Kada je u utorak Marin Pongračić s dva pogotka povukao Wolfsburg do visoke gostujuće pobjede 4:1 nad Leverkusenom, djelovalo je kao da je takvih golova zabio stotine. Dobro, možda zato što su ti golovi bili vrlo slični jedan drugome, pa je zato djelovalo tako rutinski. U oba navrata je Maximilian Arnold uputio oštar ubačaj iz prekida, samo s obrnutih strana. I u oba slučaja je u srcu kaznenog prostora savršeno pronašao stopera koji je u oba slučaja rutinski trznuo glavom i neobranjivo skrenuo loptu u daljnji kut pokraj vratara Lukáša Hrádeckog.
“Nisam znao da mogu i zabiti pogodak”, onako je simpatično skromno izjavio nakon utakmice. Naravno, Marin je prvenstveno stoper, ali koliko je god normalno da i braniči danas daju svoj obol napadačkoj statistici — eno, kolega mu Martin Hinteregger je s devet golova najbolji Eintrachtov strijelac ove sezone — toliko je za 22-godišnjeg Pongračića, s preko 120 seniorskih nastupa, ovo nešto još nedoživljeno. Stoji zapisano da je prije ovog zabio tek jednom u karijeri, i to u gradskom derbiju drugih momčadi minhenskih rivala, 1860 Münchena i Bayerna, u ožujku 2017., kada je u 11. minuti pogodio za vodstvo Sechzgera.
O Pongračiću se u nas ne zna puno, premda se radi o stoperu kojeg je Wolfsburg ove zime platio 10 milijuna eura u transferu iz Salzburga.
Mladić iz dijaspore rođen je u Landshutu, nekih 80 kilometara od Münchena. U Bayern je stigao kao 13-godišnji veznjak i mimo svojih želja prebačen u stopersku ulogu. Bio je okretan i visok za svoje godine, pa su u njemu vidjeli koktel kvaliteta iz kojeg može nastati odličan branič. No, konkurencija u Bayernu je bila velika, pa je sreću odlučio tražiti zaobilaznim putem: prvo preko Ingolstadta, pa onda natrag u München, u manji gradski klub s kojim je i napravio iskorak u seniorski nogomet. No, 1860 München je zapao u velike financijske poteškoće i u međuvremenu potonuo i do četvrtog razreda njemačkog nogometa, pa ondje nije bilo neke budućnosti za njega. Locirao ga je skautski sustav Red Bull Salzburga i preselio u Austriju za odštetu od milijun eura.
Da bi se dugoročno etablirao u nacionalnom dresu, bit će potrebno da se hype konačno počne vrtjeti isključivo oko njegove igre
Te je 2017. je za njega pokazala interes i Rijeka, ali konkretne ponude nije bilo. Međutim, sve i da se ta priča realizirala, to mu ne bi bio prvi dodir s Hrvatskom i hrvatskim nogometom. Još dok se probijao kroz Bayernove mlađe selekcije zapazili su ga ljudi zaduženi za selekciju mladih talenata hrvatskih korijena u Njemačkoj. Bilo je to u sklopu projekta kojim je Hrvatski nogometni savez želio sistematizirati praćenje takvih igrača koji imaju mogućnost nastupati za hrvatske reprezentativne selekcije, a Marina je kao 13-godišnjaka pikirao Danijel Lučić, kojeg je još Romeo Jozak delegirao kao glavnog koordinatora za područje Njemačke.
Tako je Pongračić dospio u selekciju hrvatskih talenata okupljenu u Schwarzwaldu i na turniru u Vukovaru igrao protiv mladih selekcija najvećih hrvatskih klubova. Za Marina nikad nije bilo dvojbe u izboru reprezentacije koju želi zastupati; iako zbog obaveza u Bayernu nije mogao otputovati u Hrvatsku zajedno s ostatkom te ekipe, stigao je onamo naknadno i na svoju ruku.
Dva deficita
No, proći će još punih šest godina dok Marin ponovno obuče hrvatski dres.
Za selekciju do 21 godine debitirao je tek u kolovozu 2017., na gostovanju u Moldaviji u sklopu kvalifikacija za Euro do 21 godine, kada ga je tadašnji izbornik Nenad Gračan odlučio pozvati nakon što je njegovu momčad pogodio niz ozljeda. Taj nastup i dalje mu je jedini službeni nastup za neku od hrvatskih selekcija; osim toga je zaigrao i u dvije prijateljske utakmice, protiv Austrije po povratku iz Moldavije i u remiju s Francuzima u studenom 2018. Iako i sada napominje kako je u dosluhu s izbornikom Zlatkom Dalićem, i nakon dvije i pol godine u Red Bullu iz Salzburga i dalje nije dobio ni pretpoziv za neko od okupljanja A selekcije.
To da nije dobio makar onaj ohrabrujući poziv za neku od prijateljskih utakmica djeluje čudno, pogotovo kada se uzme u obzir njegov put u Salzburgu. U dvije i pol godine ondje je Pongračić prošao dosta i u razvojnom, ali i u rezultatskom smislu; osim dvije osvojene austrijske Bundeslige i jednog kupa, s Red Bullom je — iako je Duje Ćaleta-Car, doduše, dobivao prednost u prvoj momčadi — stigao i do polufinala Europske lige protiv Marseillea, a zaigrao je ove sezone i u grupnoj fazi Lige prvaka, makar je bilo jasno da će na zimu promijeniti klub pošto je počeo gubiti minutažu. Razvijao se pod vrlo talentiranim trenerima kao što su Marco Rose i Jesse Marsch, igrao i neke velike i važne utakmice, pa je bilo za očekivati da će ga se i prije uzeti u obzir.
Doduše, upravo se u tim bitnim utakmicama koje je igrao u Red Bullovu dresu pokazao i aspekt njegova igračkog profila koji još treba korigirati. Red Bull ima svoj specifičan stil igre koji od stopera traži visoku razinu tehničke kvalitete, ali i koncentracije. Pongračić je u tom smjeru u Salzburgu i razvijan, baš kao što su onomad na temelju njegovih fizičkih predispozicija i sposobnosti s loptom u nogama ispravno detektirali i ljudi u Bayernovoj akademiji. Međutim, za Marina postoje dva deficita: prvi je tah što i nije baš silno brz, iako to dijelom nadoknađuje dugim korakom, a drugi je taj što mu često želja i srčanost prevladavaju ispred procjene okolnosti na terenu.
Srpski inat
U 48. minuti uzvratne utakmice playoffa za plasman u preklanjsko izdanje Lige prvaka, koju je njegov Red Bull u Salzburgu igrao protiv Crvene zvezde, Pongračić je neoprezno krenuo na ‘ničiju’ loptu i doskočio ravno na Zvezdina Milana Pavkova, koji je ležao na podu nakon prethodnog duela s Red Bullovim igračem. U tom je trenutku Red Bull imao ukupno vodstvo od 2:0 i trebao je primiriti susret tih preostalih 40-ak minuta kako bi priveo priču kraju, ali je taj Pongračićev potez i posljedično žustro raspravljanje sa Zvezdinim igračima, za koje je i dobio žuti karton, rasplamsalo strasti na terenu. Zvezda je dobila novu energiju i za manje od 20 minuta zabila dva gola te senzacionalno nadoknadila veliki zaostatak, izbacivši Red Bull iz Lige prvaka.
“Ne znam što je Pogrančiću to trebalo”, izjavio je tada Zvezdin kapetan Vujadin Savić. “Provocirao nas je od početka, a na kraju je probudio onaj srpski inat u nama.”
Etiketa “novog Štimca” koju Pongračiću mediji pripisuju zbog njegove borbenosti i srčanosti sigurno mu imponira, i to je ono što je on nazvao “produljenim procesom profesionalnog sazrijevanja”, pri čemu ga etiketa pomalo i nestašnog klinca prati od najranijih dana. Na utakmici protiv Fortune, u svom drugom nastupu za novi klub, prvo je isključen zbog laktarenja suparničkog igrača, nakon toga na putu za svlačionicu odalamio kameru, što ga je koštalo dodatnih 12,000 eura kazne.
“Takvo ponašanje nije prihvatljivo, svjestan je toga i on sam, pa nismo na nekoj seoskoj utakmici gdje takvo ponašanje možda može proći”, razočarano je izjavioWolfsburgov sportski direktor Jörg Schmadtke, dok je trener Oliver Glasner nadodao kako Pongračić “zna da je najviše naštetio samom sebi”, te kako mu je “ovo prilika da se pripremi do kraja”.
Da bi ostvario karijeru kakvu po talentu zaslužuje, Pongračić se mora riješiti takvih eskapada i u kriznim trenucima na momčad djelovati smirujuće, a ne još potpaljivati atmosferu. A da bi se dugoročno etablirao u nacionalnom dresu, bit će potrebno da se hype konačno počne vrtjeti isključivo oko njegove igre, a ne oko incidenata.
