Za Billyja Beanea kažu da je najvažnije dane svoje karijere, one u kojima je najviše naučio, proveo na klupi.
Junak Moneyballa i generalni menadžer Oakland Athleticsa bio je jedan od najtalentiranijih srednjoškolskih sportaša SAD-a u svojoj generaciji. Sa 14 godina je već bio 193 centimetra visok i igrao za košarkašku momčad, kao quarterback je prevodio momčad američkog nogometa, a u isto vrijeme bio smatran i za najkompletnijeg mladog bejzbolaša u državi. Posljednje školske dane proveo je doslovno se skrivajući od silnih skauta i agenata, koji su ga vidjeli kao sljedeću veliku sveameričku zvijezdu.
Dobio je stipendiju Stanforda, ali ju je se odrekao nakon što su ga na draftu izabrali New York Metsi, koji bi ga – opet legenda kaže – vrlo vjerojatno uzeli kao prvog, da nisu mislili da će se odlučiti za sveučilište. Nije, odlučio se za lovu, i slomio pod pritiskom i očekivanjima. Promijenio je četiri MLB momčadi, nigdje se nije dokazao; nakon što su ga još jednom namjeravali poslati u nižu ligu, zatražio je da umjesto toga bude skaut. Ostalo je povijest: toliko se proslavio radeći s limitiranim sredstvima, ali na specifični način, da su o njemu napisali knjigu i snimili film.
Ramón Rodríguez Verdejo također je većinu je svoje igračke karijere proveo na klupi. Posao nogometnog vratara je specifičan; za njih nema onih smeće-minuta, ponekog pojavljivanja na terenu potkraj utakmice čisto kako bi upisali nastup i dobili na samopouzdanju. Ili jesi ili nisi, nema sredine. Za Sevillu je debitirao 1990., ali je najčešće bio druga opcija; do 2000., kada se s jedva 30 godina odlučio oprostiti, skupio je tek 80-ak natjecateljskih utakmica. I on je, slično Beaneu, poželio raditi kao skaut. Međutim, Sevilla je bila u još većim problemima nego Oakland; ispala je u niži rang natjecanja, ostala i bez standardnog priljeva novca, a trebalo je i reorganizirati omladinsku školu. Spletom okolnosti je Verdejo, koga oduvijek znaju i zovu po nadimku Monchi, dobio priliku kao sportski direktor.
O Monchiju (još uvijek) nije snimljen film i nema svog Brada Pitta, ali ono što je napravio u Sevilli je također već povijest. Koja je sada došla do svog kraja.
Anti-Moneyball
Sevilla je desetljećima radila u uvjetima karakterističnima za veće španjolske klubove koji žive u sjeni Real Madrida i Barcelone. Duopol je s godinama dodatno jačao, a ostali su ga pokušavali prekinuti – neki prvenstveno osnaživanjem vlastitih akademija i pametnim ulaganjem, drugi trošenjem na skupa pojačanja. Malo je toga je uspijevalo; ovi drugi su brzo ulazili u dugove, dok su ekipe poput Seville lako ostajale bez igrača, koji su postajali lagan plijen za velike. Međutim, za razliku od velike većine, Sevilla je pronašla način kako da prodaje igrače, ali i ne samo održava razinu kvalitete, nego je s vremenom i povećava.
Točnije, pronašao ga je Monchi.
Jorge Sampaoli poručio je kako se osjeća “prazno i šokirano” i najbolje opisao strah u kojem su se našli navijači. Sevilla više ne zna za život bez Monchija
On je uspostavio sustav po kojemu je Sevilla proizvodila i relativno jeftino kupovala igrače, a onda na njima zarađivala ogromne odštete. Za nabrojati sve bilo bi premalo prostora i vremena a najboljih 11 opet zvuči premalo; igrači poput Sergija Ramosa, Danija Alvesa, Jesusa Navasa, Ivana Rakitića, Seydoua Keite, Juliija Baptiste, Adriana, Carlosa Bacce… Lista je nepregledna, a u 17 godina je Monchi donio Sevilli profit od oko 200 milijuna eura na kupoprodaji igrača.
“Problem nije prodaja, igrača je lako prodati”, objasnio je lani u intervjuu za Guardian. “Važno je kako ćete kupovati dalje. Važno je dovesti igrača koji neće oslabjeti ekipu, a na kojeg ćete potrošiti manje novca nego što ste zaradili”.
Njegovu skautsku službu čini 16 stalnih članova, koji tijekom sezone bilježe što je moguće više statističkih podataka iz što je moguće više utakmica diljem svijeta. Prema parametrima koje odrede ranije, a za koje smatraju da su potrebni momčadi, u siječnju naprave prvi rez i dobiju oko 700 potencijalno zanimljivih igrača. Povećavanjem kriterija broj se konstantno smanjuje, da bi na kraju u suradnji s trenerom izabrali nekoliko opcija za pozicije koje su im najpotrebnije.
Ipak, iako Monchija često uspoređuju s Beaneom, oni voli reći da je njegov sustav zapravo u neku ruku i „Anti-Moneyball“. Naime, statistički parametri jesu jako važni kako bi se potencijalna pojačanja izdvojila, ali Monchi veliku pozornost pridaje i karakteru igrača – njihovoj ljudskoj kvaliteti i sposobnosti da se brzo uklope u momčad, odnosno da se prilagode životu u specifičnoj sredini kakva je Sevilla. Usto, iako je uvijek isticao da je mišljenje trenera ključni faktor, njegova je bila zadnja pri izboru igrača, pa su treneri znali biti i žrtve sustava u kojemu se igrači često mijenjaju i u kojem treba period prilagođavanja.
Život nakon Monchija, život poslije Seville
“Na kraju svega, ipak je najvažnije da pravite rezultate”, kazao je u istom intervjuu. “Nitko nikada nije na stadion došao da bodri dobar biznis, dobru transfer politiku i dobru zaradu. Ljudi navijaju za klubove od kojih žele da su što je moguće uspješniji na terenu”.
Sevilla je pod njegovim vodstvom ispunjavala i to. Iako u sjeni premoćnih Reala i Barce, kasnije i Atletico Madrida, u Andaluziji su devet od ukupno 13 trofeja u svojoj 127-godišnjoj povijesti osvojili tijekom Monchijevih godina. Dva Kupa UEFA, tri uzastopne Europa Lige, dva Kupa kralja, španjolski Superkup i UEFA-in Superkup.
Upravo je zato Monchijev službeni oproštaj od kluba na Pizjuanu prošlog petka dočekan kao tragedija. Jorge Sampaoli, čija je momčad od početka ožujka uvezala pet natjecateljskih utakmica bez pobjede i koja je ispala iz (makar prividne) utrke za prvaka te iz Lige prvaka, poručio je kako se osjeća “prazno i šokirano” i najbolje opisao strah u kojem su se našli Sevillini navijači. U klubu su napravili sve da ga zadrže, ali bilo je uzalud.
Sevilla više ne zna za život bez Monchija; pitanje je koliko je njegov sistem zapravo stabilan bez idejnog tvorca i čovjeka koji ga je od prvog dana kontrolirao, odnosno koliko je Sevilla, do prošlog petka, zaista ovisila o jednom čovjeku. Sampaolijev flert sa Argentinom najednom je postao zabrinjavajući, a budućnost kluba – barem u gabaritima u kakvim je zadnjih desetak godina – potpuno neizvjesna.
No, isto tako skora budućnost počastit će nas i odgovorom na pitanje kako će se Monchi snaći izvan okruženja na koje je navikao. Već godinama se pored njegovog imena slažu navodne ponude – Real Madrid, Everton, Liverpool, Manchester United – a u petak je priznao da je razgovarao sa Jamesom Pallottom, koji ga već godinama želi angažirati u Romi. Poručio je da je mlad, da mu ne treba odmor, da se samo zasitio Seville i da ne može prestati raditi.
To ustvari znači da će jedna od ponuda biti prihvaćena. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Monchi izabrati klub po ključnim kriterijima sličan Sevilli ili će svoj sistem, zamišljen za klub u podređenoj situaciji, možda morati prilagoditi radu u većem i bogatijem klubu.
A to su onda sasvim drugi uvjeti.
