Sve one igraju odbojku profesionalno: kapetanica reprezentacije Maja Poljak igra za moskovski Dinamo, Mia Jerkov za Canakkale u Turskoj, Samanta Fabris, Tamara Sušić i Klara Perić za Casalmaggiore u Italiji, Ivana Miloš u Bursi, jednom od najboljih turskih klubova, Ana Grbac nastupa za Alba Blaju, prvaka Rumunjske. Francuska, Belgija, Češka također su danas domovi hrvatskih reprezentativki i kandidatkinja za najbolju vrstu, a odnedavno i Kina, Japan, Južna Koreja, Indonezija… Njima treba pridodati još petnaestak mladih igračica koje igraju u koledžima po SAD. No, one studiraju na koledžima za koje igraju i ne bave se odbojkom profesionalno.
Nakon što je ove godine pomlađena reprezentacija Hrvatske osvojila prvo mjesto u trećoj skupini Grand Prixa, pobjedivši reprezentacije Kube, Kolumbije, Kazahstana, Australije, Perua, Alžira, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo Portugal, Slovačku, Izrael, a u prijateljskim susretima Sloveniju i Belgiju, interes za hrvatskim igračicama naglo je porastao.
Naime, hrvatska reprezentacija krenula je na ovoljetnu turneju po Australiji, Južnoj Americi i Europi bez svojih ponajboljih igračica Maje Poljak, Senne Ušić Jogunica, Ivane Miloš, Katarine Barun Šušnjar, Tamare Sušić, Jelene Alajbeg, Nikoline Božićević. Praktički bez cijele jedne postave. Umjesto njih izbornik Miroslav Aksentijević poveo je šest mladih igračica koje su prvi puta zaigrale za seniorsku reprezentaciju: Rene Šain, Emu Strunjak, Brunu Vranković, Ivu Jurišić, Leu Cvetnić te nešto iskusniju Betu Dumančić.
Neki jednogodišnji ugovori najboljih igračica svijeta već prelaze milijun eura. Naše najbolje reprezentativke dobivaju ugovore do 500.000 eura godišnje
Zanimljivo je da mlađe igračice nisu bile standardne članice prvih postava u svojim klubovima, ali ih je izbornik Miroslav Aksentijević, koji je pratio njihove nastupe, izabrao bez obzira na njihov trenutni status u klubovima. Procijenio je da imaju talenta i potencijala da se razviju u igračice reprezentativnih dometa. I, nije pogriješio. Sve su, naime, igrale odlično pa su se i one našle na meti stranih menadžera. Zbog svega toga ove je godine ostvareno dvadesetak ozbiljnih transfera, s tim da dio reprezentativki, koje nisu još punoljetne, zbog propisa Svjetske odbojkaške federacije, nije mogao otići u inozemstvo premda su imale ponude.
Najbolje se plaća u Rusiji i Turskoj
Jedan od najpoznatijih svjetskih menadžera, Talijan Guido Caccamo, objašnjava porast zanimanja za hrvatske odbojkašice.
„Sjajni uspjesi i odlične igre vaše reprezentacije potakli su interes i za mlađe igračice. Osim toga, tako puno mladih, visokih, snažnih i talentiranih igračica nema niti jedna reprezentacija u Europi. Na širem se popisu nalazi četiri ili pet djevojaka koje će vrlo brzo postati vrhunske igračice. Imaju takve fizičke predispozicije da naprosto moraju uspjeti – pod uvjetom, dakako, da se njihovi talenti i fizičke predispozicije na najbolji način usmjeravaju i iskoristite“.
Financijski najbolje ugovore odbojkašice dobivaju u Rusiji i Turskoj: za godinu dana ondje zarađuju i do 400.000 eura, plus premije, bonusi, automobil, stan i hrana. Jednogodišnji ugovori u Italiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Švicarskoj kreću se do 200.000 eura, s tim da u to također nisu uključeni spomenuti dodaci. Francuska, Belgija, Njemačka, Grčka, Španjolska, Azerbejdžan nude ugovore do 120.000 era godišnje…
Neki jednogodišnji ugovori najboljih igračica svijeta već prelaze milijun eura na godinu, a njih u Turskoj dobivaju Ruskinja Tatjana Košeljeva i Korejka Kim Yeon-Koung. Među najbolje plaćene odbojkašice svijeta spadaju i tri Srpkinje: Brankica Mihajlović dobiva u Kini 750.000 eura po sezoni, Tijana Bošković 700.000 eura u Turskoj i Maja Ognjenović 450.000 eura u Turskoj. Ove godine Odbojkaški savez Srbije izdao je gotovo 400 certifikata svojim igračicama. Ti certifikati omogućuju potpisivanje ugovora s klubovima u inozemstvu, a strani klubovi plaćaju savezima, ovisno o visini ugovora, i do 5.000 eura odštete. Naše najbolje reprezentativke, tvrdi se u menadžerskim krugovima, dobivaju jednogodišnje ugovore od 400.000 do 500.000 eura, ostale od 50.000 do 250.000 eura.
U odbojci se može okretati tako velik novac jer je to najrašireniji sport na svijetu: najviše članica ima upravo svjetska odbojkaška federacija, čak 220. FIFA ih ima 211.
Trauma profesionalnog ugovora
Zanimljivo je da je ženska odbojka popularnija od muške: na ženskim ligaškim utakmicama u Rusiji, Turskoj, Italiji, na utakmice dolazi između tri i 10 tisuća gledatelja. Najbolji ženski klubovi u tim državama imaju godišnje budžete od oko 15 milijuna eura, koliko nema cijela hrvatska odbojka zajedno.
Miroslav Aksentijević, izbornik hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije, kaže da su prvi profesionalni ugovori, koje većina igračica potpisuje i prije ulaska u svoje dvadesete, za sve ozbiljna trauma. Usprkos sjajnim financijskim i sportskim uvjetima.
„Ne samo za djevojke koje se osamostaljuju, nego i za njihove roditelje“, objašnjava. „Osim što odlaze iz udobnosti roditeljskog doma, djevojkama se život iz temelja mijenja: prestaju ići u školu i postaju profesionalke čiji je život potpuno fokusiran na vježbanje i utakmice. Trenira se dva puta dnevno, prije i poslije podne, ukupno oko šest sati, a tomu još valja dodati i vrijeme na kojemu se razrađuju razne tehničko-taktičke varijante. Što znači da su djevojke praktički cijeli dan u dvorani. A kako još k tomu svaki tjedan igraju jednu ili dvije utakmice, pa puno vremena provode i na putu, jasno je da je njihov život u cijelosti podređen odbojci“.
Maja Poljak, Senna Ušić i Mia Jerkov otišle su odmah nakon završene gimnazije studirati na američke koledže, a nakon toga vratile su se igrati u Europu, Kinu, Južnu Koreju, Japan, Rusiju…
„Djevojke moraju iznimno paziti na zdravlje, čuvati se ozljeda i voditi uredan život kako bi izdržale sve te napore i opterećenja“, kaže Maja Poljak, koja već petnaestak godina igra u inozemstvu. Ona tvrdi da se od stranih igračica, koje su često bolje plaćene od domaćih, očekuje da i igraju kvalitetnije. „Nerijetko, naime, klubovi s kojima potpisuju skupe ugovore traže da igraju i kad nisu spremne, što može samo pogoršati ozljede. Uredan život, popuna posvećenost sportu, najozbiljniji pristup treninzima i utakmicama te zaštita zdravlja osnovni su preduvjet za duge i uspješne karijere.“
Tjednima nemaju vremena izaći izvan kuće ili dvorane
Vrhunske odbojkašice toga su svjesne pa njihove pripreme za treninge i utakmice traju i po pola sata: najprije treba specijalnim zavojima dobro zaštiti zglobove i koljena, potom se valja dugo istezati i tek nakon toga može se započeti s zajedničkim zagrijavanjem za trening. Poslije treninga slijedi slična procedura: skidanje zavoja te opet dugo opuštanje mišića i istezanje. I tek tada na red dolazi masaža koja također traje do pola sata.
Upravo zbog te cjelodnevne zaokupljenosti odbojkom, puno igračica radije odlazi u klubove iz Rumunjske, Rusije, Poljske gdje dobivaju povoljnije ugovore, nego u atraktivne gradove u Italiji ili Francuskoj. Kako kažu, tjednima nemaju vremena izaći izvan kuće ili dvorane, pa im je zapravo svejedno gdje se nalaze.
Odbojka je, posebno za djevojke, iznimno zahtjevan sport: igračice koje su natprosječno visoke, u pravilu više od 185 centimetara (osim libera koji mogu biti niži), moraju tijekom treninga i utakmica bezbroj puta skočiti, udarati loptu punom snagom i na kraju se još bacati, što predstavlja golemo opterećenje za tijelo, posebno za mišiće i zglobove nogu i ruku te kralježnicu. Stoga vrlo često dolazi do zamora materijala, iscrpljenosti i ozljeda; ponajbolje igračice često dovode osobne fizioterapeute koji im pomažu da lakše podnesu sve te napore…
