Kad je Hrvatski nogometni savez u studenom prošle godine za novog izbornika ženske reprezentacije imenovao Nenada Gračana — samo 11 dana prije prve utakmice te selekcije pod njegovim vodstvom — bilo je to poprilično iznenađenje. Gračan ranije nije imao doticaja sa ženskim nogometom, a u javnosti je imao pečat trenera kojeg je pregazilo vrijeme, što je potvrdio i prethodnim angažmanom kao izbornik muške U-21 reprezentacije. Želeći valjda raspršiti sumnje u svoje kompetencije za preuzimanje ženske ekipe, ‘našalio’ se rekavši Sportskim novostima: “Pa ja zaista imam sve kvalifikacije za voditi žene, imam četiri kćerke i dvije unuke, ha, ha, ha…”.
Nekome u Hrvatskoj možda je i to zazvučalo kao odgovarajuća preporuka, jer ženski nogomet u nas potpuno je na marginama kako nogometne organizacije, tako i sportske javnosti. U najboljem slučaju riječ je o sportu drugog reda, kategoriji koja se, eto, tolerira, ali u koju se ne ulaže nikakav sustavan trud. Nogomet se u nas još uvijek percipira kao gotovo isključivo muški sport, o čemu je i na Telesportu iz vlastitog iskustva davno pisala Helenna Hercigonja-Moulton, bivša hrvatska reprezentativka i sada trenerica.
To što je HNS upravo nju postavio u Gračanov stožer, pa i ako se radi samo o ispunjavanju forme i pokušaju prezentiranja tog poteza kao ‘ravnoteže’ isluženom trenerskom veteranu na izborničkoj klupi, može se promatrati kao pozitivna stvar. Hercigonja-Moulton je mlada i dinamična trenerica, k tome i bivša reprezentativka, te kao takva sigurno bolje upućena u posebnosti ženskog nogometa, ali i u svakom smislu ‘bliža’ članicama ekipe; naravno, prvo i osnovno je stručnost, trenersko obrazovanje i motivacija, čega joj ne manjka.
Pa ako je HNS odabirom Gračana, blago rečeno, podigao koju obrvu kod onih kojima je uopće do toga stalo, ovime je barem u natruhama pokazao da razmišlja i o trendovima u svjetskom, odnosno europskom nogometu.
One stvaraju temelje za budućnost. Onu u kojoj će vjerojatnost da netko poput Nevillea ili Gračana dobije posao izbornika ženske reprezentacije biti znatno manja
U polufinalu ženskog Eura koje se igra danas i sutra u Engleskoj, tri od četiriju ekipa s klupe će voditi izbornice. To su Sarina Wiegman u Engleskoj, Martina Voss-Tecklenburg u Njemačkoj i Corinne Diacre u Francuskoj.
Jedina je iznimka u polufinalu Peter Gerhardsson, izbornik koji Šveđanke vodi još od 2017., kad je naslijedio Piju Sundhage, igračku i trenersku ikonu svjetskog ženskog nogometa koja je zadnje tri godine na klupi reprezentacije Brazila. Osim spomenute tri, žene na Euru vode i Austriju (Irene Fuhrmann), Finsku (Anna Signeul) i Italiju (Milena Bertolini).
Provjerena pobjednica
Kao domaćini Europskog prvenstva, Englezi su učinili sve da budu što konkurentniji, a to je, između ostalog, značilo i smjenu na izborničkoj klupi. Reprezentaciju je do lani vodio Phil Neville, legenda Manchester Uniteda čiji je sav prethodni trenerski staž stao u jednu utakmicu koju je zajedno s Paulom Scholesom vodio s klupe niželigaša Salforda.
Zamijenila ga je Sarina Wiegman, osvajačica prošlog Eura sa svojom Nizozemskom, koja je 2019. tu reprezentaciju dovela i do finala Svjetskog prvenstva, gdje je pokleknula protiv moćnih i nezaustavljivih Amerikanki. Iako je Engleska već prethodno imala značajnog iskustva sa ženom na klupi — punih 15 godina, od 1998. do 2013., vodila ju je Hope Powell, prva žena s licencom UEFA Pro — za domaći je Euro htjela samo najbolje i nije joj bilo ispod časti to potražiti u inozemstvu. Wiegman je od jeseni 2021. reprezentaciju transformirala u jednog od favorita za naslov.
Svoje je trenersko obrazovanje započela u zemlji s najjačom tradicijom ženskog nogometa, Sjedinjenim Američkim Državama. Zapela je za oko tadašnjem američkom izborniku Ansonu Dorranceu; on ju je pozvao na Sveučilište North Carolina, gdje je igrala i pripremala se za trenersku karijeru. Povratkom u Nizozemsku nastavila je igrati paralelno s poslom nastavnice tjelesnog odgoja, a nakon igračkog umirovljenja počela raditi kao trenerica u tamošnjim klubovima. Od 2014. je bila u stožeru reprezentacije, koju je dvije godine kasnije i preuzela. Nakon europskog naslova i svjetskog finala na englesku je klupu došla kao provjerena pobjednica, a četvrtfinalnu pobjedu njene ekipe protiv Španjolki gledalo je 7,6 milijuna televizijskih gledatelja u Engleskoj.
Njemačku reprezentaciju od 1996. vode izbornice, ne računajući kratku epizodu Horsta Hrubescha kao privremenog izbornika 2018. U tom je razdoblju osvojila pet europskih, dva svjetska i jedno olimpijsko zlato. Martina Voss-Tecklenburg preuzela je 2019., a sada ima priliku osvojiti svoj prvi reprezentativni trenerski trofej i vratiti najuspješniju europsku žensku reprezentaciju svih vremena na sam vrh. Zanat je izbrusila u Duisburgu, s kojim je osvojila Ligu prvakinja i dva DFB-Pokala, a nakon toga radila kao švicarska izbornica, ostvarivši prvi plasman te reprezentacije na Svjetsko (2015.) i Europsko (2017.) prvenstvo.
Voss-Tecklenburg proizvod je nogometne kulture koja odskače od prosjeka što se tiče prilika u ženskom nogometu, ali čak i u takvom okruženju trenericama nije lako uspjeti; 15 od 16 bundesligaša vodi muški trener. Polufinale protiv Francuske za nju će biti jedna od najvažnijih utakmica u karijeri, kulminacija ambiciozne misije odlaska u finale.
S druge strane je Corinne Diacre, bivša reprezentativka svoje zemlje koja je 2014. postala prva trenerica na klupi muške momčadi (Clermont) u utakmici prvog ili drugog ranga u Europi i ostala ondje pune tri sezone. Nakon toga je preuzela žensku reprezentaciju kao druga žena nakon Élisabeth Loisel, koja je bila izbornica od 1997. do 2007. Diacre je u Francuskoj često kritizirana zbog svojih strogih metoda i ogromnih očekivanja, ali njen pristup očito daje rezultate.
Temelji za budućnost
Ženski nogomet se ubrzano razvija, u to nema sumnje. Ali u kojem smjeru? Pod kojim uvjetima, koliko brzo i koliko kvalitetno? Je li dovoljno mjeriti taj razvoj brojem televizijskih gledatelja ili posjetitelja na stadionima tijekom Eura? Je li dovoljna poneka vijest i par tekstova godišnje u domaćim medijima da se on uopće pokrene i kod nas? Sva ta pitanja ostaju u zraku. Promjene se ne mogu dogoditi preko noći niti će ovogodišnji Euro, koliko god uspješan bio, momentalno transformirati ženski nogomet i riješiti ga svih njegovih institucionalnih, financijskih i sustavnih problema. Za tri žene koje su, unatoč svemu, dogurale do polufinala Eura, oni su svakodnevica.
Spol ili rod, naravno, sami po sebi nisu kvalifikacije ni za jedan, pa tako ni za izbornički posao. To što je netko žena — ili što u obitelji ima puno žena — ne znači da će biti uspješniji u treniranju ekipe, ali iskustvo u ženskom nogometu i poznavanje njegovih posebnosti već je puno jači adut. Voss-Tecklenburg, Diacre i Wiegman imaju različite životopise, trenerske metode i uspjehe, ali zajedničko im je to da djeluju u razvojnoj fazi ženskog nogometa, na stvaranju temelja za budućnost.
Budućnost u kojoj će vjerojatnost da netko poput Phila Nevillea ili Nenada Gračana dobije posao izbornika ženske reprezentacije biti znatno manja, ako ne i nepostojeća.
