“Djed mi je znao govoriti”, progovorio je jednom za The Guardian, “da kada gledaš dobru utakmicu, moraš čuti glazbu — ako ne čuješ glazbu, znači da utakmica nije dobra”, izrazio se pjesnički, još ranije rekavši da nogomet pripada umjetnosti, a ne biznisu.

Orbán je inače igrao u mlađim kategorijama tada još Videotona iz Székesfehérvára, grada u koji se sa svojom siromašnom obitelji kao 15-godišnjak doselio iz obližnjeg sela Felcsúta, gdje je radio u polju krumpira. Nogomet ga je fascinirao i zato što spaja ljude iz različitih socijalnih slojeva, a igrat će ga i kasnije za studentsku ekipu Pravnog fakulteta, i to s ljudima s kojima će 1988. osnovati stranku Fidesz; jedan od njih bio je i sadašnji mađarski predsjednik János Áder.

Nogomet u Mađarskoj postao je neizostavni dio puzajuće nacionalističke i kulturne revolucije koju Orbán i njegova klika provode već 11 godina

Imidž čovjeka iz naroda, hotimice ili ne, počeo je njegovati još 1998., kad je s 35 godina postao najmlađi premijer u Europi, što ga nije sprječavalo da povremeno zaigra baš za Felcsút koji je tada gravitirao između četvrte i pete lige. Postoji i ta priča da je za vrijeme jednog treninga dobio poziv Billa Clintona — htio je razgovarati o situaciji na Kosovu — samo da bi mu rekao da ga nazove za pet minuta…

U političkom smislu, u svojem prvom mandatu je Orbán još uvijek bio umjeren. Fidesz je osnovao sa svojim kolegama studentima kao liberalnu stranku, a on sam u fokus javnosti dospio je 1989. kad je na Trgu heroja u Budimpešti pred 200.000 ljudi održao govor u kojem je zatražio da sovjetske trupe napuste Mađarsku. Nekoliko godina kasnije okrenuo se desnom centru, a kad je 2002. izgubio premijersko mjesto, odlučio je zaoštriti retoriku i okrenuti se ‘narodu’; ciljana skupina postali su tzv. tranzicijski gubitnici, mali ljudi koji su ostali zaboravljeni na prelasku u demokraciju, očito spremni prihvatiti njegov populistički diskurs.

Stadion pored kuće

To će ujedno reći da, koliko god ponekad bile slične nama, velike političke persone koje stoje iza ideološki opterećenih poredaka sami nerijetko nisu ideološki opterećeni, već su spremni prodati bilo kakvu priču, pronaći bilo kojeg neprijatelja, samo da bi se domogli ili održali na vlasti. U tom kontekstu, zanimljivo je da Orbán do studenog 2014., kad je zbog korupcijskih afera njegovoj stranci već ozbiljno bio narušen rejting, nije previše pričao o imigrantima.

Orbán je danas razmjerno najmoćniji političar u Europskoj Uniji kada pričamo o moći koju je generirao u vlastitoj zemlji. Još je 2011. izmijenio Ustav, a zemlja se danas više ne može nazvati demokracijom. Puno toga govori činjenica da Telegram još prije pet godina nije mogao doći do nogometnih novinara koji bi otvoreno progovorili o ogromnim državnim investicijama u nogomet, a situacija je danas još lošija; velika većina medija u rukama je ili mađarske vlade, ili poduzetnika koji su bliski Fideszu.

Kako to često biva u društvima koja u suštini promoviraju jednoumlje, pa i rasipništvo, simboli moći ili samovolje kriju se u pojedinim građevinama. U ovom slučaju pričamo o stadionu Pancho Aréna, tako nazvanom po nadimku koji je Ferenc Puskás koji je dobio u Real Madridu, a koji se nalazi upravo u Felcsútu, inače selu od oko 1.700 stanovnika, danas jednom od najbogatijih u Mađarskoj. Stadion se nalazi doslovno pored Orbánove kuće, što baš i nije sjelo njegovoj ženi jer joj je uništio pogled s kuhinjskog prozora; izgrađen je 2014., a sam Orbán kaže da se radi o “organskoj mađarskoj arhitekturi”…

Na stadionu inače igra Puskás Akadémia FC, klub koji je Orbán osnovao 1. travnja 2007., na Puskásov rođendan, iako ovaj za života vjerojatno nikad nije kročio u Felcsút, a u sklopu njega nalazi se i takozvani Intelektualni centar, s knjižnicom, muzejom i istraživačkim institutom posvećenima najvećem mađarskom nogometašu svih vremena i simbolu Lake Konjice. Kapacitet iznosi 3,800 gledatelja, ali možete misliti da je rijetko kad ispunjen; na stadionu je obično najmanje gledatelja u ligi, njih oko 1,300.

Mali čovjek ili puk, međutim, nije toliko bitan jer stadion je postao okupljalište političke i poslovne elite; naime, općepoznato je da se u Mađarskoj političke veze iliti veze s Orbánom mogu najlakše uspostaviti preko nogometa.

Ogromne investicije u nogomet

Primjerice, još je 2011. donesen zakon prema kojemu kompanije koje doniraju novac općenito sportskim klubovima dobivaju porezne olakšice, a postoje osnovane sumnje da one koje to rade imaju i prvenstvo kod velikih projekata koji se financiraju dobrim dijelom i novcem iz EU fondova. Procjenjuje se da se na taj način u proteklih 10 godina u nogomet slilo milijardu i pol do dvije milijarde eura, a mađarski Vrhovni sud još je prije nekoliko godina ustvrdio da se radi o javnom novcu. Vlada, međutim, još uvijek nije objavila tko je donirao taj novac i kako se on točno trošio.

Ono što je općenito poznato jest da je tim novcem, ili pak direktnim državnim davanjima, u Mađarskoj u spomenutom razdoblju izgrađeno preko 20 stadiona. Pancho Aréna koštala je 12 milijuna eura, dok je sada aktualna Puskás Aréna u Budimpešti, kapaciteta 68,000, koštala oko 600 milijuna; sličan stadion u Münchenu, Allianz Arena, koštao je otprilike četiri puta manje.

Također, ako već nisu visokopozicionirani članovi Fidesza, vlasnici nogometnih klubova u Mađarskoj obično su oligarsi bliski Fideszu, a jedan takav je dobro nam poznati Lőrinc Mészáros. Dotični je inače i na čelu fondacije koja drži Puskás Akadémiju — zbog UEFA-inih je pravila morao samo formalno napustiti NK Osijek — i godinama je bio načelnik općine u Felcsútu, a zanimljivo je primijetiti da se naglo obogatio paralelno s Orbánovim dolaskom na vlast; od tipa koji je imao malu plinarsku tvrtku na rubu bankrota postao je jedan od najbogatijih Mađara.

Treba reći i da Osijek nije jedini strani klub u koji je u zadnje vrijeme ušao mađarski kapital, već se to događa u gotovo svim susjednim zemljama na područjima s mađarskom manjinom gdje mađarska vlada gradi stadione i akademije. Dio je to Orbánove vanjskopolitičke soft power strategije, po uzoru i na Vladimira Putina, iako od svega ima i neposrednu korist; naime, promjenom zakona sad je već gotovo milijun Mađara iz susjednih zemalja steklo državljanstvo, pa i pravo glasa na izborima.

Osim činjenice da su financijski detalji spomenutih velikih projekata obavijeni velom tajne, oni malobrojni koji se još uvijek usude kritički istupati zgroženi su rasipanjem javnog novca pored jednog od najlošijih zdravstvenih sustava u EU. Naravno, opravdano se upitati i tko će održavati te stadione kad presuši političko zaleđe — pogotovo ovaj u Felcsútu — pa i kakav je rezultat ogromnih investicija.

Prošlo je sad već 10 godina, možda treba i više, ali dojam je da mađarski nogomet nije bogznašto napredovao. Možda je problem i u tome što ima izvjesne sličnosti s hrvatskim, odnosno što funkcionira po načelu podobnosti, a ne stručnosti. Doduše, klubovi nešto češće igraju grupnu fazu Europske lige i Lige prvaka (od 2010. četiri puta EL, jednom LP), a liga je u odnosu na prije pet godina, kad je bila 33., danas 28. po UEFA-inom koeficijentu. Unatoč tome, cilj da do 2018. na ligaškim utakmicama bude po 10.000 gledatelja pokazao se utopijskim jer se taj prosjek i dalje vrti oko 3,000.

Nova mađarska era

Također, rad u akademijama zasad ne daje puno plodova; Mađarska je na Europskom prvenstvu do 21 godine, čiji je sudionik bila zbog domaćinstva, glatko izgubila sva tri susreta grupne faze, a trenutno je na Europskom prvenstvu u reprezentaciji samo trojica igrača mlađih od 24 godine. Naravno, svi će prstom uprijeti u ozlijeđenog Dominika Szoboszlaija, ali on je potekao u Főnix Goldu, klubu koji je dugo godina bio izuzet iz državnih subvencija i koji je osnovao njegov otac, baš zato što nije htio igrati po važećim pravilima.

Znamo i da se danas puno lakše kvalificirati na Europsko prvenstvo, a u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji Mađarska je gubila čak i od Andore. Naravno, remi protiv Francuske sjajan je rezultat — Orbánu je toplo oko srca i jer je došao na nacionalni Dan neovisnosti — ali Mađarska je realno i dalje skromna momčad. S druge strane, ako imate takve uvjete i infrastrukturu, pa se i više djece bavi nogometom, za očekivati je i da po nekoj inerciji izbacujete više dobrih igrača; doduše, teško je da će ikada dosegnuti slavu Lake Konjice i tko zna, Orbánovu padu mogla bi kumovati upravo ta megalomanska nogometna vizija…

Premijer, međutim, ima drugačije planove.

U svojem govoru iz srpnja 2018., samo koji mjesec nakon što je treći puta zaredom osvojio izbore — s izlaznošću od 70 posto — Orbán je spomenuo potrebu stvaranja kulturne ere koja bi nadišla politiku.

“Era je duhovni poredak”, započeo je. “Na neki način prevladavajuće raspoloženje, možda čak i ukus — neki oblik stava. Politički sustav obično je određen pravilima i političkim odlukama. Era, međutim, je… određena kulturnim trendovima, kolektivnim vjerovanjima i društvenim običajima.”

Istog mjeseca izmijenjen je i kurikulum za vrtiće, pa je njihova zadaća sada promovirati “nacionalni identitet, kršćanske kulturne vrijednosti, patriotizam te pripadnost domovini i obitelji”. U tom kontekstu, što god netko mislio o korona-mjerama, nije slučajno da je Puskás Aréna jedini stadion na Euru s punim gledalištem, isto kao što nije slučajno da među njima ima onih momaka u crnim majicama koji su rasistički vrijeđali pojedine igrače. Nogomet u Mađarskoj postao je neizostavni dio puzajuće nacionalističke i kulturne revolucije koju Orbán i njegova klika provode već 11 godina. Tu, svega nekoliko desetaka kilometara od ugodnosti naših domova, u središnjoj Europi, po provjerenom populističkom receptu koji je uzeo maha nakon krize iz 2008., dijelom zato što su i politike centra i ljevice potpuno podbacile.

Nogomet je time postao i sredstvo koje Orbána treba održati na vlasti; silnica preko koje želi generirati još veću popularnost te nagomilati svoju ionako nagomilanu moć. Sredstvo koje bi mu, u njegovom izopačenom poimanju društvenog poretka, trebalo pomoći da postane, valjda, Doživotni poglavar Mađarske.