Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nürburgring, Monza… Zašto su nove staze za utrkivanje dosadnije od legendarnih?

O Mickey Mouse stazama i prokletstvu zanimljivih vremena

Jedna od najčešćih kritika na račun suvremenog svijeta utrka su jednolične, klonirane “Mickey Mouse” staze. No, je li nekada uistinu bilo bolje?

U počecima automobilskih utrka vozilo se regularnim javnim prometnicama, između velikih gradova. Nakon prijevremenog prekida “Utrke smrti” Pariz-Madrid 1903., kada je život izgubilo petero natjecatelja i troje gledatelja, postalo je jasno da je potreban novi format natjecanja. Već su tada najbrži automobili mogli voziti oko 140 km/h i postalo je jasno kako logistički naprosto nije moguće zatvarati tako velike dionice javnih prometnica i pokriti ih sucima, a kamoli medicinskim ekipama. Dobro, nije da se tada pretjerano razmišljalo o medicinskim ekipama, ali ipak je netko unesrećenima pružao pomoć…

Dakako, utrke na javnim prometnicama nisu odmah nestale, još uvijek postoje, ali uvijek su ostale sigurnosno i organizacijski problematične. I one najspektakularnije, kao što su Mille Miglia ili Carrera Panamericana, na kraju su ugašene upravo zbog sigurnosnih razloga. Danas se zatvaraju samo još kraće dionice javnih prometnica, rjeđe u svijetu kružnih utrka, češće u reliju i brdskim utrkama, ali i dalje je takve događaje mnogo teže organizirati i pokriti neophodnim osobljem od onih na zatvorenim stazama, a i sigurnosni su rizici veći.

Prva namjenski izgrađena trkaća staza na svijetu, Brooklands, otvorena je 1907. u Engleskoj. Postavila je standard koji je još i danas popularan u SAD-u. Ovalna — doduše, u ovom iznimnom slučaju nepravilna — staza s prema unutarnjem dijelom nagnutom površinom za utrkivanje, kako bi i zakoni fizike pomagali natjecateljima u ostvarenju čim većih brzina; ako se ne sjećate srednjoškolske fizike, prisjetite se klasične sajamske atrakcije, Zida smrti. Samo dvije godine kasnije izgrađena je staza u Indianapolisu i, mada je bilo primjera kombiniranih staza djelomično nagnutog gradijenta (stara Monza, Montlhéry), pa i pravih ovala (Sitges) i drugdje, ovali će ostati tipično američki fenomen.

Europsku publiku u pravilu će više zanimati zavojite staze, koje zahtijevaju drugačije kvalitete i način vožnje — ne nužno i bolje, da se razumijemo. Ovali su, kao i lov na brzinske rekorde i utrke ubrzanja, izraz fascinacije čistom brzinom — nije slučajno što su već gotovo 100 godina brzinski rekordi gotovo isključivo opsesija dvaju nacija, Engleza i Amerikanaca — dok je kontinentalnu Europu više zanimao koncept utrka baziranih na preciznom prolasku kroz zavoje, a upravljivost i balans bolida u pravilu su važniji od same najveće brzine. Čak su i cestovni sportski automobili u Americi načelno orijentirani na pravocrtno ubrzanje i snagu, a europski na upravljivost.

Remek-djelo dosadnih provincijskih arhitekata

Korijene modernog pristupa utrkivanju možemo pronaći u 1920-ima, kada su otvorene dvije najslavnije namjenske trkaće staze u Europi, Monza i Nürburgring. U istom su desetljeću prvi puta zatvorene i prometnice u Le Mansu i Monte Carlu, kao i ona između belgijskih sela Francorchamps, Malmedy i Stavelot, koja će ponijeti naziv Spa.

Ma koliko međusobno bile različite, tada su rođene moderne trkaće staze.

Monza i Spa bile su hramovi brzine, ali s upravo zbog toga legendarnim zavojima, tim zahtjevnijim zato što su dolazili nakon dugih ravnica i velikih brzina. Monte Carlo je bio hram sporosti, izdržljivosti i mudre taktike koja dovodi do pobjede one najpametnije i najizdržljivije. Le Mans je bio kombinacija svega, mada je ondje utrka uvijek bila veća od same staze, a naglasak potpuno na izdržljivosti.

A Nürburgring je bio sve.

Stazu je 1927. izgradio Eichler Architekturbüro iz Ravensburga u brdima Eiffel, zapravo dosta blizu belgijskoj granici, pod snažnim utjecajem znamenite sicilijanske utrke Targa Florio, ali uz bitnu razliku: umjesto spajanja postojećih prometnica ovo je uistinu bila namjenska trkaća staza koja nikada nije bila zamišljena kao bilo što drugo. Ima brzih dijelova, ali enormni broj nevjerojatnih, posve raznolikih zavoja ono je što joj daje posebnost. Bez ikakve dileme, 91 godinu nakon što je izgrađena, još uvijek bi pobijedila u svakoj anketi među ljubiteljima ovog sporta na temu koja je najbolja trkaća staza na svijetu.

A to je zapravo užasavajuće.

Ako uistinu već gotovo puno stoljeće ne uspijevamo nadmašiti remek-djelo koje su nam složili nekakvi dosadni njemački provincijalni arhitekti, uistinu se moramo zapitati što je pošlo po zlu s razvojem sporta i društva uopće. Zašto današnjom računalnom tehnologijom, dostupnošću podataka i akumuliranim znanjem ne možemo bolje? Zašto testne staze proizvođača automobila diljem svijeta ‘kradu’ zavoje s davno poznatih staza umjesto da razviju nove?

“Danas je bila dobra utrka. Nitko nije poginuo”

Jedan od najimitiranijih zavoja u tom kontekstu je Corkscrew.

Kalifornijska Laguna Seca je zapravo razmjerno dosadnjikava trkaća staza, ali ima taj jedan nevjerojatni zavoj, zavoj radi kojeg je među najpoznatijim i najpopularnijim hramovima automobilizma na svijetu.

Zapravo nema velike tajne u tome što su sastojci sjajnog zavoja: to je onaj kod kojeg će makar i najmanja greška u postavljanju bolida ili ulaznoj brzini pri dolasku u zavoj dovesti do uzročno-posljedičnog niza koji će rezultirati značajnim gubitkom vremena ili čak izlijetanjem. Corkscrew ima sve to — kao i, recimo, onaj nevjerojatni osmi zavoj u Istanbulu, ali uz dodatak iznimne vizualne atraktivnosti zbog zamjetne promjene elevacije i zakrivljenosti asfalta.

Istanbul je najbolji primjer toga da ne moramo nužno vezati takva mjesta samo za klasične staze, mada je nažalost očigledna istina da ih je lakše naći na takvima. Što ne znači da nekada nije bilo dosadnih i — to pogotovo — nemaštovitih staza. Da tkogod danas kao novu predstavi stazu kao što je Reims-Gueux ili AVUS, bio bi popljuvan sa svih strana — ali ondje su se odvile neke od mitskih utrka automobilske povijesti pa su nam stoga drage.

Ono što je nekada nedvojbeno bilo bolje jest vizualna atraktivnost — postoji element vizualne fascinacije u Yas Marini ili na još ponekoj drugoj stazi (izuzimajući gradske, koje a priori nude zanimljive vizure), ali to se uistinu ne može mjeriti s Prelukom, Bathurstom ili Dijon-Prenoisom, mahom stazama složenima od regularnih prometnica. Problem je u tome što su sigurnosni zahtjevi svakodnevnog prometa i vožnje punom brzinom tijekom utrke dvije posve različite stvari, a sigurnosni aspekt sporta u posljednjih se 40-ak godina od sporedne stvari prometnuo u najbitniju.

Za dobar dio suvremenih staza, pogotovo onih koje je serijski naštancao Hermann Tilke (čovjek mnogo većeg konstruktorskog talenta nego što mu nostalgičari žele priznati) koristi se uvredljivi naziv “Mickey Mouse staze”, ali to su i staze na kojima je pogibelj po vozače i prateće osoblje u pravilu manja. Staze zahvaljujući čijoj promišljenosti se izreke Juana Manuela Fangija “Danas je bila dobra utrka. Nitko nije poginuo” danas prisjećamo kao kuriozuma, a ne živimo u iščekivanju tko će od naših omiljenih vozača živ dočekati kraj sezone.

Koloplet suludo brzih zavoja

Prošlost ne možemo vratiti, ali možemo je proučavati i diviti joj se. Problem nastaje kada je počnemo vrednovati više od sadašnjosti, bilo da je riječ o politici, umjetnosti, estradi ili sportu. Nikada se nije, primjerice, stvaralo više sjajne glazbe (logično, tehnologija snimanja nikada nije bila pristupačnija i talentirani ljudi nikada lakše nisu mogli objavljivati svoja djela) nego danas — i ako to ne znate, znači da se niste odvažili potražiti je nego ste svjesno odlučili svoj ukus i interes zacementirati u određeni vremenski i svjetonazorski okvir. Posve je isto u svijetu utrka: nikada ih nije voženo više, na kojekakvim stazama i u kojekakvim serijama. Potrudite li se doći do njih na nekom TV kanalu ili, još bolje, otići na njih, uživat ćete više nego ikada ranije.

No, to ne znači da ne možete i maštati o prošlosti i dopustiti da vas misli ponesu u neke davne dane… Dane u kojima su staze bile rađene metodom “fi puta oko” a ne znanstvenom analizom. Kad među primarnim interesima sporta nije bilo da što više sponzora može gledati svoje reklame na bolidima (zapravo, reklama tada mahom nije ni bilo) sve do kraja utrke, “jer su platili za to”. Pa ideja nije bila da se vozačima konstrukcijom staze maksimalno olakša da u slučaju pogreške ipak ne nastradaju i ne moraju odustati, nego da mogu nastaviti utrku.

Da, nema dvojbe da je ovo danas bolje i razumnije. No, ipak sam uvijek preferirao staze koje ne opraštaju pogreške.

Kada me netko pita koja je moja omiljena staza svih vremena, dat ću na prvi pogled predvidiv odgovor: jedna upravo takva, okružena šumom i prepuna zahtjevnih zavoja, u Njemačkoj… Doduše, to ipak nije ona koju biste očekivali.

Solitude, pokraj Stuttgarta, češće je ugošćavala motocikliste, ali znala je 1960-ih ondje biti vožena i Formula 1, VN Njemačke. Bio je to koloplet suludo brzih zavoja — ali samo ako bi ste ispravno ušli u prvi od njih, inače biste se našli u gabuli — otpalog lišća, magle i kiše. Nekako sve fotografije s te staze odišu posebnom, jedinstvenom atmosferom, gotovo u skladu s tom samoćom i tugom koje nalazimo u imenu staze.

Bio sam ondje i — baš kao i u Hockenheimu, a i na nekim drugim legendarnim mjestima — dio staze je vraćen prirodi i pošumljen, ali još uvijek odiše tom jedinstvenom, posebnom atmosferom. Zatvorivši oči, kao da sam u daljini čuo vrisak Coventry-Climaxovih motora i osjetio miris Castrola R… Je li tada uistinu bilo bolje? Ne mislim da jest, ali nisam siguran da ću si za koje desetljeće istom razinom emocija moći dočarati korporativni svijet današnjih utrka, standardiziranih rubnika, ograda, zona izlijetanja, reklama…

Zanimljiva vremena, zanimljive smrti

Ne, nije bilo bolje, ali bilo je raznolikije — a standardizacija je donijela i dobre i loše promjene. Nikada više nećemo gledati, osim par anakronizama poput TT-a na otoku Man, utrke na takvim stazama i to jest žalosno.

Na TT-u su, međutim, ove godine poginula trojica vozača. Lani isto. Motocikli jesu, iz razumljivih razloga, opasniji od automobila, ali prilično je jasno da je upravo TT pokazatelj kako bi izgledala i druga natjecanja da se staze nisu promijenile — i na kraju priče, to je jedini ispravan način razmišljanja.

“Mora da si proklet ako živiš u zanimljivim vremenima”, stara je kineska poslovica. Odnosno, barem je kao kineska poslovica i u tom obliku predstavljena u jednom stripu o Conanu, pa nisam posve siguran u vjerodostojnost navoda. No, svejedno mi je draga. Vozači koje najviše volim i cijenim živjeli su u zanimljivim vremenima i vozili na zanimljivim stazama. No, velik broj njih živio je izrazito kratko, pridonoseći načinima svojih smrti i zanimljivosti i prokletstvu tih vremena.

Ne znam za vas, ali ja mogu komotno živjeti i bez zanimljivih vremena i bez zanimljivih staza. Bolje je tako.

Ne propusti top članke