U franšizama kojima u pravilu upravlja besmisao, smisao ste osuđeni tražiti na neobičnim mjestima. Pa kada je službena potvrda da će se bejzbol ove godine ipak igrati napokon stigla — 60 utakmica, bez gledatelja i bez kolektivnog bijega u ‘balon’ — nada je zaživjela punim plućima u obliku praznovjerja prema kojem bi bilo sasvim prikladno da se nešto ozbiljno napravi u sezoni koja je već sama po sebi u najboljem slučaju tek napola smislena. Ukratko, scena je bila zgodno postavljena. I sam početak, ustvari, nije bio tako loš. Ali otprilike dva dana kasnije, imajući na umu dužinu (ili kratkoću) formata, bilo mi je sasvim jasno da od cijele priče neće biti ništa.

Metsi su novu sezonu otvorili serijom od tri utakmice s Atlanta Bravesima u Queensu.

“U Metsima ima nečeg ljudskog. U iskustvu svakodnevnog života većine ljudi puno je više poraza nego pobjeda. Zato volimo Metse”

U prvoj, Jacob deGrom, s pogledom usmjerenim prema trećoj nagradi NL Cy Young u tri godine, odradio je pet sjajnih inninga (uz samo jedan hit) koji nisu bili popraćeni niti jednim runom Metsa, što je ionako standard udaračke (ne)kolegijalnosti na koju se čovjek u zadnje dvije godine nažalost morao naviknuti. Ali u sedmom inningu je Yoenis Céspedes, u funkciji designated hittera i u prvom nastupu u dvije godine, pogodio single home run pa su uz nešto manjih poteškoća u sljedeća dva inninga Metsi stigli do pobjede 1-0.

U drugoj utakmici do devetog se inninga stiglo s vodstvom od 2-1 kada se na mound popeo Edwin Diaz sa zadatkom da stvari privede kraju, samo što ih je, kao i toliko puta prošle sezone, kraju priveo u korist suparničke momčadi, i nakon 10. inninga Bravesi su upisali prvu pobjedu u sezoni (5-3). I ako je ta druga utakmica bila melodrama koja završava s manjim ožiljkom na navijačkom srcu, treća je bila klasični horor. Rick Porcello, 31-godišnjak kojeg su iz karijerne slijepe ulice Metsi izveli s hrabrom idejom da popuni rupu u startnoj bacačkoj rotaciji nastaloj odlaskom Noaha Syndergaarda na operaciju lakta, raspao se nakon dva inninga. Završilo je 14-1 za Bravese.

U bijegu od vepra

U međuvremenu se dogodilo još dosta toga, ali u principu ništa pametno. Metsi su trenutno na 8-11 i na četvrtom mjestu u diviziji NL East. Bilo je nešto ozljeda, a startna bacačka rotacija postala je još tanja nakon što je Marcus Stroman odlučio preskočiti ovu sezonu, uz opravdanje da je zabrinut za zdravlje svoje bake i svoga ujaka, kroničnih bolesnika koji zadovoljavaju sve kriterije ulaska u visokorizičnu skupinu potencijalno zaraženih koronavirusom.

Céspedes je, pak, vjerojatno odigrao svoju posljednju utakmicu za Metse. I dok je Stromanov slučaj javnosti predstavljen barem s minimalnom dozom profesionalnog ukusa od svih uključenih, Céspedesov je još jednom emitiran u formatu sapunice. Uostalom, Céspedesova sudbina u posljednje četiri godine savršen je sažetak disfunkcionalnosti koja stanuje u Queensu.

Daleko od toga da Kubanac nije imao svojih trenutaka u Metsima prije nego što su prije dvije godine kola krenulo nizbrdo. Ali vožnja ionako uglavnom nije bila pretjerano ugodna na dužim dionicama — tenzija nikada nije nedostajalo. Iako sklon ozljedama, Céspedes je 2016. godine s Metsima potpisao četverogodišnji ugovor vrijedan 110 milijuna dolara.

Nikada se baš nije potrudio naučiti engleski, a Metsi mu, primjerice, nisu dozvoljavali da u slobodno vrijeme igra golf, kao niti da jaše konje na svom ranču u gradiću St. Port Lucie na Floridi. Prije točno dvije godine odlučio je operacijom sanirati kronične probleme koje je imao s objema petama, što je podrazumijevalo pauzu od osam do deset mjeseci. Oporavak je produžen za otprilike isti period prošlog ljeta, ni manje ni više nego frakturom gležnja.

Pretpostavljam da se radilo o padu s konja na spomenutom ranču, odnosno o priči koja ja dovoljno luda sama po sebi. Ali kako je Céspedesova ljubav prema konjima iritirala mnoge, u javnost je puštena sljedeća, veoma plauzibilna službena verzija događaja — nesreća se, naime, jest dogodila na ozloglašenom ranču, ali tako što je Céspedes ugazio u nekakvu rupu dok je bježao od vepra.

Povratak je trajao kratko, jer su Metsi drugog kolovoza, uoči još jedne utakmice s Bravesima, u javnost izbacili priopćenje u kojemu je stajalo da ne znaju gdje se Céspedes nalazi. Nedugo nakon prvog priopćenja, stiglo je i drugo, doduše, neslužbenim kanalom, u kojem se sugeriralo kako ne postoji razlog za brigu oko toga je li ili nije sa Céspedesom sve u redu, što je, naravno, polučilo suprotni učinak. Ispostavilo se da je Céspedes, poput Stromana, samo odlučio preskočiti sezonu, na što ionako polaže puno pravo. Međutim, kada (polu)službeno priopćenje, bez prethodne provjere, neizravno obojite suicidalnim tonovima, možete biti prilično sigurni da čovjeka više nećete nikada vidjeti s plavo-narančastom kapom na glavi.

Najgori omjer u modernoj eri

I na razini lige se dogodilo još dosta toga, ali u principu ništa pametno. Osim ogromnog broja ruku koje su u ovako kratkom vremenu završile na popravcima, čak 18 igrača Miami Marlinsa zarazilo se koronavirusom. U St. Louisu su prošli nešto bolje, odnosno virus je pokupilo samo devet igrača Cardinalsa. Za divno čudo, u Metsima još uvijek nitko nije zaražen. Možda su svoj dio infektivnog tereta na leđima iznijeli još prošle sezone, kada je Syndergaard završio na listi ozlijeđenih s dječjom bolesti ruku, nogu i usta? Uglavnom, s obzirom na to kako su Metsi otvorili sezonu nisam imao (niti imam) ništa protiv toga da se agonija zaustavi prekidom sezone, iako prema svemu sudeći neću biti te sreće.

Tako da u procesu ubijanja vremena na raspolaganju nije ostalo previše toga što bi čovjeka učinilo veselim, osim možda autoironičnih derivacija one početne situacije, naivno ispunjene višim očekivanjima, ali sada, naravno, prilagođenih trenutnim okolnostima. Osobni favorit je tvit Erica Levitza, političkog komentatora u New York Magazineu: “Metsi se trebaju prestati brinuti oko pobjeđivanja (u čemu ionako nikada nisu bili dobri) i fokusirati se na to da ne pokupe virus”, napisao je Levitz. “Posljednja momčad na nogama osvaja titulu. Valjalo bi iskoristiti priliku i ispuniti pravu sudbinu franšize osvajanjem World Seriesa sa skorom od 30 posto.”

Ne znam koja je sudbina Metsa, ali siguran sam da ima veze s porazima i razočaranjem. Također, siguran sam i da je u presudnoj mjeri definirana prvom sezonom franšize.

Budući da su 1957. i Dodgers i Giants preseljeni na Zapadnu obalu, National League proširena je razmjerno brzo (šest godina kasnije) novom franšizom, kako New York kao grad ne bi ostao samo na jednoj, to jest na Yankeesima. Franšiza je nazvana New York Metropolitans, a njezin prvi menadžer bio je Casey Stengel, živuća legenda bejzbola — doduše, u tom trenutku blago dementna, u 73. godini života — koja je Yankeese, kada se u glavi nalazilo nešto više svježine i na terenu puno više talenta, iz dugouta vodila do sedam titula. Sa Stengelom za kormilom, Metsi su prvu sezonu završili s omjerom 40-120, što je bio i ostao najgori omjer u modernoj eri. Element cirkusa bio je, dakle, prisutan već pri samoj formaciji.

“Dođite vidjeti moje nevjerojatne Metse”, govorio je Stengel. “U ovoj sam igri sto godina, ali sada vidim nove načine gubljenja utakmica za koje nisam niti znao da postoje.”

Previše bajkovite utakmice

Publici porazi nisu smetali. Nakon kratkog vremena je Polo Grounds, stadion sjeverno od Central Parka na kojem su Metsi odradili prve dvije sezone (nakon čega je srušen), postao mjestom jedne od važnijih scenografskih inovacija u povijesti bejzbola — na tribinama su se počeli pojavljivati prvi transparenti. Inovacija, kao i svaka druga u bejzbolu, naišla je na otpor tradicionalnijeg dijela publike. Stengel, međutim, nije imao ništa protiv.

“Nemam problema s tim da zbog transparenta propustim neku akciju”, rekao je, “jer se u njoj vjerojatno ionako događa nešto loše.” Budući da je u startu bilo jasno kako Metsi nisu predodređeni da postanu sinonim za pobjeđivanje (ta je funkcija ionako bila rezervirana za Yankeese), osim kao simbol mediokritetske i disfunkcionalne franšize, u modernoj bejzbol kulturi zaživjeli su i kao neki tip predloška za tumačenje biografija onih koji imaju tu nesreću da im je baš do te franšize posebno stalo.

Model je također predstavljen vrlo brzo, već 1963., u sjajnoj knjižici Jimmyja Breslina Can’t Anybody Here Play This Game? o toj nesretnoj prvoj sezoni.

“Vidite, Metsi su gubitnici, kao i gotovo svi ostali u životu. To je franšiza opljačkanog taksista i tipa koji nikada nije dočekao promaknuće jer se nije dovoljno potrudio oko toga da češće ruča sa svojim šefom”, napisao je Breslin.

U dokumentarcu Kena Burnsa Baseball, originalnu Breslinovu teoriju u kraćoj je verziji izložio Roger Angell: “Metsi su antimaterija Yankeesima. Pobjeđivanje, ako traje dugo, nije suviše zabavno. U Metsima ima nečeg ljudskog. U iskustvu svakodnevnog života većine ljudi puno je više poraza nego pobjeda. Zato volimo Metse”.

Angellu su, kao punopravnom članu njujorškog književno-izdavačkog plemstva, do 1962. estetski kriteriji pali, srećom, na dovoljno niske grane da se ozbiljno posveti bejzbolu, o kojem će za The New Yorker bez prestanka i izvan svake konkurencije pisati do svibnja pretprošle godine. Metsi su, također u prilično bizarnim aranžmanima, dvaput osvojili World Series, 1969. i 1986., te logikom stvari značajnijih opisa rijetkih trenutaka ponosa i slave nema previše. Angellov tekst Not So, Boston, o čuvenoj finalnoj seriji s Red Soxima 1986., savršena je ilustracija napora koju u interpretaciji zahtjeva stvarnost u kojoj su Metsi uspješni.

“Ove utakmice, iako aljkave i ljudske u svojim detaljima, kao da su se odvijale na nekoj drugoj razini od one na koju nas je ovaj sport navikao — bile su previše ‘bajkovite’, riječima jednog bacača Metsa”, zapisao je Angell. “Kako se jedan inning smjenjivao drugim, događaji na terenu povremeno su se činili kao izvan kontrole — ne mislim na konkretne akcije ili igrače, nego na samu igru, na bejzbol.”

Alternativa zahvalnija od gledanja utakmica

Drugim riječima, adekvatna književna vrsta u pisanju o uspjesima Metsa je bajka — što je valjda u redu, jer prema teoriji svaka bajka u sebi mora sadržavati i kakav-takav element zbiljskog. Ali vjerojatno je ovakvo postavljanje stvari prestrogo. Preciznije, Metsi nisu samo pouzdani proizvođači navijačko-potrošačkog beznađa, jer su s vremena na vrijeme ipak u stanju ponuditi i određenu dozu utjehe, ali nikada pravu, autentičnu sreću. Pod uvjetom da ignorirate sve što se događa izvan udaljenosti koja se proteže od mounda do rukavice cathchera, ne znam, recimo, postoji li bolje jamstvo od DeGroma da na zaslonu bilo kojeg tipa svakih pet dana možete pogledati nešto doista vrhunski.

I to bi trebalo biti dovoljno da se ova sezona nekako isprati do kraja, posebno ako se Pete Alonso u nekom razumnom roku dovede u red. Uostalom, o Metsima se uvijek može čitati, što je često zahvalnija alternativa od gledanja samih utakmica. I osim zajebancije sa sastavljanjem fantastičnih scenarija na Levitzovu tragu, prema kojima bi se još uvijek sve nekim čudom moglo spasiti, ono što će se ove sezone još morati napraviti je ažuriranje ovakvih lista.

Takvi (jadni) kakvi jesu, nije neobično da su Metsi ozbiljan trag ostavili barem u boljem dijelu povijesti suvremene pop kulture. U travnju su, na primjer, The Strokes nakon sedmogodišnje pauze objavili pristojan novi album naslova The New Abnormal, koji zatvara stvar Ode To the Mets čije bi zadnje dvije minute zapravo prije mogle funkcionirati kao nadgrobni natpis Metsima, bendu i dobrom dijelu obožavatelja jednih ili drugih — ili, još bolje, i jednih i drugih. Samo, ni to u užem smislu, odnosno u kontekstu povijesti benda, nema baš previše smisla.

Kada je riječ o alegorijskom potencijalu, bend je svoju savršenu Mets pjesmu već napisao, i to prije gotovo 17 godina za album Room on Fire.

Ona se zove I Can’t Win.