Poslije mnogo godina sužanjstva, hrvatski su košarkaši konačno pronašli svoju obećanu zemlju. Ova parabola ne odnosi se na one ekstratalentirane, nego na prosječne igrače, momke koji se moraju dobro pomučiti da si tijekom karijere osiguraju egzistenciju. U posljednjih par sezona događa se egzodus domaćih igrača u Francusku — i to u Pro B ligu, drugi rang natjecanja.
Najsvježiji primjer je odlazak Antonija Jordana iz Zadra u Chalon. Talentirani šuter jedan je od brojnih igrača koji su se umorili od uvjeta u domaćem okruženju, od života i rada u konstantnoj neizvjesnosti kada će i hoće li uopće sjesti plaća. Stoga je raskinuo ugovor sa Zadrom i borbu za doigravanje ABA lige zamijenio borbom za promociju u Pro A ligu, a na svom debiju prošle subote sučelio se reprezentativnom suigraču Toniju Perkoviću, koji je ljetos napustio Split i potpisao za Orléans.
Nije Jordano prvi Hrvat u Chalonu; lani je za taj klub nastupao Tomislav Gabrić, krilni igrač kojeg najviše pamtimo iz razdoblja na Gripama. Nadalje, prošlog je ljeta Martin Junaković nakon tri sezone u Zadru potpisao za Boulazac, još jednog pretendenta za plasman u Pro A ligu. Svoje su epizode u francuskim drugoligašima prošle sezone također imali Josip Bilinovac (Quimper) i Krešimir Ljubičić (Saint-Quentin). Nadalje, tu su još i igrači koji u ABA ligi nisu ostavili traga ili je uopće nisu igrali: Ivan Vraneš je nakon prošle sezone u Alliance Sport Alsaceu ljetos prešao u Quimper, dok je David Škara iz Nancyja otišao u Chalons-Reims.
A čovjek koji je započeo ovu neobičnu priču je Roko Leni Ukić. On je kao zvučno ime u veteranskoj dobi sezonu 2019./20. iznenađujuće odradio u dresu Antibesa i u Hrvatsku donio glas o odličnim uvjetima koji vladaju u Pro B ligi, a ujedno je svojim dobrim igrama skrenuo pozornost francuske struke na hrvatsko tržište i tako otvorio vrata za svoje sunarodnjake.
“Francuski treneri cijene Hrvatsku kao košarkašku naciju. S našim igračima pokušavaju dobiti drugačiji stil budući da se ovdje igra na energiju i fizičku moć”
Po čemu je to francuska druga liga zlatna koka za etablirane abaligaške igrače?
Prije svega po uvjetima koji su, kako mi kaže Junaković, stvar fantazije za domaće okruženje. Donedavni Zadrov razigravač ljetos je Boulazacovu ponudu primio s dozom sumnjičavosti jer nije želio olako uploviti u drugoligaške vode. Međutim, vrlo brzo shvatio je da bi bilo suludo odbiti je. Boulazac mu je ponudio uvjerljivo najunosniji ugovor u karijeri; dovoljno govori činjenica da klub ove sezone ima proračun od milijun eura, što je gotovo jednako zajedničkim budžetima trojca hrvatskih abaligaša.
Traže se bekovi
No, nije samo visina plaće oduševila Junakovića. Dok su u Hrvatskoj profesionalni košarkaši posve izloženi, u Francuskoj su maksimalno zaštićeni. O njihovim pravima brine se sindikat igrača kojemu se mogu obratiti u slučaju bilo kakvih poteškoća, dok na probleme koji su u Hrvatskoj bili nezaobilazni mogu posve zaboraviti.
“Ovdje su isplate apsolutna svetinja”, priča Junaković.
Klubovi uoči početka sezone trebaju za prijavljeni proračun dostaviti bankovna jamstva Francuskom košarkaškom savezu kako bi dobili licencu za nastup, tako da kašnjenja u isplatama ne dolaze u obzir, a u Boulazacu plaća sjeda i prije prvog u mjesecu. Pored toga, igrači imaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a u određenim slučajevima i porezne olakšice. Ni to nije sve — igrači kojima istekne ugovor imaju pravo na naknadu sa zavoda za zapošljavanje, što mnogima sjajno dođe za ljetne mjesece u kojima se ne igra. “Meni je nešto takvo u Hrvatskoj bilo nezamislivo”, prisjeća se Junaković svoje donedavne stvarnosti.
Košarka se u Francuskoj ne nalazi na vrhu po popularnosti sportova, stoga se nameće pitanje kolika je uopće praćenost drugoligaškog nadmetanja. Mnoštvo klubova dolazi iz malih gradova: u Boulazacu živi tek 7.000 ljudi, u Chalon-sur-Saoneu 45.000, u Saint-Quentinu 53.000… Međutim, infrastruktura je na zavidnoj razini te većina klubova ima lijepe dvorane kapaciteta od 4.000 do 6.000 mjesta. I što je najvažnije, taj se kapacitet generalno vrlo dobro popuni.
“Moj klub igra u dvorani od 5.000 mjesta, a prosječno nas prati više od 4.000 navijača, po čemu smo najbolji u ligi”, ističe Junaković, uz napomenu da je užitak igrati u takvoj atmosferi.
Nakon što smo utvrdili zašto Hrvati odlaze u Francusku, vrijeme je da se upitamo zašto Francuzi uopće k sebi zovu Hrvate. Vrlo je zanimljivo to što najzvučniji dio emigranata čine naši bekovi, premda u domaćoj javnosti prevladava stav da Hrvatska nema kvalitetne vanjske igrače. U ogromnom francuskom košarkaškom bazenu ima i više nego dovoljno visine i atleticizma, ali nedostaje bekova s tehničko-taktičkom finesom, a odlučili su ih potražiti u našem dvorištu, što predstavlja veliki kompliment.
“Francuski treneri jako cijene Hrvatsku kao košarkašku naciju” uvjerava me Martin. “S našim igračima pokušavaju dobiti drugačiji stil budući da se ovdje izrazito igra na energiju i fizičku moć”. Dakle, bekovi koji se žele afirmirati u Pro B ligi ne smiju biti mekani; razigravačke vještine i dobar šut neće im previše pomoći ako se ne znaju fizički nametnuti.
No, ključno pitanje je – što dalje? Kamo vas vodi dobro odigrana sezona u drugoj francuskoj ligi? Budući da je emigrantski val tek nedavno krenuo, to je još uvijek prilično neizvjesno. Logika upućuje na Pro A ligu, ali pitanje je koliko dobar moraš biti za pobuđivanje interesa francuskih prvoligaša? Među boljima u svojoj momčadi ili pri vrhu MVP poretka?
Poučna Musina priča
Junaković u jednoj od najboljih ekipa prosječno bilježi 11,3 poena i pet asistencija te se nada da će mu dobre igre donijeti i dobre ponude, ali nije opterećen visokim ambicijama. Već je u fazi pregovora za produženje ugovora bez obzira na eventualnu promociju u viši rang, a ne bi imao ništa protiv ni kad bi ostatak karijere odigrao u Pro B ligi.
“Najvažnije mi je da igram košarku u sređenim sredinama, a ne da razbijam glavu oko toga koliko danas smijem potrošiti i hoće li se klub sutra ugasiti”, objašnjava.
No, treba odvojiti slučajeve igrača u kasnijoj fazi karijere, kojima je najbitnije financijski se osigurati, od slučajeva onih mlađih — konkretno, Perkovića i Jordana — koji još uvijek gaje veće igračke ambicije.
Junaković uopće ne dovodi u pitanje to da je ABA liga dosta jače natjecanje od Pro B lige, prvenstveno zbog klubova koji nastupaju u europskim natjecanjima. Pro B je, kako kaže, negdje na razini donjeg i srednjeg doma ABA lige. Prema tome možemo zaključiti da se Perković nije previše kockao odlaskom u Orléans — njegove su predstave u ABA ligi bile tek solidne i podložne većim oscilacijama, a igrao je za momčad s dna poretka. Možda je to bilo dovoljno za mjesto u kadru na Eurobasketu, ali nije privuklo interes klubova jačih od Pro B razine.
Jordano je, pak, bitno drugačija priča. U aktualnoj sezoni napravio je veliki iskorak i dokazao da može biti konstantno produktivan u momčadi koju je ostavio na visokom šestom mjestu poretka. Pored toga, bio je osobito nadahnut u sudarima s ponajboljim ekipama (FMP-u ubacio 24 poena, Crvenoj zvezdi 23 pa 16, Budućnosti 23). Pokazao je potencijal za velike stvari, a pouzdani šuteri uvijek su vruća roba na tržištu i teško da bi ga u ljetnom periodu, kada se slažu nove momčadi, mimoišle ponude iz jačih liga od druge francuske.
Jer, nekad je bitnije protiv koga igraš nego za koga igraš. Najbolje je to u Podcast Inkubatoru objasnio Džanan Musa, koji je na ljeto 2021. u kritičnoj fazi karijere želio otići u talijanski Fortitudo, dok mu je zbog ponude španjolskog Breogana, za koji nikad ranije nije čuo, pao mrak na oči. Međutim, menadžer Miško Ražnatović uvjerio ga je da će svoju vrijednost najlakše dokazati dobrim predstavama u okršajima s niskom španjolskih euroligaša. Tako je i bilo: nakon sjajne sezone u malom Breoganu, stigao je poziv Real Madrida i danas je Musa nositelj europskog velikana.
U drugim ligama nema utakmica s velikanima koje mogu odjeknuti, nema elitnih obrana koje iskušavaju vaše mogućnosti do krajnjih granica. Jordano je kroz abaligaške okršaje s euroligašima pokazao potencijal za velike stvari, a odlaskom u francuskog drugoligaša s kojim nije prošao pripreme sve je to stavio na kocku. Kratkoročno je profitirao, ali u slučaju teže prilagodbe i pada produkcije velika je opasnost da si uspori napredak, pa i da se na dulje vrijeme osudi na sličnu razinu košarke.
A možemo se složiti da ta razina nije san snova. Francuska Pro B liga za napaćene hrvatske košarkaše predstavlja obećanu zemlju u kojoj se mogu pošteno naplatiti i bezbrižno posvetiti igranju košarke. Međutim, njene su razvojne mogućnosti vrlo diskutabilne, stoga je nejasno kakav bi efekt na hrvatsku košarku ostavio daljnji odljev reprezentativnih potencijala u francuske provincije.
