Uskoro je prešao u Vitóriju Guimarães, gdje ga je primjetio i Sir Alex Ferguson i Manchester United je za devet milijuna eura doveo bivšeg beskućnika na Old Trafford. Nije se ondje dugo zadržao, mada je i kasnije imao ispunjenu karijeru i danas igra za Rayo Vallecano, ali sama činjenica da je i Sir Alex Ferguson istaknuo kako je u pitanju talent koji je “igrao na turniru beskućnika” bila je ogromna promocija za projekt.

No, većini sudionika sasvim je dovoljna nagrada ako se po povratku s turnira mogu vratiti u ‘normalni’ život i biti ponosni što su bili dio te priče.

“Osobno mogu reći i da su svi ti ljudi vrlo vjerojatno puno vedrije i kvalitetnije osobe od pravih reprezentativaca”, kaže Dado. “Oni ne da nemaju milijune koje ovi imaju, nego često nemaju nikakve prihode, pa ni krov nad glavom. Ali to ih ne sprječava da budu pozitivni”.

Ne propusti top članke