Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nova Nizozemska

Može li se Ronald Koeman othrvati teretu prošlosti i stvoriti ‘Paklenu naranču’ za novo doba?

Zadnja izmjena: 21. ožujka 2019. Profimedia

Netko je tog dana rekao kako je možda najbolje da velikog Johana više nema među živima jer bi se od muke vjerojatno sam položio u grobnicu.

Bilo je to u ožujku 2017., samo dan nakon prve godišnjice Cruijffove smrti. Nizozemska je bez ispaljenog metka pala u Sofiji protiv neuvjerljivih Bugara i porazom 2:0 se oprostila s nadanjima da neće nakon Eura u Francuskoj propustiti još jedno veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Ne samo da je Nizozemska bila poražena, bila je i pokopana, a Danny Blind se nije morao previše opirati bacanju pod vlak. Dva dana nakon tog poraza njegova je dvogodišnja avantura na klupi Oranja očekivano skončala, s bilancom nevjerojatnom za takvu povijesno značajnu reprezentaciju: u devet utakmica Blind je pobijedio svega triput, i to protiv Kazahstana, Luksemburga i Bjelorusije.

Johan Crujiff je možda i najveći ideolog modernog nogometa, a njegova se sjena svakodnevno nadvijala nad svakim detaljem vezanim uz nizozemski nogomet. To je uvelike romantizirano, dijelom i s pravom, ali njegov je pritisak nekada bio zbilja neumoljiv, pa čak i pomalo toksičan. Postoji ona anegdota kada je 1981. s tribine nadgledao kako se njegov Ajax pod Leom Beenhakkerom muči protiv Twentea. Tada se Johan odlučio spustiti i de facto preuzeti kormilo igre kao nekakav Deus ex machina; igrači su prihvatili njegove savjete i Ajax je od deficita 3:1 stigao do konačnih 5:3, a Beenhaker se nedugo nakon toga pokupio iz kluba.

Reprezentaciji je trebao reset, novi početak. Trebao joj je netko tko može okupiti u međuvremenu razasute elemente koji čine nizozemski nogomet

Naravno da je Cruijff, iako već ozbiljno bolestan, imao što za reći i o Blindovu putu u propast. Nakon teško izborenih 2:1 u Kazahstanu Crujiff u svojoj kolumni za De Telegraaf nije štedio riječi, ali je pritom izvorište problema vratio puno prije te faze. Odnosno, uperio je prstom u Louisa Van Gaala i njegovu brazilsku avanturu na Svjetskom prvenstvu 2014. koja je završila ispadanjem u polufinalu, kada je pri raspucavanju s bijele točke bolja bila Argentina. Iako je to bio vrhunac jedne nizozemske generacije, Crujiff nije mogao oprostiti odmak od ideje totalnog nogometa. Van Gaal je u Brazilu koristio reaktivniju varijantu sa trojicom u zadnjoj liniji, koja bi se pretvarala u 5-3-2. Iako se pravdao da je to u skladu s tradicijom, bilo je jasno da je želio pragmatičnošću nadomjestiti strukturalne probleme u momčadi, poput nedostatka napadača u formi.

“Prvenstvo u Brazilu i taj put do uspjeha nije bio adekvatno proanaliziran”, pisao je u kolumni Cruyff, iako ne toliko žestinom kakvom je napao Berta van Marwijka i njegovu primarno destruktivnu, ali još uspješniju selekciju 2010.  “Mnogi su tada situaciju uzeli zdravo za gotovo, a sada se jednostavno moraju suočiti s posljedicama”.

Utezi tradicije

Smjenu generacija nakon tog Brazila pogodile su i ‘godine’ Arjena Robbena, Robina van Persieja te Wesleyja Sneijdera, posljednjih pravih globalnih zvijezda na kojima je počivala ogromna količina kreacije u napadu, a koji više nisu mogli nositi teret. Oni koji su ih trebali nadomjestiti, poput Jordyja Clasieja, Daryla Janmaata, Joëla Veltmana i Vincenta Janssena nisu dosegnuli očekivani potencijal, a neki drugi igrači, poput Memphisa Depaya i Stefana de Vrija, u tom su trenutku prolazili kroz period stagnacije. Ideal proaktivnog nogometa u formaciji 4-3-3 nametao se konstantno, postajući teret.

Nije samo Blind bio nedovoljno utjecajan i nedovoljno iskusan da se, poput Van Gaala i Van Marwijka, othrva tim utezima. Van Gaalovim je odlaskom savez deklarativno naglasio kako se okreće smjeni generacija po ključu “povratka na napadačke principe” s naglaskom na tih 4-3-3. No, i u savezu su previdjeli dublje strukturalne probleme i rastući jaz između želja i realnosti. Takav su teret gurnuli prvo u ruke Guusu Hiddinku, koji se hrvao sa svojim problemima i zubom vremena dovoljno da se ne fokusira na nametanje svojih ideja, a zatim i njegovom trenerski neiskusnom zamjeniku Blindu, koji nije imao autoritet da ukaže na potrebu za pragmatičnošću. Dick Advocaat je na kraju stigao kao penzioner da isprati Nizozemsku u grob u kojem su je svi već bili spremni vidjeti.

Reprezentaciji je trebao reset, novi početak. Trebao joj je netko tko može okupiti u međuvremenu razasute elemente koji čine nizozemski nogomet.

Ronald Koeman bio je udarni dio nizozemske selekcije koja je omogućila tvorcu nizozemskog hypea, Rinusu Michelsu, da 1988. konačno osvoji trofej na velikom natjecaju. Osvajanje Europskog prvenstva otvorilo je Koemanu put prema Barceloni, gdje ga je čekao sam Crujiff. I upravo je njegovim pogotkom u produžecima onog europskog finala protiv Sampdorije 1992. Barcelona stigla do svog prvog europskog naslova u povijesti. Koeman je kao igrač objedinio sve; ne samo da je na klupski trijumf s PSV-om 1988. nadovezao i toliko željeni reprezentativni, već je pao pod utjecaj dvojice najvećih ideologa: Michelsa i Cruyffa. Ali daleko od toga da je usporediv s njima po veličini ega.

Savršen poligon

Koeman je poseban po tome što je prvi koji je igrao u sva tri najveća nizozemska kluba — u Ajaxu, PSV-u i Feyenoordu — a onda i trenirao svaki od njih.  Ali dok je usvojio ideološke postulate svojih mentora, Koeman nije od onih koji će bacati sebe pod autobus kako bi im dokazivao bespogovornu odanost.

Kroz svoju trenersku karijeru Koeman je ostao nedorečen. Imao je značajnih uspjeha i perioda u kojima su njegove momčadi izgledale stvarno dobro, ali često je — zbog spleta okolnosti ili nečega drugog — ostajao za korak kratak do krajnjeg ispunjenja potencijala. Također, svugdje gdje je radio imao je problema adekvatno se nositi s velikim egoistima u svlačionici.

U reprezentaciji mu to zasad nije realni problem. Ovo je svježa, mlada Nizozemska u kojoj su statusu globalnih zvijezda najbliži oni primarno defenzivne provinijencije: Virgil van Dijk, kojega tek čeka pečat na veliku karijeru, te mladići Frenkie de Jong i Matthijs de Ligt, koji su na početku svog puta. Koeman ima još niz mladića koji su supertalentirani i odškolovani za najviše dosege, ali čitav balans tog talenta više naginje prema defenzivi. To je savršen poligon za Koemana — momčad lišena ega i spremna da krene temelje razvijati od zadnjeg reda u vrijeme kad je shizofrenija oko ‘ispravne’ interpretacije nacionalnog stila oslabjela nedostatkom Cruijffova uvijek budnog oka, ali i zbog rezultatske havarije koja se dogodila.

Nakon ‘pokapanja’ Nizozemske uslijedilo je medijsko ‘uskrsnuće’ nadahnuto demoliranjem Njemačke 3:0 u Ligi nacija prošle godine. Moglo bi se možda reći da je taj trijumf bio popraćen i vraćanjem formacije na tradicionalne postavke, jer nominalno je Koeman postavio svoje momke u 4-3-3; međutim, bila je to prilično pragmatična, vješto defenzivno balansirana varijanta, kao i ona prilikom rušenja svjetskih prvaka Francuza mjesec dana kasnije (2:0).

Da je Cruijff kojim slučajem živ, vjerojatno bi, uz nešto blažu kritiku, svejedno kritički gledao na to odmicanje od totalnog nogometa — ali bi pritom morao gledati širu sliku, jer je smjena generacija ovdje stigla u pravom trenutku i na najbolji način smanjila margine između iskusnijih igrača i nadolazećih zvijezda. Čak su i pojedinci koji su bili pogubljeni u limbu, poput ili njegova sina Daleyja ili Depaya, sada iskoristivi i vraćeni u život.

Oranje sutra počinje novi kvalifikacijski ciklus domaćom utakmicom protiv Bjelorusije. I dok postoji još puno pitanja oko realnih dometa ove ‘nove’ momčadi, kao i njena izbornika, napokon se u njoj opet događa nešto uzbudljivo i inspirativno. Možda bi čak i Johan nevoljko priznao toliko.

Ne propusti top članke