Zadnja izmjena: 4. studenoga 2019.

Ako je 21. stoljeće u svijetu sporta donijelo neku specifičnost, to su nedvojbeno periodi dominacije.

Bilo je, naravno, i ranije izrazito dominantnih sportaša, ali upravo je fascinantno gledati koliko ih se nakotilo u posljednjih 20-ak godina. Ne treba ići mnogo dalje od svima poznatih teniskih i nogometnih primjera, ali i u svijetu automobilizma primjećujemo isti fenomen. Dva od tri najveća razdoblja dominacije u povijesti Formule 1, govoreći o vozačima — ona Michaela Schumachera i Lewisa Hamiltona — dogodila su se u tom razdoblju. Tom Kristensen porušio je sve rekorde na Le Mansu, ali reli je svakako donio najekstremniji primjer dominacije.

U prvih je četvrt stoljeća WRC-a samo Tommi Mäkinen uspio spojiti više od dvije titule zaredom, ali dvojica superdominantnih Francuza potući će sve rekorde i čvrsto zauzeti dva vodeća mjesta na statistikama svih vremena. Prvo je Sébastien Loeb vladao nevjerojatnih devet uzastopnih sezona, od 2004. do 2012., a potom je imenjak Sébastien Ogier nizu pridodao još šest titula. Pri čemu su posljednje dvije bile ‘na žgance’, ponajprije zahvaljujući tome što mu je glavni konkurent, Hyundaijev Thierry Neuville, nebrojeno puta pokazao sposobnost da u ključnim trenucima pogodi kakav kamen ili drugu tvrdu površinu i sam sebe izbaci iz konkurencije. To nipošto ne znači da je Belgijac loš vozač — vjerojatno će ove sezone četvrti puta uzastopce, a peti u karijeri, završiti kao viceprvak — ali definitivno nema dovoljno hladnu glavu za titulu.

Hyundai stvara nevjerojatan lineup za 2020. Ako Tänak i u takvoj konkurenciji dođe do titule, onda će potvrditi da je izrastao u najboljeg vozača današnjice

Čekalo se da dozrije netko dostatno dobar za uzimanje mjere Ogieru, a nije bilo niti osobito teško za pretpostaviti tko će to biti: Ott Tänak.

U posljednje je dvije sezone 32-godišnji Estonac završavao treći u ukupnom poretku, ali ove je godine eksplodirao i pobijedio na čak šest relija, koliko Ogier i Neuville zajedno, te je u Kataloniji, u predzadnjoj rundi prvenstva, matematički osigurao titulu.

Skrećući usput pozornost i na svoju domovinu i njenu neobično zanimljivu automobilističku povijest.

Estonski uzlet

Prvi automobil je u Estoniju stigao 1902., a prva lokalna utrka, reli Tallinn-Märjamaa-Tallinn, održan je 10 godina kasnije. Tijekom razdoblja samostalnosti nije bilo mnogo međunarodnih uspjeha estonskih vozača, mada je Eduard Klimberg 1929. nastupio na VN Njemačke na Nürburgringu. No, u svijetu relija je uloga ove male baltičke zemlje bila vrlo prominentna — tijekom 1930-ih Tallinn je gotovo svake godine bio jedna od polazišnih točki slavnog relija Monte Carlo.

U sovjetskim je vremenima Estonija smatrana “automobilskom republikom”, poznatom po četverostruko većoj učestalosti osobnih automobila od državnog prosjeka. Na sportskom planu slavu je ponajprije prenosila tvrtka Estonia, na Zapadu znana kao TARK, najveći specijalizirani proizvođač trkaćih automobila iza (prave) Željezne zavjese.

Od osnivanja 1958. do gašenja 2000. proizvela je čak oko 1.300 trkaćih bolida, a oni koji su 1980-ih posjećivali Zagrebački Velesajam možda bi se mogli prisjetiti da su njihovi modeli ponekad znali biti izloženi u sovjetskom paviljonu. Na domaćem terenu bili su među vladarima Formule Vostok s Ladinim motorima, ali promocija na Zapadu bila je samo san. Bolidi i vozači iz DDR-a i Čehoslovačke povremeno su imali priliku okušati se protiv zapadnih kolega, ali Estonia je ostala prilično nepoznata izvan Istočnog bloka.

No, ono što se dogodilo s estonskim automobilizmom nakon raspada SSSR-a, a pogotovo u novom tisućljeću, graniči s čudom. Ova je baltička država postala pravi rasadnik jako dobrih vozača u svim kategorijama, a Tänakova je titula samo šlag na torti.

Tõnis Kasemets vozio je u Champ Caru 2006., a i kasnije se nastavio pojavljivati u manjim američkim formulama. Dvojica su vozača odradila testove u Formuli 1: Marco Asmer, prvak britanske Formule 3 2007., dobio je priliku testirati Williams-BMW 2003., dok je Kevin Korjus 2011. testirao Renault, a u Monzi sljedeće sezone bio Lotusov rezervni vozač. Jüri Vips je ove godine bio četvrti u svjetskoj seriji Formule 3, te je uključen u Red Bullovu juniorsku momčad, Ralf Aron je lani bio treći na prestižnoj Velikoj nagradi Makaa, ove sezone vozi europsku Formulu 3, a njegov mlađi brat Paul je u Mercedesovu programu razvoja mladih vozača. Naravno da zbog prezimena, razumjet će svatko tko je pogledao Grand Prix Johna Frankenheimera, posebno navijamo da koji god od braće Aron uspije…

Tradicija i sustav

U reliju je led, naravno, probio veliki Markko Märtin.

Ovaj je vozač po mnogima trebao postati Loebov najveći konkurent. Ostvario je pet WRC pobjeda, sve za Ford, 2004. bio trećeplasirani na kraju prvenstva, a onda je na velškom reliju 2005. njegov Peugeot izletio i udario u stablo. Martin je prošao neozlijeđen, ali njegov dugogodišnji suvozač Michael Park poginuo je.

Malo se što u svijetu automobilizma može mjeriti s intenzitetom osjećaja krivnje vozača koji doživi da mu suvozač pogine — i veliki Juan Manuel Fangio jedva se nosio s tom mrljom na karijeri. Estonski majstor, tada samo u svojoj 30. godini života, što je vrlo mlada dob u relijaškim razmjerima, nije to mogao, te se nakon nesreće povukao. Odvezao je kasnije još nekoliko manjih relija, ali više nikada nije nastupio u WRC-u. Ostao je, međutim, vrlo aktivan u svijetu relija, te poslužio kao svojevrsni mentor mlađim estonskim vozačima, koji se redovno okušavaju u WRC-u. Urmo Aava u više je navrata osvajao bodove, a na Akropolisu 2008. bio je četvrti. Nastupao je za World Rally Team Estonia, a momčad se održala u prvenstvu sve do 2012. Za nju je vozio i Karl Kruuda, koji će samo jednom osvojiti bodove, ali imao je vrlo zapažene rezultate u manjim kategorijama.

Ukratko, u Estoniji postoji tradicija, postoji sustav, jako nacionalno prvenstvo, a sve su to preduvjeti za razvoj ozbiljne scene. Svakako, pomaže i blizina Finske, tradicionalne svjetske prijestolnice relija. I gospodarski je Estonija među najuspješnijim tranzicijskim zemljama, ali sa sportske strane nije ni približno toliko uspješna: velesila u skijaškom trčanju, tradicionalno odlični u desetoboju (godinama sam navijao za fenomenalnog Erkija Noola), ali definitivno nisu skloni upucavanju velikih iznosa u populističke sportove i megalomanske projekte. Bitnije im je biti svjetski lider u brzini rješavanja administracije, informatizaciji, ostvarenju besplatnog javnog prijevoza na državnoj razini… Takve su vijesti jedino što do nas povremeno dopire iz Estonije, produbljujući fascinaciju ovom zemljom, koja se doima jednom od rijetkih oaza inteligentno posloženih prioriteta.

Izlijetanje u jezero

Ne čudi stoga što je i Tänak do vrha stigao talentom i radom, a ne kao projekt bogatstva i ambicija nekih bogatih roditelja.

Rođen je 1987. na otoku Saaremaa, najvećem u Estoniji, otprilike šest i pol puta većem od Cresa ili Krka. Odmalena se zaljubio u reli — na otoku se i vozi jedan od najpoznatijih u toj državi — te je završio školu za automehaničara i počeo nastupati u lokalnim natjecanjima. U WRC-u je debitirao još 2009. s vlastitom Subaru Imprezom, a vrlo je brzo privukao pozornost sponzora i počeo se probijati kroz hijerarhiju.

Do prošle sezone karijera mu je uglavnom bila vezana za Ford, gdje je 2012. dobio i prvu veliku priliku, postavši dio momčadi M-Sport, uz Jevgenija Novikova. Mlad i nedovoljno iskusan, došao je do jednog postolja, ali i porazbijao previše automobila, te je nakon samo jedne sezone otjeran. Vratio se ozbiljniji i jači, naizmjence vozio za DMACK i M-Sport, s promjenjivim uspjehom. Šira publika je prvi puta čula za njega nakon spektakularnog izlijetanja u jezero tijekom relija u Meksiku 2015., nakon čega je momčad njegovu Fiestu prozvala TiTänak!

Nakon nekoliko sezona učenja, veliki iskorak u elitu napravio 2017. Osvojio je prve dvije pobjede, na Sardiniji i u Njemačkoj, a u ukupnom poretku završio treći, iza momčadskog kolege Ogiera i Neuvillea. No, najveću je promjenu donio Martin Järveoja. Bivši peterostruki prvak svoje zemlje u džudu već je desetak godina bio vrlo solidan relijaški suvozač, pogotovo uspješan u manjim kategorijama, s Kruudom. Tek kada se spojio s Tänakom, obojica su počeli izgledati kao budući pobjednici i prvaci.

Samo što su na tom putu napravili upitan potez i potpisali za Toyotu.

Japanska tvrtka poznata je po luzerstvu i problemima vratila se u WRC 2017. Jari-Matti Latvala slavio je u Švedskoj, ali sveukupno Yaris nije bio na razini konkurencije iz Forda i Hyundaija. Činilo se kao riskantan potez, ali lani je Toyota i uspjela razbiti prokletstvo Le Mansa i doći do momčadske titule u WRC-u. Tänak je ostvario četiri pojedinačne — u Argentini, Finskoj, Njemačkoj i Turskoj — a nakon tri posljednjespomenute, uzastopne, našao se na izglednom drugom mjestu u poretku, 13 bodova iza Neuvillea, a 10 ispred Ogiera. Samo da bi u posljednja tri relija i Belgijac i Estonac zabrljali što god su mogli, a Francuz uzeo na pladnju mu ponuđen šesti uzastopni naslov.

Najveća zvijezda u domovini

Usprkos takvom raspletu, iz aviona se vidjelo da Tänak nije psihički tanak poput Hyundaijeva prvog vozača — a otprije smo znali da je u stanju izvući pouke iz vlastitih pogrešaka i ne ponavljati ih. Kada je već u drugom reliju sezone, za sebe netipično rano, ostvario pobjedu u Švedskoj i preuzeo vodstvo u poretku, dalo se naslutiti da bi ovo mogla biti njegova godina. Slabijim nastupima na Korzici i u Argentini poljuljao je taj dojam, ali potom je uslijedio nezaustavljivi niz, četiri pobjede u sljedećih pet relija. Pokorio je Čile, Portugal, Finsku i Njemačku, a kasnije i Wales, a drugim mjestom u Kataloniji i matematički potvrdio titulu.

Prioriteti unutar momčadi jasno su posloženi, ni Latvala ni Kris Meeke nisu mu oduzimali bodove, a to je olakšalo put do naslova. No, u sljedećoj sezoni to ne može očekivati, jer je potpisao za Hyundai.

Korejska momčad stvara nevjerojatan lineup za 2020., Neuville ostaje ondje, a u trećem će se automobilu kao i ove sezone izmjenjivati Loeb (ne baš impresivan) i Dani Sordo, koji je pobijedio na Sardiniji — svi oni mogu i žele pobjeđivati i otimati bodove jedni drugima. To bi vrlo lako moglo otvoriti put Ogieru, dok je upitno ima li Toyota, o čijoj se postavi još ništa ne zna, ikoga dostatno dobrog da se umiješa u borbu za titulu. To nije dobra vijest za ovogodišnjeg prvaka, ali bi mogla značiti da ćemo gledati još zanimljiviju sezonu, mada ni ovogodišnja, koja završava 17. studenog u Australiji, nije bila za odbaciti. A ako Tänak i u takvoj konkurenciji unutar momčadi uspije zadominirati i dođe do druge titule, onda će definitivno potvrditi da je izrastao u najboljeg vozača današnjice.

U njegovoj su domovini već u to uvjereni.

Dugometražni dokumentarac o njemu Ott Tänak: The Movie je potukao je sve rekorde i već proljetos postao najgledaniji estonski dokumentarac svih vremena u kinima. Skromni automehaničar sa Saaremae već je danas najveća sportska zvijezda u toj baltičkoj zemlji, a pred njim je, ne udari mu slava u glavu, još mnogo godina karijere.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.