Kad sam bio vrlo mlad, dosta sam vremena provodio u kladionici. Pogađanje ishoda sportskih događaja predstavljalo mi je uistinu poseban izazov. Ta nužna mješavina znanja i sreće potrebna da se početni ulog i u praksi uvišestruči davala mi je motivaciju da se listićima vraćam i nakon brojnih promašaja i gubljenja živaca.
Sve dok jednog dana nije došlo do konačnog zasićenja. Dana kada sam shvatio da se ne može potpuno uživati u sportu ako postoji opterećenje u obliku ulaganja vlastitog novca na jednu od strana. Golem dio svoje draži sport dobiva zahvaljujući svojoj teško objašnjivoj nepredvidivosti, stoga vrlo rijetko dajem izričite prognoze tko će pobijediti u nekom ogledu, usprkos tome što analitički podaci često mogu upozoravati na veliku izvjesnost ishoda.
Na analitiku se, pak, teško može osloniti u završnicama najvećih natjecanja kada se najbolje momčadi međusobno razračunavaju sa svim svojim brojnim kvalitetama od kojih svaka može i ne mora prevagnuti. Štoviše, kada pobjednika odlučuje samo jedna utakmica, kao na Final Fouru Eurolige koji nas očekuje sljedećeg vikenda, svaka je prognoza slična lutriji.
Unatoč svemu nabrojanom, usuđujem se reći kako će titulu u Vitoriji osvojiti Fenerbahçe.
To bi mu bila 10. titula u 28 godina karijere — ugrubo rečeno, svaka treća je njegova
To nema veze s dosadašnjim dominantnim tijekom sezone za turskog predstavnika; podatak da je prethodne dvije završnice osvojio petoplasirani klub nakon ligaškog dijela sezone (Fener pa Real Madrid) govori nam da vodeće startne pozicije malo znače. Isto tako ne mislim da Real, CSKA, pa ni Efes nemaju dovoljno kvalitete da pobijede momčad Željka Obradovića, dapače.
Moja se prognoza temelji isključivo na posve iracionalnom unutarnjem predosjećaju, osjećaju da će Fenerovi igrači biti najsabraniji kada se bude lomilo, da će Žoc povući pokoji sjajni potez više nego njegovi vrhunski kolege, da prednost domaćeg terena (pretpostavka je da će na tribinama vladati Realovi navijači) ovaj put neće biti presudna. Real je lani dohvatio svoju decimu, a u meni sve vrišti da će sljedeće nedjelje Željko uzeti svoju.
Zbog toga vam donosim sažeti pregled prvih devet naslova prvaka najuspješnijeg europskog trenera svih vremena. Pa, krenimo redom.
1. Istanbul, 1992.
Ako se danas za Šarūnasa Jasikevičiusa govori da je čudo od mladog trenera, što tek reći za Obradovićeve početke? U ljeto 1991. se tada 31-godišnji Žoc u Poreču pripremao za nastup na nadolazećem Eurobasketu, gdje je trebao biti kapetan reprezentacije Jugoslavije. Međutim, iznenada mu je Partizanov predsjednik Radojica Nikčević ponudio klupu crno-bijelih. Nakon kraćeg razdoblja nagovaranja, Obradović je odlučio prihvatiti.
Možda se tada to činilo kao neobična odluka, ali vrlo se brzo pokazala kao pun pogodak. Žoc je na raspolaganju imao najmlađu momčad u Euroligi koja je ktome zbog međunarodnih sankcija domaće utakmice morala igrati u Španjolskoj. Partizan se svejedno domogao Final Foura u Istanbulu, gdje je u polufinalu pobijedio Milano, a potom u finalu Joventut legendarnom tricom Saše Đorđevića. Partizanov kadar sastojao se isključivo od igrača iz bivše Jugoslavije, a MVP je bio Saša Danilović.
2. Tel Aviv, 1994.
Sljedeće je godine uprava Joventuta, nakon što ju je odbio Božidar Maljković, odlučila angažirati mlađahnog trenera koji joj je titulu odnio ispred nosa. Najzaslužniji za uspješno okončanje pregovora bio je Željkov prijatelj Zoran Savić, legendarni Jugoplastikin centar koji je tada igrao za Barcelonu. On je upozorio Španjolce da će morati ekstremno naporno raditi, što je oslikao tvrdnjom da su prethodnog ljeta u reprezentaciji Jugoslavije igrači smatrali Dudu Ivkovića mekšim od svog nemilosrdnog pomoćnika.
Obradovića je čekala drastična promjena okruženja — od momčadi sastavljene isključivo od svojih sunarodnjaka preuzeo je tim sa svim Španjolcima i dvojicom Amerikanca. Nije smetalo, opet je bilo prvo pa muško. Izboren je Final Four; u polufinalu je lagano odrađena Barcelona, a u finalu — ponovo drama. Obradović je u iznimno tvrdom susretu koristio samo sedam igrača u rotaciji. Corny Thompson 20 sekundi prije kraja pogađa tricu za +2, da bi potom Olympiacosovi igrači promašili nevjerojatni niz šutova za produžetak, ostalo je 59:57.
3. Zaragoza, 1995.
Novi instant-uspjeh srpskog trenera rezultirao je brzim odlaskom iz Badalone — javio se Real Madrid. Poziv kraljevskog kluba nije se mogao odbiti te je Žoc preuzeo strašnu momčad predvođenu litavskim centrom Arvydasom Sabonisom. Madriđani su bez problema došli do završnog turnira, a na njemu ograničili Limoges na 49 poena u polufinalu. Potom je žrtva ponovo bio Olympiacos, koji je previše zaostao već u prvom poluvremenu. Epilog — prvi naslov za Real Madrid nakon dugih 15 godina. Dakle, ovo je bio treći klub kojeg je Obradović trenirao i baš sa svakim je u debitantskoj sezoni došao do titule europskog prvaka.
4. Solun, 2000.
Trebalo je pričekati pet godina na novi Željkov pohod na vrh. Sljedeće sezone u Madridu nisu bile toliko plodne, kao ni dvogodišnja epizoda s Benettonom. Potom je uslijedila selidba u Atenu, gdje će se zadržati čak 13 godina. U debitantskoj sezoni s Panathinaikosom, opet — titula!
Žoc je na raspolaganju imao samo trojicu Grka (Fragiskos Alvertis, Antonis Fotsis i Nikos Boudouris), a najviše se oslanjao na pravu legiju stranaca (Srbi Dejan Bodiroga i Željko Rebrača, Talijan Nando Gentile, Irac Pat Burke, Izraelac Oded Kattash, Nijemac Michael Koch i španjolski Amerikanac Johnny Rogers). U polufinalu je pao Efes, a u finalu Maccabi (73:67).
5. Bologna, 2002.
Dvije godine kasnije Žoc je prvi put osvojio drugu titulu s istim klubom. Bodiroga i Alvertis ostali su temelji šampionske momčadi, a startni razigravač bio je Damir Mulaomerović. U polufinalu je ponovo zaustavljen Maccabi, dok je potom nadigran domaćin Kinder Bologna predvođen strašnim Manuom Ginobilijem. Konačni rezultat 89:83.
6. Atena, 2007.
Ponovo je uslijedila petogodišnja suša. Šampionska generacija Zelenih gotovo potpuno se razišla, a u prvi plan su uskočili Dimitris Diamantidis i Ramūnas Šiškauskas. U polufinalu je bez problema apsolvirana Baskonia, da bi u atipično efikasnom finalu Panathinaikos nošen domaćim tribinama uspio nadjačati moćni CSKA 93:91. Junak je bio Amerikanac Mike Batiste koji je pogodio šut iz okreta preko trojice i odbio nalet Rusa u posljednjoj minuti.
7. Berlin, 2009.
Dvije godine kasnije: isti suparnici, isti ishod, ista razlika, samo po 20 koševa manje. Prethodno je Pao morao preko najljućeg rivala Olyja (84:82) izboriti novi obračun s Rusima. Momčad je napustio Šiškauskas, koji je otišao upravo u CSKA, ali se vanjska linija pojačala dolascima Vassilisa Spanoulisa i Jasikevičiusa. Šiškauskas si je u posljednjoj sekundi iskreirao dobru poziciju za šut za pobjedu, ali ta je trica iscurila, stoga je Obradović krenuo slaviti svoju četvrtu titulu sa Zelenima, a Spanoulis je postao MVP završnog turnira.
8. Barcelona, 2011.
Svoju petu i posljednju titulu s Panathinaikosom Obradović je osvojio u potpuno drugačijim okolnostima nego prvu. Ovaj su put u kadru uvelike prevladavali domaći igrači, i to usprkos naprasnom Spanoulisovu odlasku u redove gradskog rivala. Četvorica Grka bili su starteri (Diamantidis, Nick Calathes, Fotsis, Ian Vougioukas), a još su trojica ulazila kao podrška s klupe, od kojih je najvažniju ulogu imao Stratos Perperoglou.
Do osme titule Žoc je došao čupavo, ali ipak nešto lakše nego u većini ranijih slučajeva. U polufinalu je pobijeđen Montepaschi 77:69, a potom je pao Maccabi 78:70. Diamantidis je drugi put (2007.) proglašen MVP-jem. Na kraju sljedeće sezone Obradović je završio svoj posao u Ateni i uzeo prvu slobodnu godinu u karijeri. Bome je zaslužio taj odmor.
9. Istanbul, 2017.
Premda je u sezonama po dolasku u Fenerbahçe na raspolaganje dobio najskuplje momčadi u karijeri, Obradoviću je za dovođenje Turaka na europski tron trebalo nešto više vremena — ‘čak’ četiri sezone. Nakon dramatično izgubljenog finala od CSKA prethodne godine, ovaj put užareni domaći teren nije dopustio previše neizvjesnosti. U polufinalu je slomljen Real, vodeća momčad nakon ligaškog dijela sezone, a potom je u finalu nastradao Olympiacos (80:64). Prvake su predvodili Bogdan Bogdanović i Ekpe Udoh (MVP).
Dakle, vidjeli smo da je u većini finalnih susreta u triler-završnicama presudio karakter Obradovićevih momčadi, čelični karakter kakvog smo se nagledali čitave sezone u Fenerovoj momčadi. U Vitoriji će biti prilika za jubilej, niti jedan drugi trener mu nije ni blizu. To bi bila njegova 10. titula u 28 godina karijere — ugrubo rečeno, svaka treća je njegova!
