Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Nakon što su skoro sat vremena raspravljali o najvećim trenerima talijanskog nogometa, novinar Sky Sporta Fabrizio Romano je na kraju zaključio priču kako u 10 najboljih definitivno mora ući i Carlo Mazzone, jer je talijanskom nogometu dao Andreu Pirla, a to je veća stvar nego osvojeni trofeji.
Engleska je na Euru 1996 je u napadu imala Alana Shearera, Teddyja Sheringhama, Robbieja Fowlera i Lesa Ferdinanda, a doma su ostali Ian Wright, Dion Dublin i Matt Le Tissier. Uostalom, i Ćiro Blažević je uz Davora Šukera, Alena Bokšića i Gorana Vlaovića vodio Igora Cvitanovića i Igora Pamića, jer očiti fokus taktike europskih trenera je bio na jakim napadačima koji mogu reagirati na loptu koja sama od sebe padne u kazneni prostor i strpati je u gol. Alternativa je bila u umjetnicima koji su mogli samostalno kroz driblinge stvarati višak i stvarati kaos u prostoru neposredno iza napadača, ali opet je i njima trebao barem jedan jaki napadač.
U međuvremenu su se stvari promijenile. Nogomet je sve više postajao kolektivna igra i počeo se cijeniti posjed lopte, a samim time su značaj dobili i igrači koji mogu dirigirati igrom dodavanjima, bez da imaju sposobnost probijati suparnika serijom driblinga kako su to nekoć radili Michel Platini ili Zinédine Zidane. Kreacija i organizacija napada su se iz zadnje trećine terena pomaknule puno dublje prema obrani i uloge veznih igrača su se promijenile. Stoji činjenica da su travnjaci postali bolji i da su usavršene same lopte, tako da je olakšana igra dodavanjima po travi, ali treneri su počeli tražiti drugačije organizatore igre i nogometaše koji razliku mogu napraviti dodavanjem.
U Italiji su takav profil igrača oduvijek posebno cijenili. Baš u sezoni kada je odigran Euro u Engleskoj Pirlo je sa svojih 16 godina dobio priliku debitirati u Serie A. Mršavi dječak je dobio šansu u ligi koja je tih godina bila uvjerljivo najjača na svijetu. Da bismo točno shvatili, snagu Serie A će najbolje ilustrirati podatak da su od 1982. do 1998. nogometaši talijanskih klubova čak 13 puta dobili Zlatnu loptu France Footballa, a sve ostale lige zajedno su u tom razdoblju skupile tek četvoricu osvajača. U takvoj se konkurenciji svejedno našlo mjesta za Pirla, zbog onoga što je mogao s loptom.
Tonali nije igrački odrastao i upravo zbog toga nije još regista jer nitko to nije postao s 20 godina. Da bi to postao, netko mora uložiti vrijeme u njega
Ludi vide ono što im je stalo vidjeti. Mi stranci talijanski stil nogometa poistovjećujemo s obranom jer to je ono što nas najviše živcira kad se susretnemo s Talijanima. Zbog toga ih je teško pobijediti, zbog toga su posebni i teški suparnici, zbog toga rade probleme. Stranci u fokus stavljaju probleme, a s druge strane Talijani u tom stilu traže ljepotu. Oni vide druge stvari, vide umjetnika u sredini koji radi razliku na suptilan način jer suparniku je stalno ispred očiju, ali opet nekako ostaje skriven.
Upravo zato je kult registe je obilježio talijanski nogomet u njihovim očima i upravo zato su bili posebno ponosni na takve igrače.
Brži, jači i puno bolji u obrani
Još je Vittorio Pozzo u sličnu ulogu razigravača iz dubine stavio Luisa Felipea Montija, a Helenio Herrera je na taj način koristio Luisa Suáreza i s vremenom se razvila tradicija. Regista u doslovnom prijevodu znači redatelj, a Talijani su oduvijek shvaćali da je za kvalitetan film redatelj koji će sve zamisliti važniji od glavnog glumca koji će stvar realizirati. Upravo zato je Romano toliko naglasio Mazzonea, jer Pirlo je nasljednik tradicije na koju su Talijani ponosni, kojom su ponekad bili čak i opsjednuti.
I upravo zato cijela zemlja trenutno prati Sandra Tonalija, jer je on Pirlov nasljednik i idući na redu za obožavanje u kultu registe.
Tonali je rođen 8. svibnja 2000. i trenutno igra u Bresciji. Međutim, već iza sebe ima tri nastupa za talijansku seniorsku reprezentaciju, iza sebe ima i tri sezone profesionalnog nogometa i titulu najboljeg igrača Serie B. Isto tako, ima ugovor koji ga s Brescijom veže još godinu dana, a to znači da će ovog ljeta biti na prodaju kako idućeg ne bi odšetao besplatno. A bez obzira na stanje na tržištu i eventualni nastavak lige, ponuda će biti.
Milan je imao svoju priliku i davno ju je propustio. Sandro Tonali je svoj nogometni put počeo kao dio škole nogometa Lombardia Uno koja usko surađuje s Rossonerima i dvaput je bio na vrhu liste preporuka za doselekciju AC Milanova omladinskog pogona. Dvaput je išao na probu i vraćan je natrag, a onda je vrijeme isteklo. Lombardia Uno s djecom radi do njihove 12. godine i ona nakon toga trebaju napraviti korak dalje u lovu na profesionalnu karijeru. Za Tonalija je taj korak bio Piacenza, a nakon što je klub upao u financijske probleme i ukinuo omladinski pogon kako bi uštedio nešto novca, Tonalijev trener Gianluca Balestri ga je poveo sa sobom u Bresciju.
Brescia je znala s takvim igračima. Mircea Lucescu je 1995. u utakmici protiv Reggiane dao šansu Pirlu, tada 16-godišnjem dječaku koji je par godina ranije došao u klub u priči jako sličnoj onoj koju će proći Tonali. Doduše, tek će spomenuti Mazzone 2001. Pirla povući na poziciju registe kad je ovaj došao na posudbu iz Intera kako bi ga uklopio u momčad u kojoj je već imao Roberta Baggija na poziciji trequartiste, ali njegov razvojni put je zauvijek ostao vezan iz Bresciju.
Tako da možda Brescia uopće nije znala razvijati takve igrače, možda je samo imala sreće da je dobila Pirla i Tonalija, ali to nije ni toliko važno. Bitno je da je Tonali tu i da ga cijela Italija gleda.
Ove sezone je odigrao 2.040 minuta, propustivši samo tri utakmice, te skupio jedan gol i pet asistencija. Nije više dijete, prošao je prilagodbu na seniorski nogomet i spreman je na izazove teže od onih koje ima u Bresciji. Usporedimo li ga s Pirlom, možemo primijetiti da je Tonali brži, jači i puno bolji u obrani. Isto tako, bolji je u driblingu i lakše se oslobađa suparničkog presinga kada je u duelu.
Šuška se, šuška…
Preostalo je samo još jedno pitanje — je li trenutno regista?
U ovoj sezoni Tonali u prosjeku ima 39,5 dodavanja po utakmici. To je otprilike pola onoga što ostvaruju Fabián Ruiz, Marcelo Brozović, Mário Rui i Miralem Pjanić koji predvode ligu po kriteriju točnih dodavanja. Međutim, to je sasvim očekivano. Brescia je momčad koja čvrsto drži dno ljestvice i sasvim je normalno da Tonali ne može ostvariti toliki broj dodavanja kao igrači koji igraju u momčadima koje su dominantne i drže visok postotak posjeda lopte. Puno je važnije da Tonali u tih 40-ak dodavanja po utakmici ostvari 2,1 ključno po utakmici i 2,7 točnih dugih lopti. Za usporedbu, Rui ima 1,7 ključnih dodavanja i 1,9 točnih dugih lopti, a Pjanić ima 1,9 i 3,4.
Dakle, Tonali svojim dodavanjima stvara višak. Jako dobro vidi prostor ispred sebe, jako dobro osjeća odakle mu dolazi presing i to je sposoban iskoristiti protiv suparnika, što je iznimno bitno za dobrog organizatora igra. Inteligentan je, smiren je i jedini problem je u tome što točno dodaje u tek 73,9 posto pokušaja. Ruiz, Brozović i Pjanić tu brojku drže na 90 posto i, koliko god ovdje isto stajao argument da je Brescia slaba momčad i da zbog toga ima hendikep slabijih suigrača, to je veliki problem za tezu kako se već sada može reći da je Tonali regista. Novi Pirlo ne može sebi dopustiti da jedno od četiri dodavanja bude pogrešno.
Međutim, pozicija registe ima svoj kult i poseban status jer su takvi igrači nevjerojatno rijetki. Rijetki su jer je za to potreban izvanserijski talent s loptom i još bolji pregled igre, a još je potrebnije steći iskustvo. Luka Modrić je sa 20 godina bio u Zrinjskom, Pirlo je bio na posudbama, Xavi je grijao klupu u Barceloni, a svi skupa su bili daleko od statusa nogometnih genijalaca do kojeg su došli kasnije. To je naprosto takva uloga, pozicija koja traži vrijeme i igrača koji je odrastao. Tonali nije igrački odrastao i upravo zbog toga nije još regista jer nitko to nije postao s 20 godina. Spreman je za Serie A, spreman je za veću scenu od one koju ima u Bresciji, spreman je i za transfer koji će se dogoditi. Kvragu, spreman je i za biti novi Pirlo, ali da bi to postao, netko mora uložiti vrijeme u njega.
Baš to je u pozadini svih nagađanja kako će Pjanić već ove sezone napustiti Juventus.
Kako šuškaju talijanski mediji, Tonali je dogovorio svoje uvjete s Juventusom i još ostaje da klubovi dogovore odštetu. Pjanić je trenutno nedvojbeno bolji igrač i bolji regista od Tonalija, ali takav potez u perspektivi znači da Juventus vjeruje u potencijal i da Tonali postaje klupski projekt, da su u Juventusu spremni žrtvovati trenutni uspjeh kako bi mu osigurali minutažu i poziciju na terenu da bi mogao učiti i postati ono čime se Talijani najviše ponose.
Ukratko, postaje netko u koga treba ulagati kako bi ispunio ono što može postati, jer dugačak je put od novog Pirla do stvarnog Pirla.